Na šibenskim obilježavanjima tužnih obljetnica Draženove smrti, baš kao ni na Zapadu, ništa novo. Samo je sjajni NBA-ovac Dario Šarić kao neformalni, ali legitimni nasljednik Dražena Petrovića u reprezentaciji (i na Baldekinu) svojom nazočnošću i izjavama potencirao istinu da Draženovom smrću nije umrla i slava šibenske košarke.
Gdje su veterani?
Ostalo je već viđeno na način, što po tko zna koji put čini neraspoloženim one, koji su osamdesetih godina minulog stoljeća s košarkaškim Mozartom dijelili dobro i zlo na Baldekinu. Na malom košarkaškom lokalitetu blizu Draženova spomenika nismo vidjeli ni Tomislava Zorića, ni Ivana Medića, ni Vladu Čovića. Trojicu najzaslužnijih predsjednika slavne Šibenke, od kojih je prvi Draženu bio kao "drugi otac". Nije bilo ni legendarnog tajnika Joška Šupe. No, najtužnije je da među pozvanim na 24. obljetnicu "našeg malog", kako su oduvijek u šibenskim tisnim kalama zvali Dražena, nije bilo košarkaških veterana. Onih, koji su osamdesetih godina minulog stoljeća s mladim Petrovićem zarađivali šibenski košarkaški kruh, dijelili dobro i zlo na parketu i svlačionici. Predraga Šarića, Nenada Slavice, Željka Marelje, Roberta Jablana, Ivice i Fabjana Žurića, Nenada Amanovića, Bruna Petanija…
Bivših sportaša, koji su na putu k trećoj životnoj dobi, ali su, hvala Bogu, još uvijek živi i zdravi.
Kao da na Baldekinu uporno prepisuju Hajdukovu formulu, po kojoj su u Poljudu poželjni svi osim onih koji su svojim dometima donijeli "vječnu" slavu jednako "vječnom" splitskom nogometnom prvoligašu. Svima su otvorena vrata kluba osim Iki Buljanu, Jurici Jerkoviću, Vilsonu Džoniju, Ivici Šurjaku i drugim sjajnim nogometašima iz Ivićeva (i Mladinićeva) doba. Ne želim dodatno soliti pamet hajdukovcima, ali bih se silno radovao mogućnosti da veterani Šibenke participiraju u stručno-tehničkoj komisiji na Baldekinu. Kad bi ona bila tročlana, mislim da bih mogao bez greške "ispaliti" njezin sastav: Predrag Šarić, Živko Badžim i Dženan Rahimić.
Kotarac i Džipsi
Na kraju bih se vratio temi, koja je stara više od trideset godina, a svodi se na pitanje tko je od šibenskih trenera najbitnije utjecao na košarkaški razvoj Dražena Petrovića u njegovim tinejdžerskim danima. Na već spomenutim obilježavanjima tragične smrti košarkaškog Mozarta, novinari uporno intervjuiraju Mira Kotarca kao "prvog Draženova trenera". Spomenuti je trenerski doajen i te kako zaslužan za razvoj šibenske muške (i ženske) košarke, ali gotovo da i nema dodirnih točaka s Draženom.
Mlađeg su Petrovića, osim Beograđanina Zorana Slavnića Moke, na šibenskom parketu u pionirskim i kadetskim danima najviše "tesali" Nikola Kessler, Nikola Jelavić i Nenad Amanović. Prva dvojica su, nažalost, mrtva, dok treći, Amanović kao da ne želi oteti očito dragu igračku svom prijatelju Kotarcu. Zaboravljajući da stoput izgovorena laž postaje medijskom istinom! Uz napomenu da je u tim košarkaškim pričama iz davnine najbliže istini bio stari šibenski zajebant Joso Junaković-Džipsi:
- Pitate se tko je stvorio Dražena Petrovića!? To je kao da pitate tko je učio pjevati slavuja!?