Bolne su usporedbe

Minule su subote šibenska sportska sjećanja bila neusporedivo ljepša od stvarnosti, viđene na nogometnom travnjaku. Oproštaj od Marija Veleglavca, koji je više od četiri desetljeća bio odani vojnik Šubićevca, podsjećao nas je na šibensko europsko ljeto, kad je bivši prvoligaš vrlo dobrim nogometom (i pobjedama) na Malti i Cipru priskrbio "pristojan" broj bodova hrvatskom nogometu na UEFA-inoj klupskoj ljestvici. Spomen Osijeka vraćao nas je u dane kada su nogometaši Šibenika u kup-utakmici, predvođeni Zecom, Ademijem i ostalima, prosto pregazili (4:0) prvoligaša s Drave, a danas su, eto, u istom rangu s osječkim drugim sastavom.

Ivićeve riječi

U doba kad je šibenski prvoligaš bio rame uz rame Dinamu i Hajduku, a vrli i nažalost pokojni, splitski mag Tomislav Ivić uporno naglašavao "Mogu Hajduk i Dinamo imati više bodova, ali najsuvremeniji nogomet igra Šibenik. Nitko nema u igri toliko potrebnih okomitih lopti kao Šibenčani“.

Što se dogodilo u međuvremenu? Koja je bitna razlika između zbivanjima u osječkom Gradskom vrtu i na Šubićevcu!? Zašto su se Šibenik i Osijek toliko razdvojili u kvaliteti?

Prije svega, Osijek je pronašao (mađarskog) strateškog partnera, koji je omogućio stabilno financiranje tamošnjeg prvoligaša, pa i jednako stabilnu dugoročnu politiku razvoja kluba. Rad bez potresa inaugurirao je Zorana Zekića kao dugoročno (trenersko) rješenje, što je, ruku na srce, iznimka u praksi hrvatskih nogometnih (prvo)ligaša.

Bez strateškog partnera je Šubićevac prošao pakao Treće lige, te uz pomoć Grada Šibenika i Županije šibensko–kninske, ipak, sanirao dug od preko 70 milijuna kuna. Suprotno Osječanima, Šibenčani su mijenjali trenere "kao pas vodu". U tom turbulentnom procesu "nogu" su, među inim, dobila dva najuspješnija stručnjaka, Branko Karačić i Mirko Labrović, za čije je "vladavine" bilo gušt dolaziti na šibenske nogometne utakmice.

Spori igrači

U subotu je, međutim, dekor bio daleko iznad prikazanog šibenskog nogometa. Poslije sumornog proljeća više od 600 gledatelja je i više nego dobro za šibenske (ne)prilike. Vratili su se, konačno, i Funcuti, koji nisu štedjeli grla svih 90 minuta. Na tribinama smo zatekli bezbroj poznatih lica poput državnog tajnika za kulturu Ivice Poljička ili jednog od najvjernijih navijača Šibenika, poznatog šibenskog ginekologa dr. Marka Konjevodu.

Privlačni dekor, potenciran reflektorima zaslužio je puno bolju igru domaćina. Ako je suditi po utakmici s mladićima iz Osijeka, na Šubićevcu je vrlo jasno dijagnoza, ali ne i terapija. I laiku je jasno da fali tipični vezni igrač kao generator pas-igre, da je dvojbeno jesu li novine u obrani donijele pomak na bolje. Najbolnije saznanje o nedostatku funkcionalnosti momčadi bez čega nema toliko potrebne agresivne i brze igre. Da je opet previše sporih igrača u početnom sastavu.

Za kraj neizbježno pitanje. Kako to da se novi prvoligaš Gorica dogovorio s litavskim strateškim partnerom, a Šibenčani nisu!? Samo podsjećam da je Šubićevac bio prvi izbor Litavaca.