Dok se ovih dana u Klovićevim dvorima u Zagrebu prvi put predstavlja iznimno sakralno, kulturno i povijesno blago franjevačkog otoka usred rijeke Krke, drevne Lapis albe (Bijele stijene), život na samome Visovcu odvija se svojom uobičajenom kolotečinom redovničkoga života. Uz njihove dužnosti oko obuke mladih novaka i prigodnih hodočašća vjernika Gospi od Milosti i još uvijek prisutnih turista. Godišnje Visovac obiđe više od 60 tisuća posjetitelja.
U ovim našim krajevima Zagore do priobalja, gotovo je nemoguće naći sredinu s toliko prirodnoga bogatstva i raznolikosti života u nadasve raskošnoj i darežljivoj prirodi kao što je to na Visovcu, tla jedva nešto većeg od jednoga hektara.
Za naših ranijih posjeta Visovcu imali smo priliku vidjeti kakvi sve oblici života “koegzistiraju” na tom malom prostoru. I ovoga puta našim dojmovima i saznanjima imali smo što dodati.
Proveli smo vrijeme s domeštrom visovačkih novaka fra Stojanom Damjanovićem, svjetskim putnikom, poznatim afričkim misionarom i pjesnikom. Gorljivim ljubiteljem prirode, nadasve i svega živog u njoj.
– Još od prije pola tisućljeća visovački fratri bili su zaštitnici svojeg okružja, dara prirode i svekolikog života na otoku s Gospinim svetištem usred Visovačkoga jezera – kaže fra Stojan dok sjedimo pod prastarim kestenom, a iz njegove krošnje glasaju se ptice pjevice.
Ta ljubav, nastavlja domeštar, dobrim je dijelom i smisao našega poslanja na ovome mjestu.
– Osobno sam se zalagao u proteklih desetak godina na Visovac dopremiti biljke i životinje iz našega podneblja, ali i one iz drugih dijelova svijeta. Više vrsta divljih pataka ovdje su kao u svojemu staništu.
Afričke kokoši, predivni paunovi kao visovačka atrakcija, pitome zmije kraosan i crnokapica, mladi sokolovi, crni kos, sove ušate i druge životinje od kojih su se neke i same ovdje nastanile. To je jedan čudan suživot vrsta na tako malome prostoru bogate vegetacije.
Mogli smo se diviti visokim stablima banana, koja će uskoro dati ploda, grmovima jestivih i ukusnih hokaido tikava, stabljikama afričkoga kivija s plodom kivano, koji zbog obilja vitamina zovu i “vitaminskom bombom” i koji smo kušali. Vidjeli smo i egzotičnu biljku zvanu bon-bon s jestivim plodovima te raskošna stabla kakija s dozrelim plodovima. Od njih na Visovcu prave izvrsnu rakiju. Potom, bundeve, dunje, žižule i druge blagodati prirode. Svega toga nema ni na plantažama voća. Od raznovrsnih trava, kojima obiluje gornji tok Krke oko kanjona Među gredama i prema Roškome slapu također se pravi čuvena visovačka travarica s ljekovitim svojstvima.
Što je potrebno činiti da bi ove raznovrsne biljke od kojih su neke i iz tropskih krajeva davale ovako zdrave plodove, pitamo našeg pratitelja fra Stojana.
– Zdrav zrak i čist okoliš, bez lošeg utjecaja čovjeka na prirodu, bez ikakvih pesticida. Uz trajan i marljiv rad – odgovara fra Stojan, pozivajući nas na objed, dok malo zvono zvoni na ručak za stanovnike samostana i nekolicinu njihovih radnika.
Umjesto dviju kuharica, koje su bile u nabavi, u kuhinji su jela pripremala dva novaka, Ante i Mate. Znalački, kao pravi profesionalci. S njima je zadovoljan i novi gvardijan fra Marko Nimac, koji je na Visovcu tek kraće vrijeme.
Naposljetku, od svekolikoga sakralnog, povijesnog i umjetničkog blaga što se stoljećima čuva, mogli smo vidjeti manji dio, jer je veći dio fundusa prenesen na izložbu u Zagreb.
U prostorima muzejske zbirke vidjeli smo i kopiju Tizianove slike Marije Magdalene s djetetom iz 17. stoljeća, poznati ferman sultana Murata koji Visovcu daje vjerske slobode, a u vitrini sablju narodnog junaka Vuka Mandušića rodom iz obližnjih Rupa, kojeg je Njegoš “posudio” za svoj ep “Gorski vijenac”.