Nakon godina šutnje u javnosti, Zvonko Šegvić, umirovljeni škverski sindikalac, govori o teškom stanju u Brodosplitu, čiji neplaćeni radnici kod kuće čekaju sudbinu, dok se prosrnula kompanija Tomislava Debeljaka klati na rubu stečajnog ponora i u vrijeme kada u Splitu i Dalmaciji ne možete pronaći sugovornika, jer su se ušutjeli svi koji bi imali što reći o toj bremenitoj i bolnoj temi, vrlo opasnoj za javne financije.
Što će biti s radnicima?
- Hm… Nitko ne zna ni koliko ih ima. Govorili su o dvije tisuće, pa sve manje, a sada je država isplatila minimalac za njih 960, kako donose mediji. Ne znam jesu li to svi radnici. Svakako - jako ih je malo. Dođe li do stečaja, ne piše im se dobro. Hrvatska praksa pokazuje da su stečajevi bili pogubni za proizvodne radnike. Od Splita do Trogira bilo je 47 velikih poduzeća s više od po 400 radnika u svakom. Koliko ih je danas?!
Je li vas iznenadio ovakav razvoj događaja?
- Ne! Iznenadilo me da će tako privatizirani škver ovoliko dugo izdržati, što ne bi bilo moguće bez podrške politike. Govorili su o tržišnim osnovama brodogradnje kao jedinim mogućim, da ne može više kao što je bilo nekada, ali onda je upravo politika sve učinila netržišnim kroz netransparentan odnos s novim vlasnicima hrvatskih brodogradilišta.
Jeste li već tada predviđali što bi moglo biti danas?
- Ne samo ja, mnogi su tada isto govorili. Novine su pisale, pa u Slobodnoj Dalmaciji je 2012. godine osvanuo naslov, zapravo moja tadašnja izjava: “DIV je patuljak da bi kupio škver”. Sve se odigralo još i prije natječaja, tadašnji ministar Radimir Čačić rekao je preda mnom i sindikalcem Pavlom Matošićem: “Dečki su mi baš simpatični, ja sam ih odabrao!”
Tko je najodgovorniji za ovu propast?
- Država. Ona je najveći krivac. Pogotovo u segmentu kontrole! I sve što je radila oko privatizacije bilo je pogrešno: političke odluke, priprema i natječaj, izbor kupaca, kriteriji, sve... Tada sam rekao: “Ako se ovako privatizira kako su zamislili - škver će biti mrtav.” Upalu pluća ne liječiš apaurinom. Stvarala se i fama o izgubljenim milijardama, a imamo pismo tadašnjeg škverskog direktora Srđana Kovača da to nije baš cijela istina.
U čemu je problem u škveru, zašto se sada manifestirao?
- Izgrađeno je premalo brodova, a bez brodova nema prihoda. Nešto može pomoći izvanbrodograđevna proizvodnja, ali ako škver ne radi brodove - nema ga više. Znači, trajni manjak posla. Ali se obećavalo 7000 radnika, 20 posto veće plaće, pusta flota novih i najskupljih brodova, najbolje brodogradilište na svijetu... A bez 240 do 260 milijuna eura godišnjeg prihoda škveru nema života. Neka kažu koliko danas imaju. Pa svaki dan, radilo se ili ne, škverski trošak je 2,5 milijuna kuna. Još sam malo i rekao...
A koronavirus i rat u Ukrajini, jesu li tek izgovori ili stvarni kumovi propasti?
- Naravno da su utjecali, u cijelom svijetu, pa i kod nas, ali u škveru - ne presudno. Glavni problemi nastali su prije. Brodovi nisu napravljeni, novac je potrošen, krediti dolaze na naplatu, a onda država plaća dugove. Škver je bio dužan VTB banci, a ne ona škveru. Vidi se to i po činjenici da su se bankari onda naplatili od države. A da je bilo pet tankera u knjizi narudžbi umjesto velikog jedrenjaka, lakše bi ih se napravilo i danas onda možda ne bi bilo ovakvih problema.
Treba li država opet pomoći?
- Ne treba! To bi bilo samo bacanje novca lopatama u rupu i za nekoliko mjeseci opet bi bili gdje su i danas. Iako ja želim da se brodogradilište spasi, ali novi početak znači i novu ekipu. Škver je izgubio povjerenje brodovlasnika i reputaciju koju je imao. Nužan je potpuni reset, treba krenuti iznova i s novim stručnim i odgovornim ljudima. Ako država donese odluku da će sačuvati tu industriju, staru sto godina u Splitu, a na Jadranu i dulje. Privatni kapital pokazao se kao laž u svim našim škverovima. Ivo Sanader nam je jednom bio rekao, pokazujući na Danka Končara: “Ovo će vam biti novi vlasnik škvera…” I postao je, doduše ne splitskog, ali je govorio pizdarije. Sve se na kraju pokazalo: I u Trogiru, Rijeci, Puli, Kraljevici, evo i Splita u nevolji.
A govorilo se da je pulski Uljanik najzdraviji na Jadranu, zar ne?
- Tako se govorilo. A ja sam na jednom brodograđevnom skupu bio rekao da je splitski škver najbolji. Imao sam informacije, bio sam sindikalni predstavnik svih pet velikih škverova. Karlo Radolović, najpoznatiji direktor Uljanika, odgovorio mi je bio pismom da nisam u pravu. Baš me zanima što danas misli...
Je li bilo alternative?
- Da su Nezavisnom sindikatu, koji se bio javio na natječaj, tada dali škver, sigurno ne bi spao na ovo što je danas. Samo što nismo imali novca, pa su rekli da nismo zadovoljili uvjete. Kao da je škver kupljen novcem?! Na koncu je prodan DIV Grupi po posebnim uvjetima jer se prvi put na natječaj nitko drugi nije ni javio. A javilo bi ih se barem deset, i to iz inozemstva, da su mogli dobiti uvjete kakve je kasnije dobio DIV.
Što imate protiv Tomislava Debeljaka?
- Protiv gospodina nemam ništa. Mene zanima samo škver. Samo za nj sam se borio. U njemu sam proveo “samo” 45 godina. A u škver je trebao doći netko s iskustvom upravljanja velikim industrijskim sustavima, poput brodogradilišta ili slično. Vladala je fama da nema ulaska u EU ne prodamo li škverove, tržišna utakmica i osmo poglavlje. Ali, nije baš tako. Pa države širom svijeta podupiru brodogradnju. O Koreji ne treba ni govoriti, ali evo i talijanskog “Fincantierija”, 90 posto u državnom vlasništvu. Ne kažem da smo trebali ostaviti svih pet naših, ali barem da je jedno.
Na primjer?
- Evo, Brodogradilište specijalnih objekata u Splitu moglo je ostati državno. To se pokazuje i danas, tu se grade ophodni brodovi za HRM, možda bi do danas bili i gotovi. Tu je nekada napravljeno tko zna koliko vojnih brodova, ne samo za onu vojsku, već i za brojne druge. Gradili su i podmornice. Znači, postojali su tehnologija i znanje, vještina gradnje, meštri, doktori znanosti. Imali smo Institut pun stručnjaka. Fakultet brodogradnje u Splitu. U “Specijalnoj” su se gradili i brodovi za “Jadroliniju”, državnog putničkog brodara.
Zašto je onda problem dovršiti ophodne brodove? Već plaćene!
- Jer je znanje otišlo u mirovinu ili u druge firme. A znanje se stvara godinama i desetljećima. Rezultat se stvara znanjem i radom. Ne pričom. Brod je težak i složen proizvod.
Koliko se domaće komponente danas ugrađuje u brod?
- Kažu 70 posto. Hm, ja bih rekao, neka mrva i puno zraka. Zrak je najveća domaća komponenta u brodu.
Kako su se novi vlasnici škvera obračunavali s radnicima?
- Rekli su da kolektivni ugovor više ne vrijedi, a ugovorna obaveza bila im je imati ga. Išli smo na sud, zajedno sa Samostalnim sindikatom. Na koncu je Vrhovni sud presudio nama u korist i rekao da je kolektivni ugovor na snazi. Evo poruke radnicima: pozovite se na kolektivni ugovor. Sve što je rađeno mimo njega je protuzakonito.
A ocjene koje su radnici morali davati jedni drugima?
- Eto! Morali smo obavljati intervjue sa socijalnim radnicima, odgovarati na bezbroj pitanja, govoriti tko kako radi, da se vidi tko će ostati, a tko doma. Pa su dovodili neke zaštitarke po pogonima, da prate što se radi, nosile su kamere u prstenju na ruci...
Kakvo je danas stanje sa sindikatima?
- Udarni, borbeni radnički sindikati više ne postoje. A ni novi škverski vlasnici nisu voljeli sindikate. Bilo je pritisaka, slali su ljudima mailove s uputama kako se ispisati i radnici su se u strahu ispisivali. Svi škverani su bili dobili otpremnine nakon privatizacije i u velikom broju ostali raditi. Što će im više sindikat, mislili su.
Bili ste i pod suspenzijom, zar ne?
- Da, dvaput poslije privatizacije i jednom prije. Nisam smio ući u brodogradilište i plaća je bila smanjena 50 posto. I drugi sindikalci su bili pod suspenzijom, 40 radnika također. Bio je prosvjed zbog kašnjenja plaće. Što bih drugo nego stati na čelo?! A jednog sindikalca našao sam u ormaru. S krafnom. Prepao se. Još mi ponudio griz! I tako, moj put je bio da odem u mirovinu, iako nisam morao. Nisam više mogao gledati kako se ljudi masovno iščlanjuju. Jedna pravnica tada me poljubila i rekla: “Zvone, oprosti, ja sam govno.” Prepoznat će se sigurno. A sadašnjim sindikalnim čelnicima u škveru ne bih bio u koži. Sindikati su izgubili “vojsku”. Pa se moraš predati ili otići. Ja sam otišao.
Što biste danas da ste sindikalac u škveru?
- Ja ne bih dopustio da se ovo događa, da ljudi rade bez plaće ili da kod kuće čekaju hoće li im država uplatiti minimalac. Bi li me itko slijedio - to ne mogu znati. Ponavljam, srušeni su sindikati onog trenutka kada su svi radnici dobili otpremnine, bez obzira hoće li ostati na poslu ili ići kući.
Zar novi vlasnici otpremnine nisu dijelili iz državne vreće?
- Tako je! Ali, dopustite da sada napokon javno kažem, jer je bilo puno laži: ja nisam dobio otpremninu, niti lipu! Kao ni dvojica drugih sindikalnih čelnika i možda još poneko. Eto, da se zna. A otpremnine nisu ni smjele biti isplaćivane iz državnog doprinosa restrukturiranju škvera.
Pojasnite malo...
- Tadašnji ministar rada Mirando Mrsić mi je rekao: “To je nezakonito! Otpremninu je novi vlasnik trebao davati iz vlastitih sredstava, iz vlastitog doprinosa restrukturiranju.” A za otpremnine je ukupno isplaćeno 259 milijuna državnih kuna. Državni ured za reviziju pet je puta, pet godina, upozoravao da se novac troši nenamjenski. Svi su sve znali. Poduzeće “Hrvatska brodogradnja - Jadranbrod” trebalo je sve pratiti i nadzirati. Pogledajte što se dogodilo svim škverovima. Sramotno! A na DORH-u mnoštvo kaznenih prijava i dandanas. Onda HBOR i krediti, a pusti ministri u Nadzornom odboru, pa Ministarstvo financija, Ministarstvo gospodarstva, USKOK. Svi su znali sve!
Kako komentirate da radnicima nude pozajmice s kamatom umjesto plaće?
- Zar to treba komentirati?! To moraju komentirati državne institucije.
Prijavljuju stotine milijuna kuna dobiti, a firme pred stečajem, kako to?
- Vjerojatno ne prikazuju konsolidiranu bilancu za krovno društvo Brodosplit i njegova mnogobrojna društva kćeri, već samo mašu bilancom za krovnu kompaniju, pa se dobije druga slika i računovodstvena dobit. A vjerojatno su i sve moguće državne potpore, kao i izravni državni doprinos uplaćen u novcu - od 1,5 milijardi kuna - knjiženi kao prihod. Doduše, to je po propisima. Ali, bojim se da u tim dobitima nema stvarnih kuna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....