Udruga za promicanje vrijednosti tradicionalnih načina plovidbe "Lantina" iz Vrboske ove godine slavi desetogodišnjicu svog uspješnog djelovanja. Kako to obično i biva krenuli su od nule, a sada u svojoj floti imaju čak 13 prekrasnih drvenih brodova, koji plove isključivo na latinsko jedro.
Zanesenjaci našom maritimnom baštinom, međutim, svih ovih godina također rade na očuvanju mora i ukupnog lokalnog identiteta vezanog uz more, škoje, brodove, plovidbu, ribarstvo, pomorske djelatnosti, gastronomiju i običaje. Dakle, okupljaju ljude, pri čemu se osobito angažiraju na pomorskom odgoju mlađih generacija.
I to je zaista za svaku pohvalu, a predsjednik udruge Marijo Franičević nam kaže da se ljudi općenito dive svim tim drvenim brodovima, kao što su bracera, leut, gajeta, guc, batana...
Oni su najbolji imidž svakog našeg primorskog mjesta, jer plastiku već malo tko i primjećuje, osobito ako nije riječ o brodovima iznimno visoke klase.
Naravno, prezadovoljan je i novopridošlim članom, jer je od nedavno pod krilom "Lantine" i legendarni Sjepko Dužević, Jelšanin koji je svoj cijeli radni vijek proveo radeći kao profesor povijesti arheologije u Zagrebu, a mi smo ga pronašli kod njegove kuće u Maloj Bandi i provjerili koji je on to brod pridodao njihovoj floti.
- Moj pok. otac Ivan, inače posljednji jelšanski kalafot koji je za svog života izgradio čak 31 brod, a stotine njih vratio u život, je sve do 50-te godine zapravo bio ribar. Bavio se plivaricom i imao svoju vlastitu flotu, desetmetarski leut i nekoliko gajeta. Među njima je najbolja i najbrža bila "Sv. Petar", a bilo je i onih koje su plovile samo na jedra, koje su tekle pa ih je svaki čas valjalo šekavat... No, unatoč tome ti brodovi su mi ostali u najljepšem sjećanju, pa sam slušajući svoje srce prije 21 godinu kupio jednu prelijepu šestmetarsku betinsku gajetu iz 1969. godine u Jezeru na Murteru, nakon čega smo je otac i ja temeljito obnovili i sada je ponos naše udruge – govori Stjepko.
Čestitke Urodi
Put do gajete pokazao mu je kum Ante Klarin, bila je posve zapuštena da je u nju prodiralo more, ali mu je otac potvrdio da ima dobru formu i da će se moći popraviti. Izgradio je tamošnji brodograditelj Joso Uroda, kojeg je kasnije pronašao i čestitao mu na njegovoj vještini.
Uglavnom, on i otac skupili su hrabrosti i do Jelse doplovili nešto na jedra, nešto na vesla, jer je stari Farymann od 6 KS na njemu bio pokvaren. Barba Ivo je tada, veli Stjepko, imao 84 na plećima i veslao k'o mladić od 25 godina, bio je pun snage, zdravo tijelo i zdrav duh, jer je većinu svoga života bio ribar i živio posve skromno, onako spartanski. Danas toliko poštuje tu njegovu bezgraničnu ljubav i opredjeljenje da živi tu uz more i smorem, da je i svojoj brodici dao ime 'Dobri otac'.
A rodno mjesto tih nadasve dragih i simpatičnih ljudi poznato je po spomenicima tovaru (Ivo Škrmeta) i srdeli (Grgo Anzulović/Nikola Šeparović), koji je na jelšanskom Puntinu osvanuo 2010. godine. Sjećam se itekako da je tada čast njegovog svečanog otvaranja pripala upravo barba Ivanu Duževiću – Maravanu, kalafotu koji se, uz to što je ranije bio ribar, desetljećima bavio soljenjem male plave ribe, pa i srdele što jeod davnina bila hraniteljica mnogobrojnih škojarskih obitelji.
Bilo je to doba kada je on na betinskoj gajeti strpljivo mijenjao sve dotrajalo, što nije valjalo, a Stjepko je sam izradio lantinu, jarbol, jedro, parapete, vesla..., obojio ga i ušminkao tako da je k'o novi.
- Gajeta napokon ima i drugi motor od 9 KS, rađen po licenci talijanskog Lombardinija. Darovao mi ga je moj dobar prijatelj Ivica Soljačić-Simo iz Jelse, ali pojasnit ću zašto sam se ja našao u svemu ovome, jer je to povezano s mojom životnom filozofijom. Zaključio sam da svijet ide u totalnu propast, ljude je obuzela užasna obijest, oni gledaju samo na te konjske snage, voze brze glisere nanoseći štetu i flori i fauni, izazivaju pomorske nesreće, ubijaju ljude po moru, sijeku im glave, razbijaju brodove, osobito jedrilice... Vratimo se stoga tradicijskim drvenim brodovima i plovimo polagano, oni su potpuno bezazleni, ekološki prihvatljivi i ne ugrožavaju ama baš nikoga - poručuje Stjepko, koji očito zna uživati po dašku vjetra, ispod svoga latinskog jedra i lantine.
