Obično su kao djelatnici Luke Dubrovnik Amir Đuderija i Josip Džamarija navikli čekati ‘Hanibala Lucića‘, ali ovaj put su dočekali Bruna Lucića. Obojici se Luka Dubrovnik već nekako upisala u rodoslovno stablo. Josip je počeo raditi u Luci prije osam godina, a tu mu je radio i otac. Istu priču ima i Amir koji iza sebe ima sedam godina rada na ovom radnom mjestu.
- Meni je otac radio u Luci Dubrovnik 42 godine, a i tri brata su mu radila tu, jedan njegov brat je radio na ovom mjestu gdje sad ja radim, priča Amir.
Rade sve što treba
Radni dan traje do 7 do 14 sati, rade svaku subotu, a po potrebi i nedjeljom. Njihov zadatak je održavanje područja luke, ukrcaj, iskrcaj robe ili putnika, privez, odvez...
- U smjeni nas je sedam, a osmi je šef. Zimi svi radimo jutarnju smjenu, a ljeti smo po potrebi raspoređeni u smjenama. Ako brod dolazi popodne, podijeli nas šef koji određuje raspored, a sve zavisi od kruzera, od toga kako koji brod dolazi i kako se dogovorimo. Možemo se međusobno mijenjati, pokrivati jedan drugoga, a svi vozimo, tako da nam to nije problem. Naravno, nismo stalno ovdje u Gružu, nekad smo na Batahovini, kaže Josip.
- Mi smo vozači, vozimo kamione i viljuškar, operativa smo, radimo sve što treba. Ujutro kad dođemo pregledamo strojeve, a onda nas, po potrebi, šef uputi što ćemo raditi. Većinom šef to sve organizira tako da mi znamo što nam je raditi, govori Amir.
Iza njih je još jedna sezona, a primijetili su kako se nakon korone sve opet vraća u normalu. Na brodove ukrcavaju svakojaku robu, a i za iskrcaj su traženi. Počevši od kruzera pa do ‘domaćih‘ plovila poput nezamjenjive ‘Postire‘ ili pak ‘Hanibala Lucića‘. Nisu pomorci, ali neprestano imaju posla s brodovima.
- Najčešće s kruzera iskrcavamo otpad kamionima, a na kruzere ukrcavamo hranu, voće, povrće, zna biti i materijala kao cijevi, željezo, svašta... nema tu pravila. Nekad se zadržimo cijeli dan, nekad sat vremena, nekad deset minuta, sve zavisi koliko tereta dođe, pojašnjava Josip.
- Ništa se ne zna dok brod ne dođe. Čak i onda na brodu ni sami nekad ne znaju što im treba. Ne zna se koliko će kruzer otpada imati ili hoće li ga biti uopće, kaže Amir, a Josip se nadovezuje:
- Može ne biti ništa, može biti tri ili čak pedeset kubika tereta. Nekad najave tri kubika, a bude pedeset, a nekad najave 20, a bude tri, nikad ne znaš, ali moraš biti tu, naglašava Josip.
Putnici zaborave neki dokument
Sigurno se zna kad će koji kruzer ili brod stići. U njihovoj ‘kućici‘ do velikog mula u Gružu stoji popis s točnim satnicama.
- Nemamo problema u suradnji s ekipom s kruzera, agent sve dogovara, a i na kruzerima ima dosta naše posade. Znali smo sresti i Dubrovčane, Splićane, Zadrane i Crnogorce... Postalo nam je normalno doći ispred kruzera, a prve je godine bilo čudo. Uspijemo popričati s našima, iako su uvijek u nekakvoj preši, veli Josip.
Za ulaz u carinsko područje imaju posebne propusnice, a teškoća nemaju.
- Navikli smo na posao, naučili smo raditi tako da nam to nije problem. Tijekom sezone bude malo naporno, rano se dižemo, ali nam je kao i drugima – svima je vruće, umori se čovjek, ali nije strašno, govori Josip.
- Ljeti, kad dolaze brodovi čija je matična luka Luka Dubrovnik, ostanemo cijeli dan ako treba, na sve se čovjek brzo navikne, uđe u rutinu. Ne bude baš stresnih situacija jer se osjećaš kao kod kuće, imamo dobre odnose, ekipa je dobra i lijepo nam je, ističu obojica.
Obojica su se navikli i na zvonjavu telefona, a kad u prvom dijelu godine vide prvi kruzer koji stiže, znaju da opet sve počinje ispočetka. Osim kruzera, u gruškoj luci se često vide i luksuzne mega jahte i vojni brodovi.
- Nudimo im iste usluge kao i ostalima: iskrcavamo otpad, radimo ukrcaj ili iskrcaj putnika, privez, odvez, sve što treba... Ako je vojni brod, ograđujemo ga velikim ili malim ogradama što s broda često traže putem agenta. S mega jahti najčešće iskrcavamo otpad, a ukrcavamo hranu. Dolazile su Abramovičeve jahte, ali njega nije bilo na njima, priča Amir koji dodaje kako pojava mega jahti više ne izaziva posebno uzbuđenje kao prije:
- U početku smo sve slikavali, ali se više ne sjećam kad sam zadnji put nešto slikao, priznaje Amir.
Svjetski poznata lica nisu sretali, a najčešće imaju kratak kontakt s putnicima.
- Nekad im ukrcavamo ili iskrcavamo prtljagu, a nekad ih i vozimo s autom. Kad dođu mali kruzeri kojima smo matična luka, bude i gostiju koje vozimo, kaže Amir.
- Nemamo dulje kontakte s putnicima jer ih vozimo na kratkim relacijama – od zgrade Luke do broda, a znaju nekad postaviti par pitanja. Često gosti dođu avionom, dovedu ih kombijem pa im nije jasno gdje su točno, a onda moraju proći carinu ili su morali proći razne kontrole dok je bio covid, sjeća se Josip.
Pamti i da su neke putnike čekali jer su kasnili, neki bi došli navrijeme, ali se ne bi mogli ukrcati jer bi zaboravili neki dokument pa bi prespavali u Dubrovniku dan-dva. Ipak, nitko nije ostao zauvijek tu. Amiru i Josipu bilo je neobično raditi tijekom korone, bilo je jahti i pokoji kruzer, no najgora pandemijska vremena su prošla.
Tovarili šleper maslina
Svašta su znali ukrcavati ili iskrcavati.
- Bilo je tako PVC prozora, dizali smo plehove duge po 20 metara s dva viljuškara... Kad je teret na paletama onda je super, bude nekih cijevi, mreža, svega, naučili smo kako raditi s tim. Ako je teret osjetljiv, posebno pazimo, kaže Josip koji otkriva kako su ukrcavali i namještaj. Ljudi im često zahvale nekom sitnicom, posebno oni stariji kojima su Josip, Amir ili njihovi kolege dali ruke.
- Ljudi su zahvalni kad im pomognemo. Lijep je osjećaj kad nekome pomogneš pa dođeš na otok, a on te prepozna i na neki način ti pomogne, otkriva Amir.
Kamioni s robom za otoke najave se telefonski, ali otprilike djelatnici Luke znaju kad će doći. Bilo je i kašnjenja pa bi zapovjednici brodova pričekali par minuta, posebno zbog prijelaza granica, ali se sve izgradnjom Pelješkog mosta znatno ubrzalo.
- Nekad i ručno tovarimo teret, sjećam se kad smo šleper maslina ručno tovarili, bile su to sadnice maslina u grastama, budu tu i stubovi za lozu, razne sajle, svakakva ‘čudesa‘, svaki dan je drugačiji, dodaje Josip.
Upoznali su sve otočane i znaju skoro u dan i u sat kad tko ide na otoke ili se vraća. Za zapovjednike brodova imaju samo riječi hvale.
- Super su, posada je super, odlični su, posebno na ‘Postiri‘ gdje su sve naši ljudi iz Grada, kaže Amir te dodaje kako on i Josip rad na viljuškaru imaju u malom prstu.
Iako imaju manje posla, zimi im nije dosadno, uvijek ima nešto za raditi, očiste strojeve ili nešto operu, zimi pođu na godišnje odmore pa im hladniji dio godine brzo prođe. Priznaju kako su se, na sreću ne često, znale događati nezgode, da nešto padne, ambalaža, piće...
Nekad im do ‘kućice‘ dođu stranci jer misle da kod njih mogu kupiti kartu za brod, dođu zamoliti za pomoć ili pitati gdje koji brod ide.
Josip sve voli u svom poslu, ništa mu nije loše. Isto zadovoljstvo dijeli i Amir koji voli raditi sve što treba, ništa mu nije teško, a voli biti okružen automobilima i motorima jer mu je to i struka. Obojica su zadovoljni te hvale odličnu ekipu. Doma uvijek nešto rade, a ne treba Amiru i Josipu opuštanje jer su sami po sebi dovoljno opušteni i ljubazni, već samim razgovorom čovjeka rasterete, a brodove svakako.