Uopćeno govoreći, može se reći da čovjek morima i oceanima čini veliku štetu. No kad se ta uopćenost konkretizira, dobije se zastrašujuća slika stanja u koje smo doveli ishodište cjelokupnog života na Zemlji.
The Conversation donosi 11 činjenica koje vrlo plastično - što je, u ovom slučaju, vrlo ironičan izraz - oslikavaju situaciju.
1. Osam milijuna tona: toliko plastike svake godine bacimo u oceane. To je oko osam milijardi kilograma - ili ekvivalent težine gotovo 57.000 plavih kitova. Svake godine! Unošenjem tim ritmom, do 2050. godine oceanska plastika nadmašit će sveukupnu težinu sve oceanske ribe.
2. Izlijevanje nafte nije veliki, odnosno najveći problem. Velika, katastrofalna izlijevanja, ona koja završe u glavnim naslovima, čine zapravo samo 12 posto nafte koja završi u oceanima. Tri puta više nafte u moru se nađe otjecanjem s cesta, rijekama te kroz odvodne cijevi.
3. Na oceanima je toliko smeća da su različiti komadi svega i svačega stvorili divovske otoke smeća. Ima ih pet po cijelom svijetu, a najveći - Veliki pacifički 'otok' - uključuje, kako se procjenjuje, 1,8 bilijuna komada smeća i pokriva površinu više nego dvostruko veću od Francuske.
4. Plastika predstavlja dvostruku opasnost. Izlaganjem suncu i djelovanjem valova oceansko plastično smeće može se razbiti na manje dijelove - mikroplastiku - nakon čega može pronaći - zapravo je već pronašao! - put u prehrambeni lanac. Kad se na kraju razgradi (za što većini plastike treba oko 400 godina), proces oslobađa kemikalije koje dodatno kontaminiraju more.
5. Najviše plastike u ocean dolazi iz Kine i Indonezije, zemalja koje zajedno čine jednu trećinu zagađenja plastikom. Zapravo, 80 posto zagađenja plastikom dolazi iz samo 20 zemalja, uključujući Sjedinjene Američke Države.
6. Zagađenje je u modi - doslovno. Sa svakim pranjem rublja, naime, više od 700.000 sintetičkih mikrovlakana ispire se i na koncu dospijeva u more. Za razliku od prirodnih materijala poput pamuka ili vune, ta se plastificirana vlakna ne razgrađuju. Jedno je istraživanje pokazalo da sintetička mikrovlakna čine čak 85 posto cjelokupnog smeća na plaži.
7. Većina oceanskog smeća taloži se na morsko dno. Koliko god zagađenje oceana na površini ružno izgledalo, ono što ne možemo vidjeti može izgledati i gore, s obzirom na to da 70 posto oceanskog smeća tone na morsko dno, što znači da ga vjerojatno nikada nećemo moći očistiti.
8. Čak i hranjive tvari mogu postati štetne. Kada se bacaju u more u velikim količinama, poljoprivredne hranjive tvari poput dušika mogu potaknuti eksplozivan rast algi. A kada se alge raspadaju, troši se kisik u okolnim vodama, stvarajući ogromnu mrtvu zonu koja može rezultirati masovnim odumiranjem ribe i drugog morskog života.
9. Raste broj mrtvih zona. Znanstvenici su 2004. godine u svjetskim oceanima izbrojali 146 hipoksičnih zona, odnosno područja s tako niskom koncentracijom kisika da se životinjski život guši i umire. Do 2008. taj je broj skočio na 405 zona, a 2017. oceanografi su u Meksičkom zaljevu otkrili mrtvu zonu malo manju od površine Slavonije i Dalmacije zajedno - najveću mrtvu zonu ikad izmjerenu.
10. Oceani gube na masi dagnji. Jedan od učinaka emisija stakleničkih plinova je povećano zakiseljavanje oceana, što školjkašima poput dagnji, kunjki i kamenica otežava stvaranje oklopa, smanjujući tako vjerojatnost preživljavanja, narušavajući prehrambeni lanac i utječući na globalnu industriju školjaka, vrijednu više milijardi dolara.
11. Zagađenje bukom nastalo brodarstvom i vojnim aktivnostima može nanijeti staničnu štetu klasi beskralježnjaka, životinja - na primjer meduza - koje su vitalni izvor hrane za tune, morske pse, morske kornjače i druga morska bića.