Muzej betinske drvene brodogradnje na svojoj facebook stranici objavio je tužnu vijest o smrti Ante Bilića (1932. - 2023.), posljednjeg betinskog kovača. Sahranjen je u subotu na mjesnom groblju u Betini.
- Ante Bilić - Pepac značio je puno za naš muzej jer su upravo njegova znanja o tradicijskoj obradi metala poslužila kao vrijedan izvor informacija o kovačkom zanatu i njegovoj važnosti u povijesti - ne samo o drvenoj brodogradnji, već i poljoprivredi, kućanstvu i općoj baštini.
Izradio je veći broj tradicijskih sidara i okova za brodove koji se mogu naći u betinskoj lučici, drugdje na otoku Murteru, pa i šire. Nema dugo ni da je vatru upalio i iskovao zadnje.
Bio je jedan od prvih članova Kulturno - umjetničkog društva Zora iz Betine s kojima je sudjelovao na nastupima diljem Hrvatske. Bio je grlen i volio je društvo, pjesmu i ples.
Ovim putem izražavamo iskrenu sućut obitelji. Počivao u miru - napisali su mu na facebook stranici.
Bilić je bio jako cijenjen u svom kraju. Njegova sidra tipa mačak, najbolje su držala, a zapisano je i da je vješto napravio sve brodske okove za Cicibelu, drvenu betinsku gajetu sagrađenu 1931. godine, prilikom njene obnove.
Prema pisanju udruge Betinska gajeta 1740, u kolijevki zanatstva, Betini, usko vezan uz brodogradnju kovački zanat bio je jedan od najcjenjenijih zanata. Kovači su u svom poslu bili umjetnici, izrađivali su predmete od metala za poslove koji su bili vezani za poljoprivredu, brodogradnju, stolarstvo i predmete za kućnu upotrebu.
U 19. stoljeću u Betini je bilo pet kovačkih radnji koje su zadovoljavale potrebe ljudi za kovačkim alatima na lokalnom području. Radilo se i za potrebe ljudi na udaljenim susjednim otocima kao što je Dugi otok i Ugljan, i za mjesta Biograd i Sukošan gdje su betinski brodograditelji proširili svoju djelatnost i utemeljili nova brodogradilišta, a još su se služili uslugama betinskih kovača. Zbog prometnog položaja, na važnom pomorskom putu prema Šibeniku mnogi vlasnici brodova zaustavljali su se u Betini, i kod kovača nabavljali nova sidra, motika, okove i mnoge druge kovačke alate koji su im bili potrebni. Nekada su kovačke radionice bile duša mjesta a zanatstvo je bilo usko vezano uz narod. Svaki kovač je živio i radio za mjesto, bio je cijenjen i potreba za kovačkim proizvodima bila je velika.
Šjor Pepac je bio majstor svog zanata. U HRT-ovoj radijskoj emisiji "Pomorska večer" gdje je svojedobno gostovao, izrazio je žaljenje što više nema struke kovača u sustavu školovanja.