Marko, Denis i Boško. Tri imena koja se ne smije zaboraviti. Tri čovjeka, supruga, sina, oca, brata, koja su te nedjelje bila na svom radnom mjestu, u Jadroliniji, na trajektu Lastovo. I više se nisu vratila kućama.
Osam je dana prošlo od te tragedije, a odgovornih nigdje. Nitko nije preuzeo odgovornost, niti po funkciji koju obavlja. Ministar, prvi čovjek Jadrolinije... Nitko.
Čekaju rezultate istrage. Čekaju da sve padne u zaborav. Čekaju da se sve izgubi u bespućima hrvatskog pravosuđa. Da se za godinu, dvije, tri ili deset zaboravi tko su bili Marko, Denis i Boško. I zašto su i kako izgubili život. Kao što se to već događalo kada su takve tragedije u Hrvatskoj u pitanju.
Odgovore traže obitelji nastradalih, ali traže ih i novinari kao predstavnici javnosti. Pa onda te novinare premijer optuži za hajku (!), samo što nisu optuženi za rušenje države, poretka, čega sve ne... Kakav nedostatak mjere, kakav nedostatak osjećaja za trenutak, i to u danima kada su Marko, Denis i Boško posljednji put ispraćeni u njihovom Solinu, Zemuniku Donjem, Vinišćima.
Ovih osam dana trebalo je biti osam dana preuzimanja odgovornosti, pakiranja stvari iz ureda i uz riječi ‘dajem ostavka‘ i ‘žao mi je‘, i trebalo je to biti osam dana punog pijeteta zbog nezapamćene tragedije u povijesti našeg brodara. Umjesto toga imali smo osam dana šutnje, pa izjava i intervjua koji su se sveli na izbjegavanje odgovornosti, i na koncu napad na novinare. Hajkače! Rušitelje!
Ali, za razliku od odgovornih koji nisu ni za šta odgovorni, i koji ne znaju što je njihov posao i kakva je njihova odgovornost, srećom po ovo društvo i ovu državu novianri obavljaju svoj posao. I nećemo prestati s postavljanjem pitanja i traženja odgovornosti.,
Niti ćemo zaboraviti na Marka, Denisa i Boška.