POMORSKO DOBROJosip Bilaver, državni tajnik u Ministarstvu mora: ‘Neće više biti ograđivanja plaža, bile one pod koncesijom ili ne, svi će moći njima slobodno pristupati‘

Prijedlog novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama konačno je ugledao svjetlo dana.

Do 17. prosinca zakon se nalazi na javnom savjetovanju, a nakon toga Vlada ga usvaja i šalje u Sabor na prvo čitanje. Devetnaest godina od usvajanja postojećeg zakona, Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture izišlo je u javnost s prijedlogom zakona koji bi trebao zaustaviti masovnu uzurpaciju i devastaciju najvrjednijeg dijela hrvatske obale te omogućiti njegovo održivo korištenje u javnoj i gospodarskoj upotrebi. Odnosno “pronaći ravnotežu između zaštite i gospodarske valorizacije pomorskog dobra”.

Josip Bilaver je drzavni tajnik u Ministarstvu pomorstva, prometa i veza.

Luka Gerlanc/

Kad je prošlog kolovoza u javnost dospio nacrt prijedloga novog zakona, nastao je stampedo nezadovoljstva pojedinim odredbama, poglavito onima koje su definirale plaže i njihovo korištenje. Platforme poput Pokret otoka i udruge poput Otočnog sabora otvoreno su nacrt nazvale protuustavnim, optužujući njegove kreatore da rade u korist interesnih skupina koje žele privatizirati najvrjedniji dio jadranske obale. Sada kada je prijedlog u javnom savjetovanju, žučljivi komentari su nestali, a javna rasprava gotovo i ne postoji, što upućuje na dvije stvari: ili je novi zakonski prijedlog prihvatio sve kritike ili je postigao konsenzus među brojnim dionicima zainteresiranima za njegovo donošenje.

– Ponovit će svoje riječi od kolovoza, kad smo zadnji put razgovarali o ovoj temi. Važnije je što o tome misle hrvatski građani nego interesne skupine. Ovaj zakon prije svega treba zaštititi javni interes i interese hrvatskih građana te da oni njime budu zadovoljni – kaže na početku novog susreta Josip Bilaver, državni tajnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, zadužen za more i EU fondove. Iza njega i kolega u Ministarstvu je, kaže, veliki posao, i ne želi ga, nakon što je mjesecima koordinirao radnu skupinu s 13 članova, na koncu dovesti u pitanje.

Reakcije na radnu verziju bile su brojne i snažne, a sada kada je zakon u javnom savjetovanju, prigovori kao da su nestali. Zašto je toliko važan novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama i koji su njegovi ključni ciljevi?

– Ovo je jedan od najvažnijih i najobuhvatnijih zakona u sustavu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture te sigurno jedan od važnijih zakona uopće koje će donijeti Vlada RH u ovome mandatu. Dobro je da smo smogli snage i, rekao bih, hrabrosti pristupiti izradi novog zakona i vezati ga uz Nacionali plan oporavka i otpornosti (NPOO). Došli smo do javne rasprave, znači završne faze pred usvajanje zakona od strane Vlade RH i slanja u saborsku proceduru.

Ivo Ravlic/Cropix/

Ovaj zakon je, možda je malo poznato, jedini zakon koji dosad nije bio usklađen s europskom direktivom. Naime, prigodom ulaska Hrvatske u EU imali smo obvezu većinu zakona uskladiti s europskom direktivom, a Zakon o pomorskom dobru ostao je jedini zakon koji nije prošao tu proceduru. Nakon 19 godina odlučili smo se uhvatiti ukoštac i s njim jer je u pitanju kompleksan i sveobuhvatan zakon koji pokušava pomiriti brojne i različite interese.

Što znači da se Zakon donosi u okviru NPOO-a “kao važna mjera reforme pomorstva”?

– To znači da smo prilikom pregovora s Europskom komisijom predložili ovaj zakon kao jednu od reformskih mjera koja za sobom veže povlačenje europskih sredstava. Naime, ako ovaj zakon ne bi bio donesen, smatralo bi se da nismo ispunili obveze koje smo preuzeli pred Europskom komisijom. Tim više, Vlada RH pokazala je odgovornost i ozbiljnost da jedan tako važan zakon veže uz donošenje NPOO-a, što znači da pokazujemo reformski karakter i želju za promjenom nabolje.

Zakon puno toga mijenja u odnosu na postojeće stanje na pomorskom dobru, koje je, po općemu mišljenju, alarmantno i nezadovoljavajuće. U medijima se najviše problematiziralo pitanje uzurpacije, odnosno javne dostupnosti plaža. Tvrdilo se da će novi zakon pogodovati interesnim skupinama, odnosno da će se ograđivanjem uskratiti javni pristup pomorskom dobru kao općem dobru.

Kako je prijedlog zakona definirao ta pitanja?

– Kad se u javnosti pojavio nacrt radne verzije, rekao sam da nema nikakvog govora o privatizaciji ili ograničenju pristupa plažama, što se sada i vidi kada je zakon došao u javno savjetovanje. Plaže se u novom zakonu prvi put spominju kao zaseban “entitet”. Do sada u Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama nije ništa bilo definirano vezano uz plaže. Mi smo sada prvi put definirali što su to plaže, napravili smo podjelu na prirodne i uređene plaže, te smo uredili način gospodarenja plažama. Po dosadašnjem zakonu postojala je mogućnost ograđivanja plaže. Mi sada to izbacujemo, bilo u naseljenom ili nenaseljenom području.

Tom Dubravec/Cropix

Ograđivanja plaža neće biti, a postojeće, ograđene, morat će ukloniti ogradu?

– Točno tako. Nema više ograde na plažama, nitko to više neće moći raditi. Plaže koje imaju važeću koncesiju neće po usvajanju zakona automatski skidati ogradu, nego po isteku koncesije neće više imati mogućnost stavljanja ograde. Nove koncesije, naravno, neće imati pravo ograđivanja plaža.

Također smo izbacili mogućnost da gradovi i općine dodjeljuju koncesijska odobrenja putem najbržeg prsta jer smatramo da to nije bio najtransparentniji postupak, te smo uveli obvezu raspisivanja javnog natječaja za dozvole na dulje razdoblje, odnosno do četiri godine. Uvjereni smo da će to sigurno pridonijeti većoj transparentnosti, ali i većem prihodu jedinica lokalne samouprave.

Naime, u sklopu donošenja zakona gledali smo interes lokalnog stanovništva i turista, ali i interes gospodarstva. Našli smo određenu mjeru tako da smo odredili kriterije za dodjelu koncesija i općenito za gospodarsko korištenje plaža u naseljenom i nenaseljenom području.

Koji su to kriteriji? Kako će se gospodariti plažama u naseljenom, a kako u nenaseljenom području?

– Unutar naseljenog područja odredili smo da rekviziti, ležaljke, suncobrani i drugi sadržaji za koje se izdaje dozvola ili koncesija mogu obuhvaćati samo 50 posto površine plaže, a ostalih 50 posto mora ostati za javnu upotrebu. Ako netko ne želi koristiti sadržaje ili usluge koji se naplaćuju, on može odabrati drugih 50 posto plaže i tamo se smjestiti sa svojim ručnikom i raditi što ga je volja.

Znači li to da će plaže pod koncesijom biti i fizički podijeljene pola-pola ili će to biti prepušteno improvizaciji upravitelja plaže?

– Taj će se dio rješavati u javnoj raspravi na temelju odluke jedinice lokalne samouprave koja raspisuje koncesiju. Oni će svake četiri godine donositi plan upravljanja pomorskim dobrom i odredit će plaže koje će se davati u gospodarsko korištenje, odnosno u koncesiju. Taj komercijalni dio kod plaža u naseljenom području može biti i 30 posto, ali ne može biti veći od 50 posto, a moći će ga koristiti više različitih poslovnih subjekata, odnosno više ugostiteljskih ili turističkih subjekata i slično.

Kako će se gospodariti plažama izvan naseljenog područja?

– Kad govorimo o plažama izvan naseljenog područja koje su dio neke organizacijske i funkcionalne cjeline, poput kampa, resorta, hotela i slično, gdje privatni vlasnik sam održava plažu, rasvjetu ili daje vodu na korištenje, tu će se također voditi računa o javnom interesu, na način da će koncesionar moći koristiti do 70 posto površine plaže za komercijalnu eksploataciju, a 30 posto će ostati u javnoj upotrebi.

Josko Supic/Cropix

Ni jedna ni druga kategorija plaže ne smije se ograđivati, i to je potpuna novost. Dosad smo imali 18 koncesija za plaže u Hrvatskoj s mogućnošću ograđivanja, a sad potpuno uklanjamo bilo kakvu mogućnost ograđivanja plaže.

Padaju, dakle, fizičke barijere, pristup pomorskom dobru, odnosno plažama, omogućen je svima po određenom gospodarskom modelu, javni interes je zadovoljen.

No govorimo li u ovom kontekstu samo o onih šest metara pomorskog dobra ili cijeloj koncesioniranoj površini plaže, s obzirom da se granica pomorskog dobra može odrediti dosta duboko prema kopnu?

– Zakon ova ograničenja, odnosno režim korištenja, definira na području pomorskog dobra koje može biti, i često jest, šire od šest metara. Tu granicu će i dalje određivati županije i one su uglavnom već određene na područjima s turističkim sadržajima, gdje se nalaze hoteli, nautičke marine, kampovi i slični sadržaji. Bez određene granice pomorskog dobra, koje je ucrtano u prostorne planove i zemljišne knjige, ti prostori ne bi mogli biti koncesionirani. Privatni vlasnici mogu ograditi svoj hotel ili resort, ali ne smiju ograditi pomorsko dobro.

U cilju zaustavljanja devastacije i bespravne gradnje na pomorskom dobru, definirali ste i granicu njegove, uvjetno kazano, “legalizacije”. Naime, sve što se dogodilo na pomorskom dobru prije svibnja 2011. – mulovi, nasipi, objekti... – smatra se legalnim, a sve nakon toga ilegalnim.

Tko će biti vlasnik tako “legaliziranih” objekata prije svibnja 2011.?

– Nama je interes da pomorsko dobro stavimo u zakonske okvire i da jedinica lokalne samouprave od toga ima koristi. Primjerice, još za vrijeme Mediteranskih igara u Splitu dobili smo niz nasipa u mjestima uz obalu koji su nastajali na divlje. Takvi objekti nisu bili planirani niti su se nakon nasipanja obale unosili u katastar kao nove čestice. Na takvom zemljištu nastajali su raznorazni objekti, neki u javnoj uporabi, poput kolodvora, koji jednostavno ne mogu biti legalizirani jer ih nigdje nema u knjigama. Drugo, imamo niz slučajeva gdje su izgrađeni mulovi, čak su ih i jedinice lokalne samouprave gradile prije 2011., koji su u upotrebi, ali ne mogu biti ni koncesionirani ni uvedeni u gospodarsku upotrebu.

Jer su ilegalni...

– Da, ali mi smo zato rekli, prvo, treba utvrditi što je napravljeno do svibnja 2011. Drugo, sve što je nakon tog datuma napravljeno, a ne postoji mogućnost legalizacije ako ti objekti nisu u planovima jedinica lokalne samouprave i ako to ometa sigurnost plovidbe na moru, treba ukloniti. Dakle, ako gradovi i općine smatraju da je izgrađeni mul planiran i u javnom korištenju, mi ga stavljamo u gospodarsku funkciju u roku od maksimalno dvije godine. Sve što nije, mora biti uklonjeno. Ondje gdje imamo poznate počinitelje, protiv njih će se pokrenuti postupak da oni snose troškove uklanjanja toga, primjerice, nelegalnog mula, a ondje gdje ih nema, to je dužna napraviti jedinica lokalne samouprave u najkraćem roku.