s okusom soliZnate li razlikovati ciple i kako se riješiti oporog okusa? Prije pripreme ne zaboravite jednu stvar

U posljednje vrijeme stalno slušamo o nutritivnim prednostima plave ribe, no unatoč tome mnogi još uvijek više preferiraju bijelu. I to je sasvim u redu, friška bijela riba obiluje aminokiselinama i bjelančevinama, bogata je vitaminom B te u nešto manjoj mjeri od pleve nezasićenim masnim kiselinama.

Od bijele ribe među cjenovno šire pristupačnima je cipal, riba čvrstog, ali ne i tvrdog mesa koju se može pripremiti na puno lijepih načina, od pečenja preko prženja do kuhanja. 

U Jadranu živi šest vrsta cipala, no međusobno ih razlikuju samo bolje upućeni - površnim poznavateljima ove ribe sve je to samo cipal. Ipak, vrijedi se potruditi zapamtiti razlike, jer o vrsti uvelike ovisi kvaliteta. Cipal zlatac ili zlatar ima uočljivu zlatnu točku na škržnom poklopcu, za razliku od drugih vrsta cipla kojima se tu nalazi tek malo razlivenog žutila, osim u slučaju cipla putnika koji ima lagano zatamnjen škržni poklopac.

Zlatar se također odlikuje svjetlijom bojom i crno obrubljenom repnom perajom u nedoraslih primjeraka. Znatno tamniji je putnik, koji zna narasti do čakh 60 centimetara i 6 kilograma te za razliku od drugih rijetko izlazi na površinu.

Na ribarnicama ćete najčešće naići baš na spomenutog zlatara, ali i na cipla bataša, čija je glava šira od ostatka tijela, doseže do 75 centimetara i ima karakteristično oko jer mu očna staklovina prelazi kružnicu koja omeđuje samo oko, pa podsjeća na oko u šarana. Zlatar i bataš najcjenjenije su vrste, premda će mnogi reći da im je putnik najdraži od svih.

No ima i onih koji ciple jednostavno - ne vole. Kao razlog obično navode muljast okus i oporost koja se zna širiti osobito oko trbušnog dijela, a time što te dvije stvari navode otkrivaju da cipla ne znaju odabrati i pripremiti kako treba. Da bi se doskočilo spomenutim nepoželjnim primjesama okusa, ponajprije valja ciljati na kvalitetne vrste, a potom se raspitati gdje je riba ulovljena: cipli vole boćatu vodu pa rado zalaze u rijeke, što samo po sebi nije problem, osim ako mrzite okus po riječnom mulju. 

Prilikom pripreme, pak, treba poduzeti određene korake: manjim ciplima, do 400 g težine, koje je najbolje pržiti, nakon čišćenja treba malo napapriti utrobu, kako bi se izbio opori okus, dok većima, koji će se peći, u utrobu treba ubaciti malo češnjaka i peršina.