- Ako se ne znate molit‘, pođite na brod i naučit ćete molit‘ u fortunalima – spominje se stare pomorske uzrečice kapetan Luko Šoletić, Kalamotez koji više od četvrt stoljeća zapovijeda Postirom, Jadrolinijom plovećom legendom i najsigurnijom morskom vezom s Elafitima za šiloka. Razgovarali smo s njim prigodno, uz blagdan svetoga Nikole, sveca zaštitnika pomoraca, djece i putnika kojemu se svi koji na moru i od mora žive s poštovanjem utječu i s njim dijele misli kad je najteže.
- Nema tog pomorca koji barem jednom nije zazvao u pomoć svetog Nikolu ili svetoga Vlaha za spas na pučini. Koliko god dugo plovili, koliko god iskusni bili za timunom, uvijek vas na pučini iznenadi neko nevrijeme, to su trenuci kad se morate snaći i ostati pribrani, pravi test na kojemu se pokažu istinski pomorci. U mene nikad nije bila situacija da se moram izvlačiti kroz ušicu igle, ali znalo je biti opasno i nepredvidivo. Sjećam se, kad sam svojedobno bio na Atlantskoj plovidbi, zatekli smo se ispred Brindisija, vidjeli smo jednu te istu lanternu i uvečer i ujutro, nismo se maknuli ni metra naprijed ni nase cijelu noć. U toj jakoj tramuntani valovi su prelazili pet metara a mi smo nekih 10 do 12 sati stali u mjestu, nepomični. A ne možete se vratiti natrag, morate se držati kursa i čekati dok nevrijeme ne popusti, pa što bude – prisjeća se Postirin capo jedne od pogibeljnih epizoda tijekom svog 42 ljeta dugog plovidbenog staža:
- Još par godina i idem u penziju, a para mi ko da je prva ‘navegatura‘ bila jučer. A dogodila se još 1982. na starom bulk carrieru Jadranu sam odradio kadeturu. Pošli smo za Englesku, tamo smo se ukrcali i to je potrajalo godinu dana. Onda sam tri, četiri godine bio na dugoj, pa sam prešao na veliku obalnu plovidbu na Atlantskoj. U kolovozu 1998. došao sam na Jadroliniju i preuzeo Postiru koja je, eto, sa mnom još i danas – otkriva nam zapovjednik i odmah uklanja dvojbu:
- Postiru mi nisu ‘dodijelili‘ u zadatak, nego sam ja predao molbu u Jadroliniju jer mi je pomalo dojadilo ići po tadašnjem ritmu u Atlantskoj. Nije to bilo k‘o danas, tri ili četiri mjeseca, nego sedam i osam, pa i deset mjeseci na moru. I tako sam ja ‘odabrao‘ Postiru ili ona mene, ne znam ni sam više. Kako sam došao na taj brod prije 26 godina, tako sam i ostao do dana današnjeg, a možda ću na njoj i penziju dočekati. Nikad nisam požalio što smo se nas dvoje tako povezali. A na poslu sam upoznao prekrasne ljude, ne samo posadu, nego i ljude koje svaki dan prevozim na Kalamotu, Lopud i Šipan, postali smo pravi prijatelji. Uvijek rečem da smo mi s Postire k‘o jedna šira velika obitelj – govori nam sugovornik. Svjestan je on da je 61-godišnjakinja Postira ostarila, da je treba zamijeniti novim brodom, jačim, modernijim...
- Istina je, Postira vam je k‘o stara kuća, koliko god na njoj radili, ona ostaje oronula i zahtjevna. I mi svi koji na njoj plovimo bismo jednom voljeli biti na novom brodu, nema toga pomorca ili otočanina koji ne bi htio na novi brod. No, neće se to dogodit‘ preko noći. U međuvremenu smo svi zadovoljni s Postirom kakva jest, ona putnike odvede i dovede gdje treba, preveze im spenzu, ali godine su učinile svoje. A moj brod je stvarno u godinama, 1963. godište, samo godinu dana mlađa od mene. Svi se nadamo tom novom brodu za Elafite, jest da ga obećavaju barem dvadeset godina, možda i dočekamo. Svi smo mi to zaslužili neki brži i komotniji brod i malo veći – priznat će elafitski morski vuk koji se za radnom vijeka nagledao i sretnih i tužnih epizoda:
- Jedino porođaja dosad nismo imali, ali je zato mladenaca je bome bilo, svatove smo znali prevoziti i s njima se veseliti, naravno koliko se može u smjeni. Evo, i prošlu subotu je bio jedan ‘poseban prijevoz‘, samo ja nisam bio u smjeni ali se lijepo proslavilo, mali Nikša Zelen se ženio, bila je muzika na probi, super ugođaj. Išli su u Dubrovnik iz Suđurđa. Bude i žalosnih događaja, imali smo i smrtni slučaj na brodu, upravitelj stroja je umro na brodu u postelji, to je bilo strašno – kaže nam kapetan koji se u turističkoj sezoni redovito suočava s izazovima pojačanog prometa izletnika za Elafite.
- Turisti ljeti možda čine gužvu, ali rijetko prave probleme. Naravno, bude izoliranih slučajeva koje ne možeš predvidjet‘. Jednom u ljetno doba, osmi mjesec, dolazimo u Dubrovnik, ukrcali smo grupu Iraca s Lopuda, njih oko dvadeset, veselih, mrvicu pijanih. Nije se činilo da će biti nereda, ali onda dolazimo u Dubrovnik na rivu, a oni počeli skakati u more, jedan s lijeve, drugi s desne strane, a za njima još par ‘skakača‘. Upravitelj stroja me upozorava ‘kapetane, eno ih skaču s krme!‘ A vi ne možete voziti s krmom nazad jer su oni tu okolo, a Nona Ana ispred nas. I ništa, zatvoriš oči i brojiš do deset dok ih nismo prošli. Šijali smo svom snagom i došli do Nona Ane. Procedura govori o spašavanju na otvorenom moru spuštanjem kaića, bacanjem koluta za spašavanje, ali oni su odmah isplivali na skaline rive pa nije trebalo. Mi smo im ipak dobacili kolutove ali su ih odgurnuli, no kasnije se sve smirilo – veli kapetan Šoletić koji pamti i jednu veseliju zgodu s brojnih vijađa:
- Prije dvadesetak godina, kad su mobiteli tek bili u počecima, mi smo uvečer partili iz Gruža ko svaku večer, a na brodu ljudi željni nakon cjelodnevnog rada i kupnje spenze odmoriti i nešto popiti na šanku. A konobara nema pa nema. Prošli smo već kraj Rijeke dubrovačke, kad zove mene Kapetanija ‘Postira, Postira, čujemo li se?‘. Odmah sam promislio, što se dogodilo, je li kakvo zlo. A oni meni da je kod njih jedan član naše posade. Pero Brbora, konobar, zove me ‘Luko, Luko, vrati se po mene, poš‘o sam nešto kupit‘ u trafiku, a vi isplovili‘. Pa smo se okrenuli i vratili se u Gruž da ga pokupimo. Među putnicima je nastalo veselje i pljesak što je doš‘o konobar pa se može popit‘ kava i piće na brodu – priča nam pomorac i spominje se različitih prijevoza:
- Bilo je među nama i beba putnika, lijekovi i spenza su svakodnevica. Nebrojeno puta nas netko zamoli kruh, na Lopudu ga nemaš za kupit‘ kruha, teško je doći do butige. A donesemo i razne druge sitnice s kopna kojih nema na otoku. Isto tako, ako netko s otoka ima pošiljku za grad, mi je dostavimo, k‘o poštari. Govorim vam, to je sve zato što smo mi s Postire velika obitelj i oficiri i nostromi, dugi niz godina se poznajemo, jedni druge znamo u dušu.
- Kroz godinu bude i festa, onomad je jednom članu posade dijete slavilo rođendan pa smo se počastili uz tortu. Slavili smo nedavno i moj imendan na svetog Luku, a imamo i sad Nikolu na brodu upravitelja stroja Nikolu Mitrovića pa ćemo isto obilježit. Naravno, ne smije biti slavlja na brodu, ali bit će čestitki - ne krije sugovornik ni to ni ‘tovarni list‘:
- Osim potrepština za otočane, nekad smo im znali prevoziti i građevinski materijal, ali sad smo malo rasterećeni jer to preuzme trajekt Hanibal Lucić, većinom sad vozi za Šipan, ljeti budu i dvije pruge pa smo mi pretežno orijentirani na putnike. Zimi bude i tereta jer trajekt vozi samo tri puta tjedno – veli pomorac kojemu su smjene zimi u ritmu ‘7-7‘, a ljeti ‘15-15‘, ujutro od 5 i pol uvečer do 9 i pol.
Kapetana Šoletića smo tog dana zatekli na Kalamoti, tijekom predaha u obiteljskoj kući staroj 400,500 godina odmarao. Poslovno i sudbinski vezan je on u Elafite, podrijetlom je s Kalamote, vezan s Postirom i morem i korijenima, kao putnik i kapetan. U toj se ulozi mijenja s kolegom iz druge smjene, kapetanom Matom Kašikićem. I naravno, postupa obrnuto od one ‘hvali more, drž‘ se kraja‘:
- Nikad nisam mislio o iskrcaju, negdje tijekom rata sam razmišljao možda otvoriti neki restoran na čvrstom tlu, baviti se ugostiteljstvom, ali brzo me prošlo. Moj otac, nono i pranono, svi su bili pomorci, i meni je takva sudbina. Imam dvije kćeri, tako da kapetana u familiji nakon mene nema. Barem zasad - šali se dubrovački festanjul s Feste svetoga Vlaha 2017.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....