Gradnja brodova u boci i pravljenje maketa su hobiji kojima su mornari kratili svoje vrijeme u dugim plovidbama i kojima nisu ugrožavali sigurnost plovidbe. Sve do pojave podmornica na nuklearni pogon.
Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća novi materijali potiskuju stare, pa se tako i modeli i makete sve više prave od plastike i lijepe novim ljepilima koja, kada su u većoj koncentraciji, zagađuju i truju zrak.
I dok na brodovima, kao i na podmornicama na klasično gorivo to i nije bio veliki problem jer su morale često izranjati (pa bi se tako i provjetrile) kako bi dizelski motori napunili njihove akumulatore, s pojavom podmornica na nuklearno gorivo situacija se drastično promijenila.
Nuklearne podmornice su mogle provesti mjesece i mjesece bez izranjanja. Ako ih neka izvanredna situacija ne bi na to natjerala.
Nije ostalo zapisano koliko se mornara tim hobijem bavilo i koliko su ljepila pri tome koristili, ali je ostalo zapisano da je Nautilus, prva podmornica na nuklearni pogon, jednom morala izroniti jer su senzori otkrili veliku koncentraciju ugljikovodika u zraku. Ugljikovodika iz otapala u ljepilu i boji.
Tako je i ljepilo došlo na listu stvari zabranjenih na nuklearnim podmornicama na kojoj su se već nalazili i pasta za cipele (zbog anilina, tvari koja može loše utjecati na koštanu srž i njeno stvaranje krvnih zrnaca) i svijetleći ručni satovi (zbog radona u fluorescentnom premazu kazaljki i brojeva), a brojni su mornari cigarete morali zamijeniti duhanom za žvakanje.