Ivan Antipin, petnaestogodišnjak klase 4-6, već više od godinu dana nije bio kući.
A ni na kraj pameti mu lani to nije bilo kada je u veljači s dvadesetak mladih jedriličara iz Ukrajine krenuo na put prema Hrvatskoj.
Tko je mogao tada znati da će im splitski hotel biti kuća na neizvjesno dugačak rok, u kojemu će s nestrpljenjem poslije dočekivati svoje majke, braću i sestre, i da će većina njih s očevima razgovarati samo videovezom, i da će Božić i Novu godinu dočekati u hotelskom atriju plačući. Tko je mogao znati kada su napuštali svoje mirne gradove i tinejdžerske sobe da će jedna sportska ekskurzija postati beskonačna noćna mora.
Ulazak ruskih trupa u njihovu zemlju ranog jutra 24. veljače u trenu je razorio njihovo odrastanje, maštanje, nadanje. Od dnevnih rutina ostalo je samo jedrenje. I plovidba danas prazni gorčinu, ljutnju...
Ivan je iz Mikolajiva, na koji svako malo od početka ruske invazije padaju projektili. Kakav je sada njegov rodni grad? Dok priprema jedrilicu za trening, nerado govori. Još manje kolege mu iz Harkiva i Mariupolja. Osjećaj bespomoćnosti donekle će ublažiti kroćenje zapadnjaka u Kaštelanskom zaljevu.
Azovsko je more u srcu...
Da, reći će, vjetrovi su u Splitu jači, valovi su veći, dani su vedriji, ali Azovsko more je njima u srcu.
Sretnik je petnaestogodišnji Semen Sokol iz Kijeva, ta on je prije dva tjedna zadnji put posjetio oca i rodni grad. Kad god je moguće, putuje kući, a tako i ostali mali Kijevljani. Projedrili su, kažu nam, na svom Kijevskom moru, što je zapravo rijeka Dnjepar, ali tako ga zovu.
Danas stanuju u hotelu “Zagreb”; tu je trideset i devet jedriličara, no na Duilovu je još oko stotinu nogometaša. Sjećate se one akcije Darija Srne i angažmana Ivice Pirića, ukrajinskoga konzula, koji su se zauzeli za kadete Šahtara lani u ožujku? Svima njima malenima Split je postao novi dom. Dušom i srcem i dalje su u Ukrajini. Tamo su njihovi najmiliji, tamo su njihovi školski drugovi, a nastavu pohađaju online. Samo dvoje upisalo se u školu “Pazdigrad”.
– Uglavnom su tu djeca između 12 i 17 godina. S njima su i majke, morale su doći radi skrbništva. Centar za socijalnu skrb osigurao nam je obroke. Za sada su, srećom, sve naše obitelji u Ukrajini dobro i nije bilo tragičnih vijesti, ali svi smo potreseni situacijom – kaže nam trener Sergej Artiukh, koji je s malim sportašima od samog početka rata u Splitu, a s njim je sve vrijeme tu i sin Nazar.
– Djeca shvaćaju i pomalo prihvaćaju situaciju. Kao da su postala ozbiljnija. Svaki dan treniraju i sport im pomaže da prebrode situaciju. Posjetili su muzeje i druge znamenitosti grada, bili smo već na nekoliko stranih natjecanja, u Italiji, Crnoj Gori, Francuskoj, Austriji... Branimo ukrajinske boje i osvajamo medalje – govori Sergej, a prevodi nam Julija Volkova, splitska nevjesta podrijetlom iz Ukrajine. On nas vrlo dobro razumije, ali teže se izražava.
Sve je tu O.K., ali...
Zato Lisa Vynohradova, 21-godišnja studentica sportskog menadžmenta u Kijevu, koja nas također dosta razumije, razgovara na engleskome. Nije se, kaže, navikla na život ovdje i misli da nikada neće.
– Trudim se živjeti kao kod kuće, ali ne ide – sliježe ramenima.
– Glazba? Film? Izlasci? Nešto što vole mladi? – pitamo je.
– Da. Slušam glazbu, pogledam i film. Online slušam predavanja i polažem ispite, treniram. Izlasci? Ah. Ponekad prošetam Rivom i tu uz more.
– I to je sve?
– Uglavnom. Jednom smo nas dvije upoznale djevojke na autobusnoj stanici. Bile su iz Ukrajine – smije se Lisa. Oba roditelja su joj u Kijevu, majka je medicinska sestra pa mora biti na radnom mjestu, objašnjava. Nedostaju joj i bake. Posjetila ih je sve u Kijevu nekoliko puta od početka rata, a k njoj je ovo ljeto stigla starija sestra. Da, tu je lijepo more, lijepe su plaže, ljudi su u redu, ali...
I 18-godišnji student kineziologije Nazar Artiukh rijetko izlazi, a kad ne uči i ne trenira, rado pogleda film. Nema tu neke zabave, a i nije im do toga dok je situacija kakva jest.
Široko im je ovdje predvorje hotela “Zagreb”. Prostrana je i terasa s očaravajućim pogledom na more i otoke. I sve to bilo bi njima baš takvo kakvo i jest kad ne bi bilo užasnih vijesti iz domovine. I nikako da stignu one koje će im navijestiti povratak u normalan život. Dapače. Mislili su – proći će, ali prošla je samo godina.