Kasno u noći, u petak 13. siječnja 2012., kruzer Costa Concordia s više od 4 tisuće putnika i članova posade, ploveći preblizu otoku Giglio u Tirenskom moru, udario je u stijenu. Tijekom nasukavanja i nakon toga poginula su 32 putnika, a zapovjednik Francesco Schettino osuđen je na šesnaest godina zatvora.
U sjeni skupog projekta izvlačenja olupine, u tišini je vođena još jedna važna i složena akcija – spašavanje podmorja! Nije to bilo zbog turizma. Jednostavno, Talijani to tako rade! Oni vole svoje prirodne ljepote i prema njima se ponašaju maksimalno odgovorno. Bez fige u džepu, oduševljeno, angažirano i požrtvovno, u toj ekološkoj akciji, bez presedana u povijesti, sudjelovalo je bezbroj pomorskih biologa i ekologa.
Kao svjedoku i sudioniku tih događaja, na mene je posebno snažan utisak ostavio dr. Andrea Belluscio. Suzdržan i fin gospodin, staroga kova, koji nikada nije podigao glas a svugdje je zračio karizmom i autoritetom, bio je voditelj tima eksperata na projektu spašavanja ugroženog podmorja nakon tragičnog nasukavanja. Ponovno sam ga nedavno sreo na otoku Giglio, pa smo, uz prisjećanje na dane zajedničkog rada, odradili i razgovor za Otvoreno more.
Sakupljanje ulja i goriva
Koja je bila najveća prijetnja podmorju otoka Giglio nakon nasukavanja Costa Concordije?
– Glavna prijetnja bila je opasnost od nekontroliranog izlijevanja goriva i ulja, te drugih kemikalija iz olupine. Takvo izlijevanje pogodilo bi mnogo šire područje i tek onda bi se dogodila prava ekološka katastrofa, jer je brod bio pun svega, zaista svega. Na sreću, to je izbjegnuto jer je sav taj materijal uspješno sakupljen u prvoj fazi spašavanja.
Sljedeća opasnost bila je i moguće potonuće broda na veću dubinu. Tada bi bilo iznimno teško prikupiti sve gorivo i ulje, te izvući cijelu olupinu, dok bi s vremenom postojala stalna ugroza prema svim vrstama života u moru i na dnu. Stjenovite obale otoka ostale bi bez života jer bi stradale morske biljne i životinjske vrste, a ugrožene bi bile i priobalne vrste.
Je li u vrijeme nasukavanja Costa Concordije Italija imala snage spremne za intervenciju takvih razmjera?
– Rekao bih svakako da jest, jer su intervencije bile vrlo brze, kako one na spašavanju ljudskih života, tako i one koje su odmah osigurale sigurnost olupine u sprječavanju mogućeg zagađenja obale, mora i podmorja.
Na to upućuje i mali broj poginulih, premda nije lijepo reći da je broj poginulih bio mali, no brojke u sličnim nesrećama su neumoljivo okrutne, a putnika i posade bilo je zaista mnogo. Također, sretan sam kao biolog, u naravi čuvar mora, da je spriječena tragedija ekološkog zagađenja.
Koji je bio tvoj zadatak u prvim danima siječnja i veljače 2012., dakle odmah nakon nasukavanja?
– Tada smo radili na arheološkom lokalitetu Baia, blizu Napulja. Proučavali smo štetni utjecaj morskih organizama na kipove i stupove izrađene od mramora. Sve do veljače nismo ni znali da ćemo biti uključeni u projekt izvlačenja Costa Concordije. Potom su nas zvali kako bi postali dio tima koji će se natjecati za projekt spašavanja olupine. Dva mjeseca smo radili na studiji i dobili smo posao.
Selidba periski
Je li istina da je tvoja ekipa najprije popisala i snimila, a potom iz zone rizika preselila na novo podmorsko stanište sve periske koje su se zatekle ispod nasukanog broda na novu lokaciju? Meni to zvuči fantastično!
– Na samom početku sanacije podmorja ispod nasukane olupine uočili smo, ispod središnjeg dijela broda, onog naslonjenog na dva prirodna stjenovita potpornja, da jedna kolonija posidonije umire zbog sjene koju je stvarao nasukani brod. Posidonija je biljka iz skupine morskih cvjetnica, a poznatija je pod nazivom morska trava. Nekako po sredini toga travnjaka našli smo barem 200 periski (Pinna nobilis). Te školjke definitivno bi uginule zbog radova nužnih za izvlačenje olupine. Stoga smo odlučili izvući ih iz te zone smrtnog rizika i premjestiti na neko sigurno mjesto.
Zadatak je bio iznimno složen jer nije bilo dovoljno samo iščupati školjku i zabosti je negdje drugdje. Uslijedila je brza inventarizacija i istovremeno planiranje novoga mjesta za sadnju, ako tako smijem reći, tih školjki.
Uspjeh je bio 30-postotan, što znači da je svaka treća periska preživjela, uhvatila se i nastavila živjeti na novom polju. Školjke su nastavile živjeti, rasti, razvijati se tako dobro da više ne bi htjeli riskirati i planiramo ih ostaviti tamo, iako smo imali namjeru samo ih privremeno presaditi.
Za nas je cijela ta operacija bila jako ozbiljna stvar, radili smo neumorno, dali najbolje od sebe, a i partneri u našim naporima da sačuvamo podmorje poštovali su to što radimo. Zato smo uspjeli.
Kakva je danas situacija u blizini otoka, a posebno na mjestu gdje je nekada bila olupina?
– Rekao bih da je dobra. Napravljena šteta strogo je ograničena na zonu olupine i mjesto gdje su provođeni mnogi složeni zahvati i radovi na njezinom uspravljanju i kasnije izvlačenju. Može se reći da je operacija izvlačenja olupine bila veliki uspjeh, što se tiče spašavanja podmorja. Radovi koji su u tijeku i koji će uslijediti imaju za cilj odstranjivanje manjih predmeta koji su još na dnu, te finog sedimenta koji tu ne pripada.
Sve veće strukture, poput platformi ili sidrenih blokova, su odstranjene ili će biti odstranjene. Bilo je interesa da te strukture ostanu kao neka ronilačka atrakcija, ali je netko odlučio drukčije. Velik problem će biti sitni predmeti kojih ima na tisuće, a pogotovo najfiniji sediment od cementa ostalog nakon podmorskih građevinskih radova.
Kada radovi konačno prestanu, jer i tome mora jednom doći kraj, granulometrijska analiza će dati rezultate za koje želim da budu što sličniji onima prije nasukavanja. Mineraloška analiza treba pokazati odsustvo cementa, što će biti jako teško postići. Baš taj najfiniji cementni sediment najopasniji je za budućnost životnih zajednica na dnu. On guši sve živo.
Opasni cement
Je li, po tvome mišljenju, zaista potrebno počistiti baš svaki detalj?
– Možda su neke strukture mogle i ostati na dnu. Sidreni blokovi i platforme su mogli poslužiti kao zanimljiva ronilačka lokacija, ali i kao novo stanište živoga svijeta. No, fini sediment cementa će i u budućnosti biti značajan problem, a to bismo htjeli izbjeći, što će biti najteže.
Koje su po tebi najvažnije lekcije koje su Talijani naučili od stradavanja Costa Concordije?
– Sigurnost plovidbe nikad nije dovoljno visoka niti su mjere na povećanju te sigurnosti ikad pretjerane. Nakon stradavanja broda, u Italiji su održane brojne konferencije na kojima se raspravljalo o stanju sigurnosti plovidbe i na kojima su raspravljane nove strategije pristupa tom problemu.
Poznavajući učinak industrije, značajke pomorskog prometa i turizma u uskom Jadranskom zaljevu, koja bi bila tvoja poruka hrvatskim biolozima?
– Od hrvatskih kolega poznajem supružnike Petricioli, Tatjanu i Donata, jer sam s njima radio na mapiranju populacije morskih organizama Hrvatske. Imam dvije poruke za sve koji se na bilo koji način bave zaštitom Jadrana. Znamo da je Jadran posebno rizično područje, a već sada je posebno ugroženo područje. Prva bi bila: važno je poznavati stanje i uvjete u kojima živi svijet podmorja, a druga: treba imati pripravne planove za hitne intervencije! More neće oprostiti!