Duboko u utrobi broda, gdje zrake sunca ne dopiru nikada, a ako krene dopirati more, onda je to problem, brojčanici na Fiatovim motorima stali su na tri i pol milijuna radnih sati. Brojka je impresivna i po glavi mi se vrte laičke računice: to je gotovo 146 tisuća dana, odnosno oko 400 godina, svakako jako puno za jednu običnu mašinu s cilindrima i klipovima.
Naravno, znamo da radni sat motora nije isto što i radni ili slobodni sat čovjeka, no to ne mijenja činjenicu da gledam starca koji je itekako opravdao svoje postojanje, a uz kojeg su danonoćno bdjele generacije brodskih strojara, u mraku i buci, u klaustrofobičnom ambijentu pod neprirodnim, slabim svjetlom koje bacaju lampe.
Svejedno, motori izgledaju nevjerojatno svježe - stručnjaci kažu da su i dalje funkcionalni i da bi ih se, uz neznatne intervencije, i sutra dalo upaliti. To su Fiatovi prototipovi, nulti model, dva dizel motora od ukupno 7200 konjskih snaga zahvaljujući kojima je, te 1938., kada je izgrađen, brod mogao postizati brzinu od čak 17 čvorova, što bi, "u prijevodu", bilo oko 31 kilometar na sat. Bilo je to, u svoje vrijeme, nevjerojatno dostignuće talijanskih inženjera u eri fašizma koji se "ložio" na futurizam, snagu, brzinu, inovaciju, tehniku i tehnologiju.
Brod o kojemu pričamo je, naravno, Galeb, piše Jutarnji. Jedna od brojnih zanimljivih crtica iz njegove burne povijesti je da su Talijani, svojevremeno, Jugoslaviji predlagali da im preda te motore kako bi ih izložili u Fiatovu muzeju u Torinu, a zauzvrat su im nudili zamjenske, potpuno nove i jače. SFRJ je to odbila i to bi, iz današnje perspektive, mogao biti gotovo pa vizionarski potez, jer sada će i sam Galeb postati muzej, a njegova strojarnica bit će jedna od posebnih zanimljivosti koja progovara o povijesti brodogradnje.
Na navozu, u Dalmontovu brodogradilištu u Kraljevici, Galeb izgleda neprepoznatljivo u odnosu na ono što starije generacije pamte iz iskustava uživo, a mlađe s fotografija. Pola stoljeća bio je to brod sivobijel kao ptica po kojoj je nazvan, školski brod JNA, ploveća rezidencija Josipa Broza Tita, gdje su generacije pitomaca revno pazile da slučajno na oplati ne bi izbio koji komadić ruzine.
U posljednja tri desetljeća ruzina je, pak, njime gotovo u potpunosti izdominirala. Sada je uklonjena i brod je kompletno crven, u temeljnoj boji, u čemu gotovo da ima nekakve simbolike, s obzirom na priče o crvenoj Rijeci, vlasnici Galeba, crvenoj boji Europske prijestolnice kulture, pa bi i ovo moglo proći pod neku od umjetničkih instalacija. No, neće takav ostati zadugo - kroz pola godine trebao bi opet biti sivobijeli, najbliži svojem originalnom izgledu.
Simbolike ima i u samom mjestu gdje se obnova Galeba odvija. Preko puta navoza, s druge strane uvale, stara je zgrada uprave kraljevičkog brodogradilišta, a na njoj tabla na kojoj piše:
"U čast sjećanja na štrajk radnika brodogradilišta koji je vodio strojobravar Josip Broz". Ispod natpisa su datumi, 24. kolovoza do 9. rujna 1926. godine, kratak period u kojem je Tito radio, odnosno štrajkao u tom škveru. Radnici pored te ploče svakodnevno prolaze i više ju ni ne primjećuju. Kako mi govori jedan, zna biti zabavno kada političari dođu u brodogradilište po nekakvom protokolu - ovisno na kojoj su poziciji, desno ili lijevo, ili se prave da ploča nije tamo, ili se ispod nje fotografiraju.
Kraljevica je najstariji škver u Hrvatskoj, koji je s radom počeo 1729., i ta značajna brojka vrišti i podsjeća na sebe s fasade jedne od zgrada. Da je po političarima, ne bi je ovdje više bilo - naime, 4. lipnja 2012. tadašnja Vlada je brodogradilište poslala u stečaj, a radnici su dobili otkaze i otpremnine. Plan je bio da prostor brodogradilišta postane marina, jer brodogradnju su ovdje već otpisali, i čak su prodani i navozi i dio opreme.
No, to je poremetio Ivan Ivić, tvrdoglavi Dalmatinac, koji se sa svojim Dalmontom, kooperantskom tvrtkom koja je do tada radila s Kraljevicom, javio na natječaj za koncesiju i preuzeo škver. Kao pretežno remontno brodogradilište, Kraljevica je s Ivićem na čelu spašena i podignuta iz pepela, a posao s obnovom Galeba, kojeg su dobili na javnom natječaju, konkurirajući većem Viktoru Lencu, donijet će im, zajedno s PDV-om, 58,5 milijuna kuna prihoda.
U škveru još ima radnika koji su, kao i Ivić, danas 66-godišnjak, proveli ovdje cijeli svoj radni vijek, a s jednim od takvih razgovaram u pauzi, pored Galeba. Za koji dan će, veli mi, u mirovinu i zadovoljan je. "Posao je dobar, plaća redovna", sve je što o tome ima za reći, i realno, to je sve što o tome treba znati.
Galebom nas provodi brodograditelj Dejan, koji na licu ima masku, ali po očima bi se reklo da se ispod nje stalno smješka. Odmah mi govori da neće davati nikakve izjave, da je on zadužen samo za pokazivanje.
Kako mi kaže jedna Kraljevičanka, susjedi radnike koji ovdje žive znaju zafrkavati što rade na Titovom brodu, a možda im, jednostavno, ne paše što su se našli u žiži medijskog interesa, s trenutno najeksponiranijim i "najkontroverznijim" plovnim objektom koji se obnavlja u Hrvatskoj.
- Brod ko brod - škrto mi Dejan odgovara na pitanje koliko se posao na Galebu razlikuje od uobičajenih remonta kakve paralelno rade i na Jadrolinijinim katamaranima i trajektima.
S izuzetkom toga što ovdje redovito dolaze konzervatori koji paze da se ne nagrdi izvorni dizajn, jer Galeb je od 2009. zaštićeno kulturno dobro RH, ovo doista jest posao kao i svaki drugi. S obzirom na to da je brod, dok je bio usidren u Rijeci, u Porto Barošu, pod naslagama ruzine izgledao kao da bi se mogao raspasti svaki čas, zvuči gotovo nevjerojatno da je ispod njih bio zdrav, neuništen čelik.
Čitava oplata je sačuvana i nije ju trebalo mijenjati, a iako su se radnici oko toga dosta namučili, jer 1938. se još nije varilo, već su se komadi čelika spajali zakovicama, te zakovice Galebu daju poseban šarm. Čak i dok je ovako crven i gol, jasno je vidljivo da je originalni talijanski dizajn Ramba III, kako se ovaj brod zvao u svojem prvom mandatu, za talijansku trgovačku flotu, prekrasan.
Unutra, na palubama, u hodnicima i kabinama, Galeb je ogoljen do kosti. Na mjestima gdje je bio truo, čelik je zamijenjen, i to se jasno vidi, ali glavnina konstrukcije je jako dobro sačuvana, što su pokazala sva mjerenja prije nego što se uopće počelo s radovima. Svugdje po podu su sada zakovice, nesimetrično raspoređene, koje će opet biti u funkciji kada se na Galeba vrati čuvena tikovina i ostali materijali po kojima se hoda. Uklonjen je beton i popravljena rupa u koju je 2013., zbog sigurnosnih razloga, bio izliven na jednoj od paluba.
Na glavnoj palubi, naziru se tek forme bivše Titove i Jovankine kabine i glavnog salona, bez vrata, sa stijenkama od golog metala. Sav je namještaj, kojeg je, kao i kompletan interijer, 1960-ih dizajnirao Riječanin Zorko Lah, već ranije iznesen, restauriran i konzerviran i čeka svoj povratak, kada bude završen brodograđevni dio.
Na palubi na kojoj su svoje kabine imali mornari, unutra, gdje su sada prostori potpuno otvoreni, brusi se i vari punom parom. Narančaste i bijele iskre koje, u kombinaciji s lampama koje posvuda vise, osvjetljavaju unutrašnjost, s obzirom na kontekst pretvaranja Galeba u muzej, u sklopu Europske prijestolnice kulture, prizivaju mi u sjećanje otvorenje EPK i "Operu industriale".
Tada se, simulacijom varenja, brušenja i trliša, odavala počast riječkoj industriji, a sada je ta, prava industrija, ovdje preda mnom i radi na "simulaciji" broda koji nikada više neće zaploviti već će biti izložak za potrebe kulture.
Prvi čovjek Dalmonta Ivan Ivić kaže da su, nakon početnih radova čišćenja i uklanjanja suvišnog materijala, prilikom dokovanja izvedeni zahvati na trupu broda, zamjena dotrajalih čeličnih limova na brodskoj oplati, čišćenje i pjeskarenje do antikorozivne zaštite i čišćenje osovinskih vodova i osovina kormila.
Brod je, za te potrebe, mjesec dana bio u Lencu, a potom se krenulo s novim radovima - izradom, odnosno restauracijom brodske opreme, nabavom elektroopreme, nabavom materijala za uređenje interijera, restauracijom muzejskih eksponata i nanošenje antikorozivne zaštite vanjskog dijela.
- Trenutačno se radi na izradi i montaži cjevovoda brodskih sustava, montaži podova, obloga i stropova interijera, montaži brodske opreme, nanošenju antikorozivne zaštite u unutarnjim prostorima. Predstoji nam finaliziranje svega navedenog, potom montaža ventilacijskog i klimatizacijskog sustava, montaža elektroenergetike te završno bojanje broda. Za samo bojanje u suradnji s konzervatorima odabrana je nijansa sive boje koja bi trebala vratiti autentični izgled Galeba - veli Ivić.
Kaže da je, već iz dokumentacije za projekt obnove i prenamjene broda Galeb u muzej, odmah bilo jasno da se radi o izazovnom remontu.
- Brodogradilištu Dalmont je remont i rekonstrukcija brodova, uz novogradnje, temeljna djelatnost, a s obzirom na to da se radi o naručitelju iz susjednog grada, odnosno naše županije, nisam puno dvojio te smo krenuli pripremati ponudu. Kod svakog remonta broda postoji puno nepredviđenih situacija i prilagodbe tijekom rada, međutim, kao i uvijek tu se oslanjam na široko brodograđevno znanje svojih radnika i suradnika - kaže.
Ističe da je za svih njih u brodogradilištu novo to što se radi o brodu koji je zaštićeno kulturno dobro te su, uz brodograditelje, angažirani i stručnjaci iz Muzeja grada Rijeka i konzervatori, uz stalni nadzor Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke.
- Brodogradilište mora postupati po načelu dobre brodograđevne prakse, određeni brodski sustavi ne dopuštaju kompromise zbog striktnih brodograđevnih propisa, a s druge strane, maksimalno uvažavamo suradnike iz Muzeja Grada Rijeke i konzervatore jer je konačni cilj prenamjena broda. Svima je u interesu da brod koji prati zanimljiva povijest u budućnosti bude autentičan reprezentativni objekt i zato ističem dobru suradnju vrlo oprečnih struka - kaže Ivić.
Na svojoj posljednjoj sjednici, riječko je Gradsko vijeće usvojilo "Prijedlog odluke o zakupu dijelova plutajućeg objekta - broda Galeb", što je prvi korak u komercijalizaciji pratećih sadržaja koji će, uz muzejski postav, biti dio budućeg broda - muzeja.
Prema definiranim uvjetima, od ukupne površine od 5,6 tisuća četvornih metara, u najam će, za komercijalnu namjenu, odnosno restoran i hostel, ići 323 kvadrata interijera i do 343 kvadrata otvorene palube na dijelu gornje palube, za restoran maksimalnog kapaciteta 156 gostiju, kao i 411 kvadrata gornje i glavne palube za hostel maksimalnog kapaciteta 94 gosta. Budući koncesionar prostor bi trebao preuzeti nedovršen i sam ga urediti, a početna cijena koju je Grad definirao iznosi 3 eura po četvornome metru.
Prema riječima riječkoga gradonačelnika Vojka Obersnela, natječaj za koncesionara trebao bi biti raspisan već početkom 2021., a sam proces odabira mogao bi biti gotov na proljeće. Obersnel kaže da načelni interes postoji, no da će se znati koliko je on ozbiljan tek nakon što se natječaj raspiše.
- S obzirom na to da se radi o vrlo kompleksnom natječaju, on će sigurno biti otvoren nešto dulje od uobičajenih natječaja za poslovne prostore. Naravno, ako dobijemo investitora, odnosno zakupca, vjerujem da bi on već negdje u ožujku mogao krenuti s aktivnostima - veli.
S obzirom na to da radovi na komercijalnom dijelu nisu vezani uz brodogradilište, pronalazak investitora ne uvjetuje otvorenje samog muzeja čiji će postav pričati priču o turbulentnoj povijesti Galeba i njegova "četiri života". Brod-muzej trebao bi biti gotov i otvoren negdje polovinom 2021., s time da datum nije fiksan, no ako to uspiju napraviti do svibnja, bit će to posljednji objekt kojeg će Obersnel otvoriti za svojega gradonačelničkog mandata, što također ima određenu simboliku.
- Za sada, radovi idu po predviđenim ugovorima i ja se nadam da hoće - odgovara gradonačelnik na pitanje hoće li Galeb biti gotov prije nego što preda palicu nekome drugome.
- Svakako bih volio da to bude tako. Da, bilo bi u tome dosta simbolike. Iskreno rečeno, nisam niti jednog trenutka požalio što sam donio odluku da kupimo Galeb. Mislim da je to dobar projekt. Ako je brod Galeb prepoznat kao zaštićeno kulturno dobro, ako je brod Galeb prepoznala i Europska komisija i osigurala dio novca za njegovu obnovu, onda ne vidim razloga zašto bi to bila toliko problematična priča, u Hrvatskoj i u Rijeci. Za mene je ta priča završena, financiranje je riješeno, brod je u brodogradilištu i vjerujem da će do sredine godine biti u funkciji - dodaje.
Obnovu Galeba, kao ni ostale infrastrukturne projekte koji prate EPK, kriza s pandemijom nije ugrozila, ponajviše iz razloga što su za njih, kako kaže Obersnel, osigurana sredstva iz europskih fondova, dok je drugi dio vezan za kredite na koje sama pandemija ne utječe.
Obersnel kaže da, kao što prati sve projekte, redovito prati što se događa s obnovom Galeba i da, prije Nove godine, još jednom planira otići u Kraljevicu, vidjeti to na licu mjesta.
- Zadnji put sam bio na brodu neposredno nakon što se vratio iz Viktora Lenca - govori.
Pitam ga kojoj on skupini političara spada kada dođe u Kraljevicu, onima koji se slikaju s Titovom pločom ili onima koji se prave da ju ne vide?
- Jel' vam stvarno treba odgovor na to pitanje? - smije se, piše Jutarnji list.