Betinska gajeta jedna je od ikona hrvatske maritimne baštine, uskrsnula osnivanjem pokreta Latinsko idro prije dvadesetak godina. Svestrani obiteljski brod za prijevoz tereta, ovaca, ribolov i sve tradicionalne aktivnosti posljednjih je godina postao sredstvo za guštanje, jedrilica za regatavanje i bijeg Dalmatinaca od moderne civilizacije i masovnog turizma.
Počele su se obnavljati zapuštene barke, leuti i kaići, graditi novi brodovi i regate su postale masovni medijski događaji sa sudjelovanjem 70-ak plovila i ministrima kao redovitim gostima. Virus latinskog idra zahvatio je sve dijelove naše obale, od Rovinja i Mošćenice do Staroga Grada i Palagruže, i sa sigurnošću možemo reći da je misija spašavanja tradicijske male brodogradnje uspjela.
Moderna tehnologija je kroz materijal jedara već ušla u regate, no sada je na red došla tehnika gradnje trupa. Nakon gotovo tri stoljeća gradnje gajeta na isti način, ekipa iz Brodogradilišta Betina napravila je presedan i u cijelu priču uključila računalno projektiranje, CNC glodalicu i epoksidne smole.
Rezultat je 800 kilograma lakši brod, trajno zaštićen od propadanja i blještavo lakiran za modnu reviju, što su mogli vidjeti posjetitelji sajma u Biogradu, gdje je Gajeta 700 imala svjetsku premijeru.
U društvu projektanta Srđana Đakovića otišli smo se na jednu od prvih probnih plovidbi.
Novi materijali
Naš domaćin i inicijator cijelog projekta Joško Radić, tehnički direktor brodogradilišta, veliki je zaljubljenik u epoksidne smole i u uredu nas je dočekao s bogatom stranom literaturom i projektima brodova izgrađenih tom tehnologijom.
– Naš je škver specijaliziran za drvo i remont i ove smo godine odradili 130 brodova dužih od 24 metra. Projekt gajete nije zamišljen za zaradu, nego za prezentaciju mogućnosti našega škvera, te suvremenog načina projektiranja CAD-CAM softverom, CNC glodalice i gradnje laminiranim drvom s epoksidnim smolama. Htjeli smo dokazati da se uz nove materijale i tehnologije može dobiti puno bolji krajnji rezultat.
Prvi brodovi s epoksidnim smolama napravljeni su prije 40 godina u Americi i još plove, a najveći je trojarbolni Tenacious, dug 65 metara i težak 650 tona. Kod laminiranja nema ograničenja u obliku, a za gajetu je iskorišteno 420 komada drva izrađenih ili obrađenih na CNC glodalici – rekao nam je direktor Radić.
Posljednja klasična gajeta, vrijedna 32 tisuće eura, lani je isporučena u Veneciju i za nju je bilo potrebno oko četiri kubika slavonske hrastovine. I taj je brod prošao kroz računalo jer su u škveru prije desetak godina napravili 3D sken gajete i na temelju toga Đaković je napravio novi projekt.
– Nisam puno znao o gajetama pa sam čitao, najviše tekstove profesora Roka Markovine. Korčulanske su gajete bile ribarske i brže da bi se došlo do pošte, a betinske su malo šire i stabilnije za prijevoz tereta. Glavni pogon bilo je veslo, dok je jedro bilo samo pomoć. Mi smo se po konceptu približili klasičnoj jedrilici s nižim lateralnim težištima.
Radili smo i na upravljivosti, jer gajete inače koriste veslo za šijavanje. Bokovi su malo viši, po uzoru na falkušu, prova mi se nije baš svidjela na računalu, ali u stvarnosti izgleda puno bolje – iskren je Đaković, koji je kao specijalist za motorne brodove navijao za projekt tradicijskoga drvenog glisera poput talijanske Rive, što bi se, ovisno o uspjehu gajete, jednoga dana moglo i dogoditi.
Blagoslov bure
Krajnji rezultat njihova višemjesečnoga rada izgleda spektakularno – lakirano drvo, savršeno izvedeni detalji i prizor kao zarobljen u vremenu. Svježe obojen bijeli trup i jarbol s tikovom palubom bude nostalgične osjećaje na generacije Murterina odraslih na takvim plovilima.
Na brodu su nas čekali direktor marine Betina Boris Ninić, njegov radnik Nikola Pleslić, te veteran latinskog idra Zdenko Bilić, inače ponosni vlasnik 40 godina stare gajete Olga. Uz lagano klepetanje maloga dizelaša izišli smo iz marine i uputili se niz buru snage desetak čvorova, optimalnu za jedrenje, s puno sunca za atraktivne fotografije.
Pod budnim okom projektanta Đakovića, koji nas je pratio iz fotografskog gumenjaka, podignuli smo jedro i ugasili motor. U trenutku se brod nagnuo i uhvatio stabilnu brzinu od 5,5 čvorova, a na refule od 20 čvorova bure išli smo točno 6 čvorova. Kad je GPS stigao do 6,5 čvorova, Radićev anemometar pokazivao je reful od 25 čvorova i more je već polako prskalo preko prove. Radić je poput pravog flokista, držeći se za sarće, cijelu težinu izbacio preko ruba gajete.
More je već došlo do ruba palube, i da je bilo još malo vjetra, stigli bismo do 7,5 čvorova, malo više nego što postiže i s motorom na punom gasu. To je po onome što smo vidjeli maksimalna granica kod koje bi more počelo prodirati po boku. Da more i uđe, ne bi se ništa strašno dogodilo jer je ova gajeta nepotopiva.
– Moja je gajeta teška i ne bi ovako brzo poletila, ova će bit dobra po laganom vitru – odgovorio je Bilić kad smo ga upitali za usporedbu sa svojim brodom.
Koju ste brzinu najviše uhvatili sa svojom gajetom?
– Na Murterskoj regati onu godinu kad su vatrogasci stradali (2007., op.a.) išli smo osam milja. Rutu od 8,5 milja prešli smo za uru i 15 minuti. To više nikad nismo uspili. Imali smo 500 litara mora u brodu i non-stop se izlivalo vanka. Moja gajeta može vagun mora nosit.
Okret bez vesla
Koliko su česta prevrtanja?
– Ne trebate se bojati toga, neće se izvrnuti. Kad vidiš da grabi, onda ga malo popustiš. I to je sve riješeno.
Što biste ovdje još promijenili?
– Sve je odlično, lantina se lipo savija. Po meni, fali malo dužine kormila. To se može lako nadožuntat. Argolu bi trebalo malo oslobodit da se može podizat i zakrenit u stranu više od 38 stupnjeva. Onda to puno znači kod okritanja – nabraja admiral.
Kad nam se na gajetu trebao ukrcati fotograf Božo s gumenjaka, Bilić nije htio usporavati, nego je, nagnut na bok, povikao:
– Samo vi priđite, neće se niko potopit! Daj gasa, daj gasa! – povikao je skiperu na gumenjaku kad je usporio ispod gajetinih 6 čvorova.
Božo je uspješno aterirao na palubu i počeo snimati atraktivne nakošene kadrove.
Boris Ninić za kormilom najavio je manevar okretanja i jedro smo prebacili na drugu stranu, ali previše smo usporili i nismo mogli napraviti okret bez vesla, što je mana svih gajeta. Ponovili smo manevar s većom brzinom i uspješno okrenuli u orcu, zategnuli konope, ali Northovo dakronsko jedro ostalo je naborano po sredini.
– A šta je ovo? Ovo nije dobro. Idro ni dobro za orac. Za ovakvu marku kakva je ova, to je neoprostivo. Ovo se mora popravit! – grmio je naš admiral.
Koliko je jedro presudno za pobjedu na regati?
– Čorkalo (višestruki pobjednik regata latinskog idra, op.a.) ima deset idrov i samo jedno pobjeđiva – otkriva nam Bilić.
Za dnevni boravak
Koliko nam pomaže kobilica?
– A ne bi izvuka ovu orcu bez plombe. Kolumba je peraja, znaš. Ona puno znači u jedrenju. Da sam ja šef, ja bi je još dublju učinija.
Samo treba nagovoriti Regatni odbor da je ne diskvalificira?
– Kobilica se može skidat, ali mi to nećemo radit. Cilj nam je dobit regatu, ali jedrit ćemo izvan konkurencije – kaže nam Radić.
– Ma ovo je brod za predsjednika države – dodaje Bilić.
– Ionako su nam na sajmu mnogi rekli da s njim ne bi plovili, nego bi ga držali u dnevnom boravku za ukras – uzvraća Radić.
– Oćemo li krenit put Palagruže? Koliko je duga gajeta? – pita Bilić, a Radić odgovara:
– 6,95.
– Sedam metara? A mogli bi dobit dozvolu. Ja sam sa Kurnataricom šest puti bija i uvik su me zezali.
Na povratku u marinu svi su se složili da je plovidba gajetom bila prava terapija za mozak, a direktor marine odmah je predložio da bi je stranim nautičarima ponudio za odlazak na kupanje i ručak jer veliki čarterski brodovi nisu praktični za tu namjenu. S jednim jedrom gajetom je lako upravljati, a uspomena na drvenu ljepoticu ostala bi im u trajnom sjećanju. Baš kao i nama.