StoryEditor
Kazalištejužna koprodukcija

Kazalište Marina Držića u adaptaciji Molièreova ‘Amfitriona‘ ostalo vjerno svome standardu: treba sat vremena trpjeti da bi se pola sata uživalo

Piše Bruno Lucić
29. ožujka 2021. - 11:51

 Kazalište Marina Držića i Hrvatsko narodno kazalište u Šibeniku zašli su u "koprodukcijske poljane", što je dovelo do izvedbe "Amfitriona" u režiji Helene Petković, druge ovogodišnje premijere u najjužnijem hrvatskom teatru. Tekst J. B. P. Molièrea prošao je dramaturšku obradu Ivane Vuković.

Dramski umjetnici u prvih sat vremena predstave uglavnom zabavljaju sami sebe, što je u KMD-u u posljednje vrijeme postao izrežirani standard. S jezika predstave skinuta je prašina Molièreova vremena te su, među ostalim, ubačeni stihovi iz znanih pjesama, ali i floskule i igre riječi koje se doimaju kao preuzete iz skica besperspektivnog stand-up komičara. Smanjenje materijala srezalo bi minutažu komada i prije dovelo do klimaksa, predstava bi imala i bolje i brže prolazno vrijeme.

Koliko god Vuković "pojačala" ženske likove, oni ipak pred šalterom za neka bolja vremena ostaju čekati neku jaču priliku, a izvedbeno su ih, nažalost, po svemu "pregazili" oni muški. Alkmena Franke Klarić školu očijukanja i zavođenja prolazi s pohvalnicom, ali ne isporučuje proplamsaj zavidne glumačke kreacije. Kleantida Ane Perković po kostimu asocira na neku rokoko verziju Harley Quinn i na svoju egzistenciju podsjeća vrištanjem. Pretežito je nevažna, tako da bi ostatak predstave slobodno mogla biti ukrasna i pasivna promatračica u pozadini.

Sve što izgovori Bojan Beribaka kao Sosija imperativno je uveličano nekim brzopletim, često "infantiliziranim" pokretom, luckastim hodom, ponavljanjem riječi, smiješnim novotvorenicama, sugestivnim izrazima lica, a svjedoče ogromnom trudu. Njegov Sosija nije glasnik, već uporni zabavljač i onda kad nije smiješan. Beribaka učinkom svoje role pobjeđuje u kategoriji "simpatičnost".

DIJALOG MERKURA S JUPITEROM

Umirujućim glasom, Jupiter Pavla Vrkljana protuteža je Sosijinu, pa i sveopćem, nekad i napornom, skakutanju po pozornici. Oblikovao je Jupitera s karizmom neke, reklo bi se, vragolaste elegancije, a finalnom rečenicom za fantastičan kraj predstave najbolje je oslikan njegov karakter.

U naslovnoj ulozi Amfitriona Hrvoje Sebastijan održava ozbiljan gard "velikog ratnika", ne da se izluditi, a njegov lik najjači je u kombinaciji sa svojim pobočnikom. Merkur Branimira Vidića svoje najbolje plodove "ubire" u dijalogu s Noći (Srđana Šimunović), ali i obraćajući se publici. Njegov dijalog s Jupiterom spada u humorne vrhunce predstave.

Scenografija Irene Kraljić je minimalna, ali to je kompenzirano kostimima Sare Lovrić Caparin, koji zajedno s naglašenim frizurama svjedoče komičnoj i grotesknoj pretjeranosti. Tu su i bijele cipele s malim crvenim mašnama koje će mnogima ostati u pamćenju zahvaljujući Beribakinom Sosiji (možda budući "kontratrend" trendu bijelih "starki"?!).

Sve to skupa još jednom oslikava isprepletanje suvremenog i prošlog. Isto je svojim glazbenim numerama napravio skladatelj Damir Šimunović, koji je ponudio zvukove čembala i malo "žešćih", modernih plesnih ritmova. Za koreografiju i scenski pokret, odnosno dodatno razgibavanje glumaca, zaslužna je Matea Bilosnić, dok je oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec, a inspicijentica Ivana Ljepotica.

U posljednjih pola sata predstava postaje ono što bi trebala biti u cjelini – duhovita i brza, nošena konkretnom pokretačkom snagom. U tome se vrti njezin problem, naglašena je zabluda, a manje komedija. Isto je tako zabluda da je ovo dobra predstava od početka do kraja. Komad većim dijelom treba pretrpjeti da bi se pred kraj počelo istinski uživati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. srpanj 2021 17:54