StoryEditorOCM
KulturaLAZARETI

Lovro Kunčević: Zahvaljujući kolektivizmu, konzervativizmu i institucionalnosti, Dubrovačka Republika bila je jedna od najstabilnijih i najdugovječnijih republika u europskoj povijesti!

Piše Bruno Lucić
12. listopada 2022. - 21:31

Nakon predavanja Nelle Lonze o odredbama o kažnjavanju u Dubrovačkom statutu, povjesničar Lovro Kunčević u petoj lađi Lazareta održao je predavanje "Politička kultura i institucije Dubrovačke Republike". Riječ je o ciklusu predavanja povodom 750. obljetnice Dubrovačkog statuta u organizaciji Dubrovačke baštine i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Okupljene je na početku u ime Dubrovačke baštine pozdravila Zrinka Lucianović.

Napomenuo je predavač kako politička kultura obuhvaća skup pravila, običaja i vrijednosti koje propisuju (ne)prihvatljive načine ponašanja u javnom prostoru.

- Dubrovačka Republika razvila je specifičnu republikansku političku kulturu koja je odigrala ključnu ulogu u njenom višestoljetnom opstanku. Republike su se od Antike smatrale nestabilnim sustavima, a za njihovo preživljavanje bili su potrebni suvisle institucije i zakoni, ali i da stanovnici dijele određene vrijednosti. Stari Dubrovnik imao je vrlo razvijenu političku kulturu, kazao je znanstvenik.

image

Lovro Kunčević i Zrinka Lucianović

Tonći Plazibat/Cropix

Kunčević je upozorio na tri temeljne vrijednosti te političke kulture.

- Prva je vlasteoski kolektivizam, odnosno inzistiranje na skupnoj vladavini plemstva i sumnjičavost prema isticanju pojedinaca ili obitelji. Druga vrijednost je konzervativizam, uvjerenje da starost dubrovačkih institucija jamči njihovu kvalitetu i da su promjene nešto što treba izbjegavati. Treća vrijednost je institucionalnost, to jest, inzistiranje na tome da se politička pitanja rješavaju kroz institucije, a ne privatnim kanalima. Svaka od ovih vrijednosti na svoj način pridonijela je iznenađujućoj institucionalnoj stabilnosti Dubrovačke Republike – činjenici da je Dubrovnik zadržao više-manje iste političke institucije od 14. stoljeća sve do pada pod Napoleona, naveo je Kunčević.

Naglasio je kako je Dubrovačka Republika bila jedna od najstabilnijih i najdugovječnijih republika u europskoj povijesti. Dubrovačke institucije ostale su manje-više iste, nije bilo nasilnih prevrata, revolucija, nije bilo pravih pobuna i društvenih nemira u gradu, a nije bilo ni velikih reformi.

Vlasteoski kolektivizam tipičan je za republike, a namjera je da se političke poruke donose zajednički, kroz tijela. Tako su, primjerice, u Dubrovniku vijeća donosila odluke. Postojao je strah od koncentracije moći u rukama grupe ili pojedinca, postojao je strah od privatizacije moći. U Dubrovniku je zbog toga razvijen niz mehanizama kako se nijedna važna državna odluka ne bi mogla donijeti samostalno. Sve važne odluke uvijek je donosilo vijeće ili neka grupa ljudi. Čak i u situacijama krize, kad se u većini država bira jedan zapovjednik vojnih snaga, Dubrovčani biraju tri vlastelina kao zapovjednike vojnih snaga.

Svi državni službenici imali su kratak mandat, najdulji je trajao jednu godinu. Bilo je određeno i vrijeme vakancije, dakle, koliko vremena treba proći da bi netko tko je bio na nekoj funkciji mogao ponovno biti izabran na nekoj funkciji, trebalo je proći najmanje jedna do dvije godine. U dubrovačkom političkom sustavu postojao je niz odredbi kojima se članovima iste obitelji onemogućavalo da imaju istu službu ili da glasaju za svoje članove obitelji, rođaci su tako morali napustiti prostoriju prilikom glasanja. Postojao je strah da obitelj poput Gučetića i Sorkočevića ne iskoriste svoju brojnost i ne privatiziraju vlast.

Knez je bio samo simbolična figura bez prave moći, imao je najkraći mandat državnog vladara u čitavoj europskoj povijesti, a nakon dvije godine mogao je biti ponovno izabran. Knežev glas vrijedio je kao glas svih drugih vlastelina, ne čudi stoga što se u to vrijeme moglo pročitati kako je Knez "zatvorenik u Dvoru". Bio je stalno pod nadzorom, kad je napuštao Dvor, nije to smio učiniti sam, stalno je uz njega bila pratnja, sam nije smio razgovarati ni sa stranim diplomatima. Dubrovački knez je na diplomatska pisma odgovarao zajedno s čitavim Malim vijećem ili čak Senatom, bio je jedini državni poglavar u Europi koji se u diplomatskim pismima nije potpisivao vlastitim imenom. Dakle, knez je bio pod stalnim nadzorom, imao je vrlo ograničene ovlasti te minimalan prostor za samostalnu inicijativu.

image
Tonći Plazibat/Cropix

Logika depersonalizacije kneževa vidi se i na talirima. Sredinom 18. stoljeća kovan je taj dubrovački novac, stavljeno je nekoliko kneževih portreta što je već samo po sebi bilo posve atipično, ali su ti portreti bili bez prepoznatljivih crta lica individualnosti, čak nije pisalo ni ime kneza pod kojim su novci kovani, samo je pisalo "Knez Dubrovačke Republike". Teško bi bilo zamisliti nekog europskog vladara koji bi mogao pretrpjeti takva simbolička poniženja i brisanja svog identiteta.

Skupno vladanje vidi se u trenucima krize 1358. i 1667. Te dvije godine pokazuju sličnosti. Kad se 1358. Dubrovnik oslobodio od Mlečana i kad mletački knez odlazi iz Grada, u Dubrovniku se bira novi državni poglavar, ali nisu izabrali jednog kneza nego trojicu koji su se izmjenjivali svaki tjedan. Nakon Velike trešnje, Veliko vijeće 10. lipnja 1667. prvi put se sastalo nakon katastrofe, birale su se ključne službe, kneza se uopće nije biralo, nego je od šest novih vijećnika Malog vijeća svaki drugi tjedan dana netko bio ‘podknez‘. Teško je zamisliti kolektivniji oblik uprave, a tada se moglo čuti geslo: "Bolje dogovorna šteta, nego dobit bez dogovora".

Vrijednost kolektivizma ogleda se i u dubrovačkoj politici sjećanja, Republika je imala vrlo loše i selektivno pamćenje, tijekom 450 godina postojanja, podignut je samo jedan jedini spomenik i to Mihu Pracatu. Bilo je čudno što je spomenik podignut pučaninu, a ne vlastelinu, ali zapravo to je napravljeno upravo zbog toga. Pracat je dobio spomenik zbog toga što je pučanin, dakle, bio je bezopasan za vlastelu, a drugo, nije imao nasljednike i obitelj koja bi se mogla okoristiti njegovim stečenim statusom... U svim pisanim povijestima Dubrovnika glavni subjekt je kolektiv – povijest Dubrovnika je povijest bez broja.

image

Lovro Kunčević

Tonći Plazibat/Cropix

Konzervativizam se manifestirao sumnjičavošću prema promjenama i reformama, tradicija se uvijek smatrala superiornom, smatralo se kako ona daje bolje odgovore na sva pitanja. U tom kontekstu spominju se "mudri običaji predaka", a prošlost se drži idealom. Najbolji primjer takvog razmišljanja je odnos prema riječi ‘nov‘, ‘noviteti‘, ‘novitas‘... Te riječi su u dokumentima popraćene izrazito negativnim konotacijama. Tako se lastovski pobunjenici etiketiraju kao "ljubitelji novotarija", riječ ‘novus‘ spominje se kad se piše o građanskom ratu u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, kad se piše o sukobu puka i plemstva u Dalmaciji ili o kršenju dubrovačkih trgovačkih privilegija... Vlada ogromno nepovjerenje prema novom, dokazuje to i korespondencija Stjepana Gradića i dubrovačkih vlasti nakon Velike trešnje. Gradić u tom svemu vidi priliku za modernizaciju pa predlaže poboljšanja Republike. Drugi su mi vlastelini tako spočitavali poslovicu "Starom gradu ne trebaju novi zakoni" - bio je to moto dubrovačkog konzervativizma. U skoro pet stoljeća dubrovačke neovisnosti ne postoje trenuci radikalnih političkih reformi, što je frapantna činjenica. Neki bi se strani povjesničar iznenadio zbog činjenice kako je dubrovački politički sustav manje-više bio isti u 13., 15. i 19. stoljeću. U Dubrovačkoj Republici je bilo promjena, ali su se odvijale postepeno u duhu kontinuiteta. Kad bi vlastela donosila nove zakone ili osnivala institucije, ta bi se činjenica krila, to bi se zapravo kamufliralo kao "povratak na staro" te bi se pozivalo na "mudre običaje predaka".

Nesklonost promjenama nije iracionalna, vlastelinima je koristio konzervativizam, vladao je strah kako bi promjenama moglo doći do toga da građani odbijaju poslušnost, a mijenjanje zakona smatralo se opasnim. Machiavelli je to opisao ovako: "Svaka promjena uporište je za nove promjene". Promjene bi eventualno pokazale krhkost institucija, a prividom ne mijenjanja sprečavao se zahtjev za reformama, vlasteli je odgovarao status quo... Sve to doprinijelo je izrazitoj opreznosti u politici, u vanjskoj politici Dubrovačka Republika nikada nije ulazila u ratove te bi zadržavala neutralnost, a u unutrašnjoj politici nije bilo ozbiljnih reformi. Vlastelini nikad nisu donosili radikalna rješenja, kretali su se ‘sitnim koracima‘. Konzervativizam nije bio prisutan samo u politici, bilo ga je i u arhitekturi i likovnosti, zadržavao se arhaični gotički stil, estetski konzervatizam se mogao primijetiti i u odijevanju. Putopisci bi često zapažali zastarjelu odjeću Dubrovčana, posebno vlastelina, a vlast je zabranjivala nove krojeve i tipove odjeće. Zabilježeno je tako kako je jedan Dubrovčanin morao platiti novčanu kaznu zbog preduge haljine, a haljina mu je skraćena na licu mjesta. Dubrovčani su odbijali i nove strojeve koje im je poslao Gradić, bili su to strojevi za proizvodnju kruha ili za uklanjanje ruševina poslije potresa. Dakle, dubrovački konzervativizam nije bio samo estetički i politički, nekad je bio i tehnički.

image
Tonći Plazibat/Cropix

Vrijednost institucionalnosti naglašava da se politička pitanja rješavaju isključivo kroz institucije, za moć se bori unutar zakonskih okvira, institucije su morale biti glavno mjesto donošenja političkih odluka, u institucijama se trebalo odlučivati, to je na tragu onog što se često može čuti danas: "Neka institucije rade svoj posao!" Ulagani su ogromni napori da institucije budu mjesta odlučivanja, a ne samo ‘fasada‘ ili ‘kazalište‘. Nenad Vekarić je pisao o tome kako je među dubrovačkim patricijatom postojalo nekoliko frakcija, klanovi su se stoljećima borili za dominaciju, sukobi su na trenutke bili vrlo žestoki, ali ta je borba ostala u okvirima institucija. Klanovi su se nadmetali u vijećima, a osim u par iznimnih situacija, klanski sukobi nikad se nisu izlijevali iz vijećnice na ulicu. Dok je u drugim sredinama zbog toga dolazilo do nasilja na ulicama, u Dubrovniku je vlastela zadržala disciplinu te bi sve ostajalo unutar zakona. Štoviše, inzistiralo se na procedurama i zakonitosti, čak i u najtežim razdobljima. Godine 1667., nakon Velike trešnje, morali su se odabrati sultanovi poklisari, a situacija je bila katastrofalna: kasnilo se s haračem, otomanska vojska bila je okupljena u Bosni, a Senat je birao poklisare kod sultana na mjesec dana držeći se slova zakona. Međutim, nakon tri tjedna izabrana su dva poklisara, izabrani nisu imali pravo odbiti a što su inače imali, ali se napravila izmjena zakona pa im je odbijanje onemogućeno. No, službenici koji su bili prethodnici današnjih ustavnih sudaca poništili su odluku Senata i izbor poklisara vratili na početak. Nakon toga prošlo je još tjedan dana dok se nisu izabrala nova dva poklisara. Čak i kad je situacija bila apokaliptična, vlastelini su se držali institucija. U kriznim su situacijama dubrovačke institucije funkcionirale, Senat se samo sastajao češće, obično svaki dan. Tako je samo dva mjeseca nakon Velike trešnje obnovljen tradicionalni aparat Dubrovačke Republike, sva vijeća su početkom ljeta 1667. funkcionirala kao obično.

Zaključio je Kunčević kako je svaka od vrijednosti dubrovačke političke kulture doprinijela stabilnosti i društvenom miru u starom Dubrovniku. Kolektivizam je postajao kao vrijednost kako pojedinac i grupa ne bi prisvojili vlast i ukinuli republikanski poredak. Konzervativizmom je osigurana institucionalna stabilnost, cilj je bio da pojedinac zaboravi na samo postojanje promjena i da prihvati status quo. Institucionalnost je disciplinirala vlastelu, prisilila je da igra po pravilima i smanjila je nasilnu političku borbu.

image
Tonći Plazibat/Cropix

- Sve ovo pridonijelo je da je Dubrovnik bio jedan od najdugovječnijih republika u čitavoj europskoj povijesti. Jedina republika s dužim stažem bila je, naravno, Venecija - najveća protivnica i najveća učiteljica starog Dubrovnika. Nevjerojatna trajnost Dubrovačke Republike još je intrigantnija kad se sjetim da Dubrovnika uopće nema u međunarodnim pregledima republikanizma. Ta jedna moćna tradicija potpuno je zaboravljena, europska historiografija o republikama uglavnom se koncentrira isključivo na ‘velike zvijezde‘: na Veneciju i Firencu. Bilo bi važno Dubrovniku vratiti taj kanon, učiniti ga da zauzme svoje mjesto u povijesti republikanske misli i prakse, ovo predavanje bio je skroman prilog u tom smjeru, poručio je Kunčević na kraju.

25. prosinac 2024 00:00