Četvrto predavanje u sklopu ciklusa "Jedinstvene priče iz Arhiva Republike" u organizaciji Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku i Dubrovačke baštine održao je povjesničar, doktor znanosti Lovro Kunčević. Naziv predavanja bilo je "Dubrovačka Republika i Lastovo u 17. stoljeću: pobune, nemiri i zavjere". Uvodno je okupljene u ime Dubrovačke baštine pozdravila Zrinka Lucianović, a potom je predavač preuzeo riječ.
Lastovci su izdajnici koji su nadahnuti đavlom ovaj naš otok odlučili predati Veneciji... – jedna je to od izjava dubrovačkih diplomata i senatora za vrijeme Lastovske bune, naveo je Kunčević.
Najveću pobunu na Lastovu pratio je diplomatski rat između Venecije i Dubrovnika i ona se dobro pamti, ali nije to jedini primjer pobune na otoku. Kroz cijelo 17. stoljeće je Lastovo ‘kuhalo‘, a svakih 20 godina stizale su vijesti o novoj pobuni, zavjeri ili incidentima.
Svaka generacija Lastovaca je u 17. stoljeću doživjela pobunu, zavjeru ili incident. Dubrovačke vlasti su desetljećima s ozbiljnom tjeskobom pratile događaje na otoku. Međutim, kako objasniti buntovnost Lastovaca kad je Dubrovačka Republika slovila kao jedna od društveno najstabilnijih država čitave Europe u kojoj bilo malo pobuna i nemira. Od ozbiljnijih, poznata je buna u Konavlima pred sam kraj Republike, a pored nje su ove na Lastovu.
- Dežurni pobunjenici, ‘troublemakeri‘ u Dubrovačkoj Republici definitivno su bili Lastovci, komentirao je Kunčević.
Drugo, Lastovo je od svih dijelova Republike imalo najširu autonomiju, postojale su vlastite institucije, statut, a jedinu u ovom od svih posjeda u Republici, postojala je prava, istinska lokalna elita, skupina starih uglednih obitelji Antica, Ivelja, Dražinić, Pavlović... U dokumentima ih se naziva plemićima.
Svima je, dakako, poznata prva Lastovska buna (od 1602. do 1606.) predvođena Paskom Anticom. Dubrovačke vlasti željele su provesti reforme vezane za plaću lastovskog kneza, gradnju dviju novih tamnica u Kneževom dvoru na Lastovu... To je za Lastovce značilo povećanje novčanih davanja pa su uputili ponizno, servilno pismo Senatu moleći gospare da te mjere ne uvode, ali su vlasti to ignorirale. Nakon toga, u proljeće 1602., 30-ak otočana predvođena trojicom svećenika u tajnosti je odlučilo od mletačkog izaslanika na Hvaru tražiti da Venecija zauzme otok. Dubrovačke vlasti su za to saznale i na otok poslale 500 vojnika predvođeni trojicom plemića... Neki zavjerenici su uhićeni, dva svećenika su odvedena u Dubrovnik te zadavljeni u tamnici, što je kasnije izazvalo ogromne probleme s papom.
Većina pobunjenika pobjeglo je na tad mletačku Korčulu, dakle, sklonili su se na teritorij druge države. Pobunjenici su u odsustvu osuđeni na smrt vješanjem, kuće su im srušene do temelja, oduzeta ima je imovina, a raspisane su i nagrade: onaj tko bi ih ubio, smiješila mu se nagrada od 200, a onaj tko bi ih doveo žive - 300 dukata. Nakon što je dubrovačka vojska otišla, ostalo je na otoku 50 dubrovačkih vojnika kao osiguranje za lastovskog kneza, zapravo, dubrovačkog plemića. Činilo se da je pobuna time završila. U siječnju 1603. u gotovo filmskoj akciji, pobunjenici su iskoristili oluju vrativši se na otok... Tako su 5. siječnja osvojili lastovsku tvrđavu i zarobili kneza te preuzeli kontrolu nad otokom... Za načelnika, predstavnika mletačke vlasti, izabran je Pasko Antica.
Nakon sedam dana, opet je stigla dubrovačka kaznena ekspedicija te se dogodio još jedan obrat: na Lastovo je ovaj put stigla i mletačka flota tražeći da Dubrovčani odustanu od opsade i napuste otok... Od zime 1603. do ljeta 1606. Lastovo je bilo pod zaštitom Venecije, a o sudbini otoka odlučivala je diplomacija. Izbio je diplomatski rat između Dubrovnika i Venecije koji se vodio po Rimu i po Istanbulu pred sultanom... Dubrovački diplomati tvrdili su da se Venecija uplela u unutrašnje pitanje Republike, tražili su od Mlečana da otok vrate pod dubrovačku vlast... Mletački diplomati zauzimanje otoka argumentirali su željom da spriječe širenje nemira, a obećali su vratiti Lastovo od uvjetom opće amnestije za sve pobunjenike... Nakon beskonačnih pregovora, Dubrovnik je morao pristati, a nakon toga, 1606., Lastovo je vraćeno Republici.
Dubrovčani su poštovali obećanu amnestiju... Većina pobunjenika se vratilo na otok, a Pasko Antica umro je u Veneciji 1604. Navodilo se kako je vjerojatno otrovan od dubrovačkih špijuna, ali se čini da to nije bio slučaj... Kunčević je, istražujući arhive u Veneciji, našao pismo u kojem se navodi kako je Antica preminuo nakon što se mjesec dana borio s teškom bolesti te je već tad postojala bojazan kako bi se njegova smrt mogla krivo protumačiti.
Iako su dubrovačke vlasti dopustile povratak pobunjenika, na suptilan su način pokušavali slabiti autonomiju Lastova. 1607. senatori su pozvali 18 najuglednijih otočana u Dubrovnik, a dok su oni bili odsutni, 300 vojnika i zidara srušili su utvrdu kao prevenciju za buduće pobune... Nije bilo otvorenog progona pobunjenika povratnika, ali su vlasti ohrabrile svoje pristalice da se kroz privatne tužbe osvećuju pobunjeničkim obiteljima. Tako je obitelj Antica desetljećima bila maltretirana. Vlasti nisu ukinule prethodne mjere, a uvedene su i nove reforme: ograničena je tako trgovina vinom... Taj trajni pritisak središnje vlasti doveo je do novog pokušaja, a ovaj put je bilo riječ o zavjeri.
Paskov rođak, Ivan Luka Antica, u proljeće 1635. se u Rimu sastao s mletačkim ambasadorom na papinskom dvoru te mu predao pismo, prijedlog zavjere. Predlagao je Mlecima da zavladaju Lastovom, Mljetom i Pelješcem. Inače, Antica je veći dio života proveo u Dubrovniku kao uspješan i bogat čovjek. Djecu je oženio u najuglednije dubrovačke rodove, a nakon Velike trešnje, bio je tajnik Republike. Ukratko, dosegao je čin najvišeg neplemićkog uglednika, a primljen je i u bratstvo antunina. Međutim, vjerojatno je cijeli život strepio da vlasti u Dubrovniku ne saznaju za njegovo pismo iz mladosti.
U pismu je autor uvjeravao mletački senat da Venecija ima pravo oteti Dubrovačkoj Republici Lastovo, Mljet i Pelješac jer je država prekršila privilegije koje je dala nakon prve pobune. Nazvao je Dubrovčane pritom "podmuklim i beskrupuloznim spletkarima". Po njegovom mišljenju, ključno je bilo zauzeti Ston te je on predložio tri scenarija:
Prvi scenarij predviđao je da Antica otputuje u Ston kod lokalnog biskupa te da nagovori stonskog biskupa da u tvrđavi organizira večeru za lokalne predstavnike vlasti i vojnike te da im ponudi vino u kojem bi bilo sredstvo za uspavljivanje. Kad bi svi zaspali, on bi pustio mletačke trupe! Drugi scenarij predviđao je da mletačke trupe iznenada napadnu grad koji bi lako mogle osvojiti. U trećem scenariju planirano je da Venecija Antici osigura vojnike i da on sâm, na prepad, zauzme Ston... Nakon osvajanja Stona, trebalo bi poslati jednu ili dvije galije i osvojiti otok te kneza uzeti za taoca. Postojala je i mogućnost da Mlečani osvoje i Dubrovnik... Ukratko, bilo je riječ o čistoj veleizdaji. Predložio je Antica kako bi Lastovo trebalo imati autonomiju bez carina i ikakvih trgovačkih ograničenja, a na čelu bi bio mletački plemić...
Također, bio je vrlo ambiciozan te je za sebe tražio da mu se ustupi 3.000 dukata i da ga se prizna za apsolutnog gospodara otočića Sušca... Tražio je da za tamošnje stanovnike vrijede isti privilegiji kao za Lastovce, a da im suditi smije samo on i njegovi nasljednici. Ukratko, Antica je htio postati pravi mali feudalac. Ambasador ga nije grubo odbio, a Mlečani su mu obrazložili da nije pravi trenutak za velike promjene. Mletački senat se složio s ocjenom ambasadora, Antičin plan bio je ‘riskantan avanturizam‘. Antica se vratio kući i idućih nekoliko desetljeća ostvario blistavu karijeru u službi onih koje je htio izdati!
Dubrovačke vlasti nastavile su sužavati autonomiju na Lastovu, a javljali su se novi zavjerenici koji su htjeli iskoristiti priliku. Naime, 1652. bjesnio je rat između Venecije i Osmanlija, dubrovačkih zaštitnika... Mislili su pobunjenici da su u tim uvjetima Mlečani skloniji prisvojiti otok... Opet su svećenici bili predvodnici, ovaj put, druge lastovske bune, a najvažniji je bio don Kuzma Antica, a među pobunjenicima bio je Paskov sin Ivan Antun Antica. U jesen 1652. dubrovački nadbiskup otišao je u Rim te poveo don Kuzmu kao pratnju. Kad su stigli u Umbriju, don Kuzma se pretvarao da je bolestan, nije nastavio putovanje a nadbiskup je stigao u Rim. Svećenik je nakon toga razglasio da je umro, nadbiskup je u to povjerovao, a ni u obitelji Antica nije znala da je to varka... Tako je ‘živi mrtvac‘ potajno otputovao u Veneciju gdje je naveo kako su Dubrovčani prekršili sva obećanja, a od Mlečana je tražio da preuzmu vlast na otoku. Venecija je odbila. Dubrovačke vlasti su za to saznali, a saznali su za to i zavjerenici pa su pobjegli! Jedne noći u veljači 1653., s oružjem su od ključara ukrali sav novac i pobjegli na Korčulu! Ostali Lastovci su se prepali reakcije Dubrovčana. Poslali su novog predstavnika, Kuzmu Fulmiza, da vlasti u Dubrovniku uvjeri u lojalnost Lastovaca... Zavjerenici su dobili mogućnost da se bez ikakve kazne vrate u roku od 15 dana, ali se nisu vratili pa su u odsutnosti osuđeni na smrt vješanjem. Uz to, konfiscirano im je imanje, kuće su im razorene a na tlo nekadašnjih kuća je posuta sol... Također, objavljene su perfidne ucjene na njihove glave: kazna bi bila oproštena onom pobunjeniku koji bi živog doveo drugog... A, ako bi bilo koji bjegunac koji u tom trenutku bježi od dubrovačkih vlasti, ubio nekog od zavjerenika, bilo bi mu oprošteno njegovo zlodjelo! Pobunjenici su bili na Korčuli, a Dubrovčani su od Mlečana tražili da ih izruče ili objave njihov izgon... Od pape su tražili tri svećenika istaknuvši kako ‘svećenik s puškom slobodno šeta Korčulom‘.... Lastovska urotnička dijaspora nastavila je raditi protiv Dubrovačke Republike, pokušavala je Veneciju i papu uvjeriti da otok oslobode od dubrovačkih vlasti... Većina pobunjenika je ostala izvan granica Republike, a tek mali dio se vratio na otok i to nakon Velike trešnje 1667.
Nakon toga više nije bilo pobuna, ali je bilo zavjera i incidenata jer je na Lastovu i dalje vladalo izrazito nezadovoljstvo. Dva izvještaja iz tog vremena svjedoče kako su Lastovci podijeljeni u dvije stranke: u stranku nezadovoljnika i stranku pristalica, simpatizera vlasti u Dubrovniku. Tijekom druge polovine 17. stoljeća na otoku je vladala ozbiljna napetost, a dubrovačke vlasti su s tjeskobom gledale prema pučini...
Godine 1668. lastovski knez Tudisi napisao je panično pismo u kojem navodi da se otok opet nalazi na rubu pobune i da su otočani podijeljeni na dvije stranke. Tako je na vjenčanju obitelji Deodati, inače simpatizera vlasti, došlo do tuče gdje su petorica braće Pavlović prvo počeli vrijeđati a onda skoro na smrt toljagama pretukli Matiju Zanettija... Navode kako spletkare i protiv lastovskog župnika, simpatizera vlasti, kojeg su također pokušali ubiti... Njihov otac, Antun Pavlović, sudjelovao je u posljednjoj buni, a umro je u progonstvu 1652.
Tudisi navodi kako su dvije stranke među svećenicima i laicima toliko sukobljene da je pitanje dana kad će izbiti incident pa moli vlast da intervenira. Dubrovčani su reagirali te su poslali sindike, vrlo moćne dužnosnike širokih ovlasti koji provode istrage i donose zakonske mjere.
Bilo je jasno da su pet najuglednijih obitelji na Lastovu uzrok svih nemira i pobuna, da predvodnici pobuna upravo dolaze iz tih najbogatijih obitelji, iz elite... Zanimljivo je da se te 1668., godinu dana nakon Velike trešnje, Lastovci nisu pobunili iako su, s obzirom na kataklizmu u Dubrovniku, bile povoljne prilike za pobunu!
Dakle, na otoku su postojale dvije stranke: jedna sklona vlastima, a druga sklona pobuni i Veneciji. Drugim riječima, Lastovo nije bilo ujedinjeno i moguće je da nakon dvije pobune, Lastovci nisu bili skloni novim ‘avanturama‘. Moguće je i da je jača bila stranka simpatizera Dubrovnika. 1677. sindici su proveli istragu o raspoloženju stanovništva... Naime, Senat je strepio od novih nemira, a ispitana su dva Lastovca: Kuzma Fulmiza, Lastovac koji je svojevremeno dolazio u Dubrovnik kako bi izjavio odanost vlastima i Đivan Deodati.
Fulmiza je naveo imena dviju stranaka: jedna je "Patrioti", a oni su se potpuno otuđili od svojih vladara u prvoj, a potvrdili su to u drugoj pobuni. Nisu podnosili svoje vladare. Naime, dobro su se na otoku pamtile pobune te se neprijateljstvo prema Dubrovniku prenosilo s generacije na generaciju. Druga stranka su "Špijuni", to su oni odani vlasti, a vjerojatno su ih ovi neprijatelji Dubrovnika tako nazvali. Među "Patriotima" su obitelji Grbin, Dražinić, Skraka... Među "Špijunima" su obitelji Deodati, Fulmizi, Ivelja...
Zanimljivo je kako se obitelj Dražinić u prethodnim pobunama uopće nije spominjala, a navedena je u ovom izvještaju. Isto tako, ne spominje se obitelj Antica, vjerojatno zbog toga jer su najradikalniji članovi obitelji u to vrijeme bili u progonstvu, a oni koji su ostali na otoku su vjerojatno umrli. Uglavnom, među "Patriotima" su navedeni ugledni lastovski rodovi, lastovska elita... Stare i ugledne obitelji bunile su se protiv Dubrovnika, a napomenuo je Kunčević kako su o tome pisali Antun Jurica i Nenad Vekarić.
Deodati je upozorio kako su Lastovci sve drskiji te da se sve manje pokoravaju vlastima. Bojao se da će doći od pobune... Deodati kao drugi informator nije dao listu obitelji, ali kao najvažnije nezadovoljnike navodi obitelji Fantela i Pavlović, slično kao Fulmiz. Ti potencijalni pobunjenici bili su u dobrim odnosima s posadama mletačkih brodova. Spominje se tako u tom izvještaju kako je Marin Pavlović govorio o neuspjelim pobunama:
- Ako su nam gospoda krila ostrighli, opetnamie perie iz ghusizze israslo.
Uslijedio je nakon toga još jedan incident. Tijekom blagdana sv. Vlaha iz puške je pogođena državna zastava Republike s parčevim likom, a ona je tom prilikom izgorjela. Osumnjičeni je brzo bačen u tamnicu, a po Gradu su skupljeni Lastovci koji su malo nakon toga došli s otoka te su ispitani. Lastovskom je knezu naloženo da provede temeljitu istragu... On je bio uvjeren da zastava pogođena s više hitaca, a ispitani Lastovci su tvrdili da je samo jedan hitac pogodio zastavu i da je to bila ‘čista slučajnost‘... Nažalost, konačna presuda nije sačuvana pa se ne zna kako je ovaj slučaj završio. Međutim, vidljiva je nervozna, paranoična reakcija dubrovačke vlasti koja je 80 godina od prve pobune još uvijek s tjeskobom pratila sve što se događalo na otoku.
Zašto je Lastovo bilo toliko sklono bunama? Naime, imalo je najveću autonomiju, bio je to jedini dio Republike s pravom lokalnom elitom, skupinom obitelji koji su imali resurse i znanje da se suprotstave Dubrovačkoj Republici. Drugo, geografski položaj također je imao važnu ulogu, Lastovo je bilo u graničnom području u blizini mletačkih posjeda... Znali su pobunjenici da uvijek mogu pobjeći. Pobunjenici su nakon i prve i druge pobune pobjegli na mletačku Korčulu! Također, neki si namjerno stvarali bračne veze s Korčulom, tamo ženili rođake kako bi se ‘osigurali‘!
Činjenica je da su nakon prve pobune dubrovačke vlasti bile prisiljene proglasiti opću amnestiju i da su se pobunjenici nekažnjeno vratili na otok, također je utjecalo na daljnje nemire. Potomci i rođaci prvih pobunjenika sudjelovali su u novim pobunama i incidentima tako da velika lastovska buna nikad nije potpuno ugušena, posljedice su se osjećale kroz cijelo 17. stoljeće.
Pobunjenici su bili članovi elita, starih, uglednih i bogatih obitelji koje su bile u međusobnom srodstvu i koje su živjele na gornjoj bandi, elitnom dijelu lastovskog naselja... Dobar dio tih obitelji sudjelovao je u pobunama u otporu Dubrovniku... Ključnu ulogu imali su i svećenici koji su predvodili obje pobune. Ne čudi da je među pobunjenicima bilo pripadnika klera s obzirom na to da svećenici nisu bili samo najobrazovaniji, nego često i najbogatiji članovi društva. Dolazili su iz elitnih obitelji, uživali su značajne beneficije... Recimo, vlasnici većine ribarskih brodova u 17. stoljeću bili su svećenici koji su se bavili i posuđivanjem novca, a bili su pravi poduzetnici, ‘biznismeni‘.
Zašto su se nemiri protezali kroz 17. stoljeće, a ne prije ili kasnije? U prvim desetljećima nakon 1600. dubrovačke vlasti drastičnije su nego ikad intervenirale u autonomiju Lastova... Senat je tražio povećanje plaće kneza, izgradnju zatvora, uvođenje novih radnih obveza, redovite straže... Nakon tih mjera, dubrovačke vlasti nastavile su provoditi reforme... Tijekom 1610-ih, 1620-ih, ekonomskim mjerama, carinama i trgovačkim ograničenjem, željeli su spriječiti gospodarsko propadanje Republike... Bilo je to bolno za Lastovo, a posebno je teško pala zabrana izvoza lastovskog vina... Uz već starije obveze, stigli su novi tereti koji su izazvali duboko nezadovoljstvo... Ono je bilo rašireno početkom 17. stoljeća, ali je počelo opadati. U prvoj pobuni je tako bilo preko 30 sudionika, a u drugoj ih nema ni deset! Nakon toga, nije bilo pravih pobuna! Lastovo se krenulo smirivati, a dubrovačke vlasti više nisu davale povoda za nezadovoljstvo, nije bilo novih mjera... Nakon neuspjele dvije pobune, otočani su se ‘ohladili‘, bili su manje skloni ‘avanturizmu‘, a 18. stoljeće je bilo mirno na otoku...
Kunčević je najavio kako je ovo tek početak većeg projekta, istraživanja Lastova i njegovih pobuna i nemira, što bi trebalo rezultirati knjigom. Predavač je otkrio da dosta radi u mletačkim arhivima gdje je prilična količina nepoznatih dokumenata o Lastovu, o povijesti otoka iz nekog novog kuta... Naime, povijest Lastova dosad je pisana na temelju dubrovačkih dokumenata, iz perspektive vlasti protiv koje su se Lastovci bunili. Sad je došlo vrijeme da se na to pogleda iz mletačke perspektive, da se analiziraju pisma i tužbe lastovskih pobunjenika i da, kako je rekao Kunčević, konačno čujemo njihov glas, izgubljen više od 400 godina...