Knjiga Barbare Đurasović prvi je obuhvatni i cjeloviti historiografski uvid u razvoj i sadržaj dubrovačkog nacionalno-političkog novinstva u prvim desetljećima 20. stoljeća

U nakladi Zavoda za povijesne znanosti u Dubrovniku objavljena je knjiga dubrovačke novinarke i znanstvenice dr. sc. Barbare Đurasović pod naslovom Prava Crvena Hrvatska i pravaši. Hrvatski nacionalizam u Dubrovniku početkom 20. stoljeća. Autorica se bavi analizom do sada slabo poznatih okolnosti i činjenica u vezi s pokretanjem dubrovačkog pravaškog lista Prava Crvena Hrvatska (1905-1918), kao i biografijama kruga ljudi koji su kreirali politiku dubrovačkih pravaša, a samim time i sadržaj njihova glasila. Osim toga, u njezinom se radu cjelovito analizira sadržaj Prave Crvene Hrvatske u kontekstu širih političkih gibanja u Dalmaciji i Hrvatskoj na početku 20. stoljeća.

Polazeći uvodno od šireg konteksta uloge novinstva i novina kao glavnoga medija za prijenos i širenje političkih, napose nacionalnih ideja i ideologija na prijelazu stoljećâ, Barbara Đurasović u nastavku se fokusira na specifičnosti političkoga i novinskoga ozračja u Dubrovniku. Nakon prikaza glavnih političko-nacionalnih grupacija (narodnjačke, srbokatoličke i autonomaške), kroz djelovanje njihovih novina Crvena Hrvatska i Dubrovnik tijekom zadnjega desetljeća 19. stoljeća, u središnjem dijelu knjige autorica raščlanjuje pravašku politiku i njezine nositelja u Gradu. Začetke te politike vidi u sadržaju osam brojeva dosad posve nepoznatoga lista Pravo, koji je u Dubrovniku izlazio potkraj 1895. i početkom 1896. U trenutku kada u Dalmaciji dolazi do spajanja Stranke prava s Narodnom strankom u novoformiranu Hrvatsku stranku (1905), skupina dubrovačkih pravaša odlučila je ostati neovisna (dum Antun Liepopili, dum Jozo Crnica, Salamon Mandolfo, Đuro Kovačević, Đuro Rašica, dum Vladimir Taljeran i dr.). Pravaška skupina tada pokreće i vlastite novine, Pravu Crvenu Hrvatsku, zastupa politiku ujedinjenja Dalmacije, Hrvatske i Slavonije pod habsburškom krunom te se protivi novoj koaliciji na dalmatinskoj i hrvatskoj političkoj sceni, odnosno suradnji sa Srbima koju je zagovarala Hrvatska stranka kroz politiku novoga kursa. U tom pogledu, u hrvatskom dijelu političkog spektra, Dubrovački pravaši suprotstavljali su se Narodnoj stranci, a žestoki su im protivnici bili srbokatolici i autonomaši.

Uvidom u sadržaj Prave Crvene Hrvatske, ali i druge dvije političke novine koje su izlazila u Dubrovniku potkraj 19. i početkom 20 stoljeća, Crvene Hrvatske (1891-1914) i Dubrovnika (1892-1914) rasvjetljuje se politička scena u Gradu, poglavito ona pravaška. Ujedno se rekonstruira krug pristaša Stranke prava koji je u Dubrovniku obnovljen nakon 1905. godine te se definiraju političke pozicije dubrovačkih pravaša u odnosu na čiste pravaše u banskoj Hrvatskoj i dalmatinske pravaše na čelu s don Ivom Prodanom.

Analizom svih 908 brojeva pravaškog lista autorica nam otkriva biografije “novinara”, suradnika te pisaca i ljudi koji su kreirali uredničku politiku i davali financijsku potporu Pravoj Crvenoj Hrvatskoj. U dosadašnjoj historiografiji o Dubrovniku na prijelazu stoljećâ, kao i u sintezama hrvatske periodike, sadržaj Prave Crvene Hrvatske nije bio detaljnije tematiziran, pa smo ovom knjigom dobili i prvi obuhvatni i cjeloviti historiografski uvid u razvoj i sadržaj dubrovačkog nacionalno-političkog novinstva u prvim desetljećima 20. stoljeća.

Stjepan Ćosić