Nakon predavanja Nelle Lonze i Lovra Kunčevića, ciklus predavanja povodom 750. obljetnice Dubrovačkog statuta koji organiziraju Dubrovačka baština i Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, nastavio je povjesničar umjetnosti Danko Zelić koji je održao predavanje "Urbanističke odredbe Dubrovačkog statuta".
- Ono što znamo, vrijeme godine Statuta je vrijeme u kojemu su dotad važeći propisi, zakoni i norme sistematizirani. Naravno, Statut je prvi u nizu pravnih zbornika, zanimljivo je da je vrijedio do kraja Dubrovačke Republike. Znači, obuhvatio je određeni segment zakona i onoga što je moj znanstveni interes, a to je pitanje organizacije gradskog prostora, pitanja uređenja tog urbanog života i prostora i u tom smislu možemo reći da su sve te odredbe koje se toga tiču zapravo iz vremena prije 1272. Kad ulaze u zakon, one gube svoje zaglavlje gdje piše tko i kad su zabilježene. Danas smo primorani Statutu pristupati ovim putem: retrospektivno – od poznatog prema nepoznatom i ono o čemu se najčešće priča to su te odredbe koje se odnose na urbanističko planiranje. Dubrovnik je jedini grad koji, može se reći, imao nešto što se može nazvati komunalni urbanizam. Dakle, jedan organizirani sustav da se neke ideje organizacije i ustrojstva gradskog prostora ne samo zamisle, nego da se i provedu u djelo. Nakon toga, kad idemo sve više prema dolje, postoje odredbe za koje nemamo dovoljno konteksta, ne znamo točno na koje su se dijelove grada odnosile i u kojem su međusobnom vremenskom odnosu, naveo je predavač.
Otkrio je i koje su odredbe iz današnje perspektive najzanimljivije.
- Najzanimljivije su ove koje su ‘rječitije‘. To je ta prva regulacija koja obuhvaća prostor Burgusa, znači nešto što je bilo ispod ovih najstarijih seksterija, kaštela svetog Petra, seksterij Svete Marije potom ona druga poslije velikog požara iz 1296. koja obuhvaća cijeli prostor Prijekog i zonu uz Placu, uključujući i Garište. Zapravo je paradoksalno da je požar omogućio implementaciju takvog jednog velikog plana u velikom mjerilu, dodao je predavač te se osvrnuo na kazne koje su čekale one koji su kršili urbanističke odredbe:
- U ovom segmentu kojim se bavim malo je kazni, u malo tih poglavlja se spominju nekakve kazne, što je na svoj način znakovito, kao što je znakovito da u drugim statutima imate odredbe o zabrani držanja životinja ili nekih vrsta životinja, a u gradu Dubrovniku toga nema, što može indicirati da je ta urbana disciplina, razina ponašanja u gradu bila sama po sebi prisutna, nije ju trebalo na taj način istaknuti. Isto tako, puno statuta propisuje nekakve obaveze vezane uz čišćenje ulica. I u Dubrovniku su se ulice čistile, ali nije trebalo to regulirati na taj način, istaknuo je Zelić.
Dotaknuo se i propisa o izgradnji, posebice privatnih objekata.
- Može se reći da se većinom favoriziraju postojeće strukture i to je svugdje tako. Znači, volja zakonodavca je ujedno i korist zakonodavca i to je neka, rekli bismo, urbana elita. Statut ozakonjuje, danas bismo rekli, legalizira postojeće stanje. Bez obzira na vrstu i veličinu građevine, ako je građevina održavana, ako nije prijetila da će nekom drugom učiniti štetu, Statut se ni na koji način ne obazire na nju. Tako je isto s nekim dijelovima kuća koji su, recimo, smetali. Tipična kuća 13. stoljeća imala je donji dio koji je gospodarski, skladište, radionica, dućan, stranj, a stambeni su prostori na gornjem katu i onda se njemu pristupa vanjskim stubištem jer se njime dobivaju unutarnji prostori. Ta vanjska stubišta su jedna od tema Statuta, a tu sad postoje nijanse: za kamena vrijedi jedno, za drvena drugo pravilo. U ovim novim planiranim dijelovima grada su oni apsolutno zabranjena, stubišta su snagom zakona inkorporirana unutar kuća. Postojale su situacije gdje je dolazilo do rušenja. U Statutu piše da, ako je neka zgrada ruševna i ako prijeti da će time učiniti štetu onda će gospodin knez sa sucima doći na uviđaj te će odlučiti da se ona sruši, ono što ne piše – na trošak vlasnika, ali se podrazumijeva.
No, što bi se dogodilo kad bi se tadašnje urbanističke odredbe preslikale na današnju dubrovačku urbanističku sliku?
- Nekad čovjek ima osjećaj da smo sličniji tim ljudima otprije 750 godina, nekad smo i manje slični. Recimo vlasništvo, danas je vlasništvo nešto što je neupitno i neporecivo, možda bi ljude za koje kažemo da su vlasnici bolje bilo nazvati ‘gospodarima‘ jer to vlasništvo nije bilo bezuvjetno. U slučaju da je postojao neki javni interes, primjerice, proširuje se fortifikacija i sruši se kuća privatne osobe, njoj se za to daje odšteta ili dobije nešto zamjenski, ali uglavnom taj javni interes je ključna stvar. I danas imate javni interes, samo je pitanje tko ga modulira i određuje. Što se tiče snage tih propisa, dovoljan je podatak da su i nakon tog velikog požara 1667., nakon potresa, postojala razmišljanja o tome da se Grad prostorno repreprogramira, da se ipak prilagodi zahtjevima tadašnjeg života, ali su one odbačene. Dakle, danas imamo Grad baroknih kuća koje su na srednjovjekovnom planu, objasnio je Zelić.