Za ovog zadarskog liječnika otimaju se pacijenti iz cijele Hrvatske, on je čovjek koji se 'igra' srcima

Od 22. srpnja ove godine u splitskom KBC-u obavljaju se ablacije srčanih aritmija, a obavlja ih jedan od najboljih interventnih kardiologa u Hrvatskoj dr. Ante Anić (38), kojega dva dana u tjednu splitskom KBC-u "posudi" zadarska Opća bolnica.

Od tada do danas je dr. Anić, sa svojim novooformljenim timom za elektrofiziologiju srca, u Splitu obavio dvadeset i sedam ablacija (tri tjedna zbog godišnjih odmora nije radio) i na taj je način poboljšao, a ako već hoćete i spasio, živote dvadeset sedmero ljudi, koji su nakon obavljene ablacije "živnuli".

Čovjek koji se "igra" sa srcem zasigurno je u novinarskom razmišljanju odlična podloga za priču, pa smo i mi tako odlučili s dr. Anićem napraviti priču o njegovu poslu, koji je iznimno zahtjevan, kako u psihičkom, tako i u fizičkom smislu.

– Vjerujte, fizički nije lako raditi ablaciju srčane aritmije, morate dva do dva i pol sata stajati na nogama. Ne možete se, kako bi rekli naši ljudi, "ni otić popišat" i morate biti vrlo koncentrirani i smireni. Ne smijete dopustiti da vas vode emocije ili da prevlada nervoza ako niste zadovoljni tijekom procedure. Oni koji ne mogu smiriti svoje živce bolje im je da se ostave ovog posla – kazuje na početku razgovora dr. Anić.

Što je točno ablacija i kako se interventni kardiolog "igra Boga"?

– Nakon davanja lokalne anestezije u predjelu prepona, putem punkcije krvnih žila uvodimo u tijelo duge ablacijske katetere (duge plastične cijevi) do srca, koje imaju mogućnost snimanja električnih signala srca. Kada pronađemo tkivo na srcu koje je odgovorno za aritmiju, mi ga palimo, odnosno uništavamo ga iznimno visokom temperaturom, koja u središtu tkiva može biti i veća od sedamdeset stupnjeva, ili ga uništavamo ekstremno niskom temperaturom.

Hoće li se ablacija obaviti visokom ili niskom temperaturom ovisi o vrsti aritmije. Na taj način uništavamo bolesni dio srca i čovjeku dajemo šansu za normalan nastavak života, a taj dio srca postaje nefunkcionalan – kazuje dr. Anić.

Na samu pomisao da mi netko nešto "friga" ili "ledi" na srcu obliva me znoj, a kako je tek onome koji s "otvorenim očima" leži na stolu i čeka da liječnik više završi s tom procedurom?

– Da, pacijenti nikada nisu u punoj anesteziji. Ako je postupak teži, odnosno ako je riječ o težoj aritmiji, koja može biti i bolnija, pacijenta sediramo lijekovima jer nam je potrebna njegova suradnja tijekom postupka. Naime, ako ja kao operater malo "žešće spržim" tkivo, to pacijentu može biti bolno, pa mi on da znak da smanjim "žestinu" procedure – kazuje dr. Anić.

Naš sugovornik se već desetak godina bavi ovim poslom, a da bi bio vrhunski u tome, morao je učiti od najboljih. Naime, 2008. godine jednu je godinu učio i radio na Cleveland Clinic, najpoznatijoj kardiološkoj bolnici na svijetu.

– Tih godinu dana je zasigurno najznačajniji dio moga školovanja. Zaista sam učio od najboljih. Do sada sam obavio oko 2500 ablacija i moram reći da nikada nisam imao smrtni slučaj, iako je bilo mnogo pacijenata koji su "visjeli o niti".

I sada u Splitu imamo pacijenta od sedamdesetak godina koji ima aritmiju iz lijeve donje komore srca. On je životno ugrožen i zbog toga prima višekratne elektrošokove. Kada mu srce "zašteka", elektrošok ga ponovno pokrene i to je za njega neizdrživo. To nije život dostojan čovjeka.

Zbog prijašnje operacije, tom pacijentu ne možemo ući u srce. Da bismo tom čovjeku pomogli ablacijom, moramo ići u vrlo riskantan, gotovo alternativni način ablacije. Tu je potreban balans naše volje, njegove realne kliničke situacije i moguće za život opasne komplikacije.

Ako njegovu aritmiju ne uspijemo "ukrotiti" lijekovima, morat ćemo ga podvrgnuti ablaciji, za što ćemo, naravno, morati od njega dobiti dozvolu. Njemu nije lako tako živjeti jer kada te "drmne aparat" (elektrošok), zasiguno nije lijepo ni ugodno – kazuje dr. Anić.

Slušajući sve to, upitali smo dr. Anića je li mogao odabrati neku lakšu specijalizaciju, gdje bi opet bio "gospodin čovjek", a ne bi sebe izlagao tolikom radnom stresu.

– Mogao sam, ali još kao student sam u kardiologiji prepoznao savršen teren za intelektualno natjecanje sa znanošću. Moderna kardiologija je interventna i ne temelji se na "gatanju" EKG-a i slušanju rada srca. Moderna kardiologija ulazi u srce i ima savršen spoj teorijskog znanja i rada rukama.

Riječ je o vrlo dinamičnom tijeku rada. Uz pomoć interventne kardiologije najednom smo i mi internisti mogli postati moćni, kao i kirurzi, koji su do sada imali jedinstvenu povlasticu reći pacijentu: "Izliječili smo vas jer smo vam izvadili kamence, karcinom..." Sada tu mogućnost imamo i mi.

Zamislite kako se operater osjeća kada može reći pacijentu da je zbog neke operacije ili procedure, kao što je ablacija, izliječen i da više neće imati aritmije srca. Najveća nagrada je osmijeh tih ljudi, koji nakon ablacije imaju sasvim drugi, bolji život i koji više nikada ne odlaze liječniku zbog srčane aritmije – kazuje dr. Anić.

I u trenutku našeg razgovora (prije nekoliko dana) na splitskoj Kardiologiji bilo je četvero pacijenata nad kojima je obavljena ablacija.

– Oni su dan nakon zahvata bili dobro, oporavljeni, zdravi. I nema veće nagrade. Stoga je u ovom mom pozivu najvažnije što više raditi, usavršavati se, jer što više radiš, to postaješ i bolji operater. A mi imamo obvezu usavršavanja da bismo opravdali povjerenje ljudi kojima radimo na srcu koje kuca – govori dr. Anić.

Ima li straha prigodom zahvata, odnosno znoje li se ruke?

– Nisam hladan, bojim se ko vrag, ali sam naučio taj strah kontrolirati. Recimo, fibrilacija atrija je najčešća aritmija (ima više vrsta aritmije) i, od sto slučajeva, u dvadeset slučajeva ćemo morati ponovno ući u srce jer se aritmija vrati, pa je potrebna nova procedura. Kod tri ili četiri pacijenta od njih stotinu morat ćemo i po tri ili četiri puta ulaziti u srce dok ne riješimo problem.

Dok "pržim" tkivo, ne smijem ni jedne sekunde maknuti pogled s ekrana, na kojem gledam ono što radim. Srce ima između 200 i 250 grama, a mi prigodom ablacije "pržimo" jedan do dva posto bolesnog tkiva. Naravno, ima i onih pacijenata kod kojih ne smijemo "pržiti" tkivo jer bismo na taj način mogli izazvati velike komplikacije, kao što su infarkt, ili izazvati ugradnju pejsmejkera – kaže dr. Anić.

Postoje li situacije kada ne znate što učiniti ili kada vam "kaplje znoj s čela" jer je situacija vrlo komplicirana?

– Svakako ima takvih situacija. Ali onda u takvim situacijama operater mora dobro promisliti što i kako, jer ne smije pacijenta izlagati pogibelji. Tada se moram, kao pravi general, povući, pregrupirati i sutradan ponovno napasti i pokušati pobijediti. Puno noći sam probdio razmišljajući što i kako pacijentu uraditi kako bih ga izliječio od aritmije srca – kazuje dr. Anić.

– Inače, u Hrvatskoj od najčešćeg oblika aritmije (fibrilacije atrija) boluje oko 60 tisuća ljudi – nastavlja dr. Anić.

– Aritmija je bolest od koje obolijevaju ljudi svih životnih dobi, rekli bismo od sedam do sedamdeset i sedam godina. Kod nas se ablacije kod djece izvode tek kod one djece koja imaju dvanaest i više godina, dok mlađe šaljemo u inozemstvo jer za njih nemamo opremu.

Simptomi aritmije su osjećaj lupanja srca, probadanje u prsištu i umora u naporu. Aritmija se može pojaviti u ranijoj životnoj dobi jer se pacijent rodio s nekim malim dijelom srca koji je sposoban provocirati aritmiju, a kod starijih je aritmija znak starenja tkiva ili oštećenja tkiva, zbog neliječenja povišenog krvnog tlaka ili preboljenog infarkta srca – kazuje dr. Anić.

A nas je, za kraj, zanimalo što razlikuje vrhunskog i dobrog interventnog kardiologa.

– Svi mi imamo jednake uvjete učenja i rada. No, ono što nas razlikuje je strast, koje kod nekoga ima više ili manje. Operater mora biti dinamičan čovjek koji se želi natjecati do kraja i koji ne želi prosječan, nego najbolji rezultat. No, u konačnici strast je ta koja pokreće i ako nema te strasti, nema ni uspjeha – zaključuje dr. Ante Anić.