Šesnaestog siječnja 2007. u 86. godini iznenada je premino u Zadru i šire poznat i omiljen pedijatar prof. dr. Slavko Perović. Dva dana poslije, 18. siječnja, na gradskom groblju u Zadru ispratilo ga je nepregledno mnoštvo ljudi. Iznimno dug i plodan životni i radni vijek ugasio se iznenada, gotovo u pokretu.
Slavko Perović rođen je u Preku na otoku Ugljanu 17. veljače 1921. godine. Roditelji su mu tamo bili učitelji, pa je u rodnom mjestu završio osnovnu školu. Gimnaziju i studij medicine pohađao je u Zagrebu gdje je i diplomirao na Medicinskom fakultetu 1947. godine.
Kratko vrijeme radi kao liječnik opće prakse. Po završetku obvezatnog staža i rada na terenu izabran je za asistenta Dječje klinike na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. U to je vrijeme započelo masovno besežiranje i dr. Perović se aktivno uključio u kampanju cijepljenja protiv tuberkuloze po cijeloj Hrvatskoj. Kao asistent na Dječjoj klinici počinje se baviti stručno-znanstvenim radom. Tako će i svoj prvi rad Zaštitno cijepljenje protiv tuberkuloze objaviti u časopisu Medicinar godine 1949., a i u iduća tri članka razmatra učinkovitost i rizike BCG vakcinacije.
Nakon završene specijalizacije iz pedijatrije kod utemeljitelja Zagrebačke pedijatrijske škole Ernsta Mayerhofera i dr. Nike Skrivanelija, dr. Perović neko vrijeme ostaje asistent na Dječjoj klinici, a potom se, na poziv istaknutoga zadarskog kirurga dr. Antuna Drešćika i tadašnjega gradonačelnika Ante Sorića-Goluba, vraća u Zadar.
Godina je 1953. i Zadar još uvijek liječi ratne rane koje sporo zacjeljuju. Grad je nakon višestrukih, iracionalnih bombardiranja devastiran, oskudijeva kadrovima, bez temeljne infrastrukture, počevši od komunalne (pitka voda, struja, odvodnja) do stručnjaka svih profila. Ne treba zaboraviti da je Zadar bio dodatno osakaćen jer je do pred sam kraj Drugoga svjetskog rata dva i po desetljeća bio amputiran od matice zemlje. Dolazak talijanskog okupatora rastjerao je domaće ljude i temeljito opustošio grad. Medicinski kadar posve je nedovoljan, poglavito u kvalificiranome srednjem osoblju i liječnicima, i tu mu se, u takvoj sredini i takvim okolnostima, svjestan je toga mladi dr. Perović, i razmišlja kako pomoći voljenom Zadru.
Već dotad prof. Perović prošao je svojevrsnu kalvariju. Studij medicine koji je započeo u predvečerje Drugoga svjetskog rata bio je prekidan njegovim antifašističkim i antiiredentističkim angažmanom te je tako dospio u ustaški zatvor u Petrinjskoj ulici i na Savskoj cesti u Zagrebu te stekao nemilo zatvorsko iskustvo. Roditelji, otac Krsto, zadarski Arbanas, vrsni učitelj, i majka Josipa, prva školovana Kaljka koja je završila učiteljsku školu u Dubrovniku, po kazni su premješteni na Kupres. U tim turbulentnim vremenima poginuo mu je brat Ivo.
Iste godine kada se dr. Perović konačno vraća u Zadar (1953.), umire šef dječjeg odjela zadarske bolnice dr. Luka Bezić, a mladi Perović dolazi na njegovo mjesto. Pun mladenačkog entuzijazma, organizira zdravstvenu zaštitu djece u sjevernoj Dalmaciji, razvija dječji dispanzer i obnavlja dječji odjel. Kakve su uistinu bile prilike u dječjoj populaciji zadarske županije i u bolnici najbolje kaže on sam u intervjuu koji je objavljen u časopisu zadarske medicinske škole Elija br. 3/1999.: "Sobe su bile zapuštene, drveni podovi škripavi i puni rupa, a ne mogu zaboraviti ni štakore kojih se nikako nismo mogli riješiti. Možete zamisliti sliku djeteta koje noću leži u krevetiću, a ispod njega se šuljaju i njuškaju štakori! Ni majkama, koje su donosile djecu u svako doba dana i noći, nije bilo lako oko srca kad bi ugledale takvu scenu! Nedostatak prostora najbolje može ilustrirati podatak da je u jednoj maloj trokutastoj sobi, koja po svojoj kvadraturi nije bila veća od 2,5 x 2 m, bila smještena šefova soba, administracija, laboratorij i ležaj za najtežeg bolesnika.
Događalo se da je na jednom krevetiću ležalo i po troje bolesne djece, nerijetko primajući infuziju, koja je tada i uvedena u Zadru, pa su se stalci za infuzije doimali poput šume jarbola u nekoj pretrpanoj marini… Tada sam bio jedini pedijatar i rad mi je bio strahovito naporan. Nije bilo noći da nisam bio pozivan i po dva puta, usprkos tome što smo se mi i šefovi službi mijenjali u bolničkim dežurstvima. Bio sam kronično neispavan, a jednom mi se dogodilo da sam zaspao vozeći bicikl. Probudio sam se kada sam, srećom, ne baš jako, udario u ogradni zid. Ipak, polako se kretalo naprijed. Izvršili smo tada prvu lumbalnu punkciju, počeli davati infuzije i to je bio početak napretka, korak prema suvremenoj terapiji i tretmanu malih pacijenata. Radio sam, dakako i izvan bolnice i, malo po malo, smrtnost djece počela je opadati. Međutim, djeca su još uvijek umirala u velikom broju na putu do bolnice ili kad su već bili nadomak bolnice. Pogotovu su Ravni kotari i područje Bukovice, gdje je nepismenost i neukost pučanstva, poglavito žena, bila ogromna, prednjačili u dječjoj patologiji. Smrtnost dojenčadi i male djece, u to prvo vrijeme moga boravka u Zadru, bila je strahovito visoka. Uza sav posao uveo sam svakodnevne posjete novorođenčadi, bez obzira na poziv, što prije nigdje nije bilo prakticirano, osim u Zagrebu.
Kako bismo smanjili visoki postotak smrtnosti novorođene djece, utemeljili smo i perinatologiju, medicinsku disciplinu koja se, u međusobnoj suradnji liječnika u rodilištu i pedijatara, bavi zdravstvenom skrbi i njegom novorođenčadi. Perinatološku ekipu oformili smo 1954., a godinu dana kasnije objavili smo već i prve znanstvene radove iz tog područja. S ponosom mogu reći da smo nakon Zagreba, ginekološko-porodiljske bolnice u Petrovoj, prije Splita, Rijeke i Osijeka i drugih zagrebačkih bolnica, mi u Zadru, među prvima imali formiranu perinatologiju. Polako su se počeli javljati prvi specijalizanti i tada je već bilo lakše."
Uz danonoćni rad dr. Perović se u tim teškim vremenima utemeljenja moderne medicine u Zadru i golema javnozdravstvenog angažmana (zdravstveno prosvjećivanje i javnopopularna predavanja, cijepljenje, dijetetika, evidentno smanjivanje smrtnosti novorođenčadi i djece kao rezultat preventivnih djelatnosti, širenje pedijatrijskog odjela i njegovo kadrovsko jačanje itd.), uspijeva baviti i znanstvenim radom, pisati radove i objavljivati ih.
Doktorsku disertaciju obranio je 1965., zatim1966. stječe titulu primarijusa, i iste godine postaje docent Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Godine 1974. postaje profesor Medicinskog fakulteta u Rijeci, da bi 1986. postao i redovni profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Osim predavanja studentima medicinskih fakulteta u Zagrebu i Rijeci, predavanja drži i na Medicinskom fakultetu u Splitu. Tih godina usmjerava svoju medicinsku orijentaciju na područje dječje gastroenterologije, hepatologije i nutriciologije, što mu postaje subspecijalnost.
Boravio je i usavršavao se na brojnim dječjim klinikama diljem Europe: u Londonu, Beču, Hamburgu, Varšavi i Trstu.
Bio je član Upravnog odbora Udruženja pedijatara Jugoslavije i član njezina Nadzornog odbora; član Hrvatskog pedijatrijskog društva i aktivni sudionik njegovih upravnih tijela; utemeljio je Ogranak pedijatrijske sekcije Hrvatskoga liječničkog zbora u Zadru (26. travnja 1958).
Za redovnog člana Akademije ZLH izabran je 1971., a dva je mandata bio član njezina predsjedništva i član komisije za stručno usavršavanje.
Godine 1986. imenovan je znanstvenim savjetnikom, a 1993. izabran je za člana Senata Akademije Hrvatskoga liječničkog zbora.
Od njezina osnutka 1993., u Zadru je izabran za predsjednika nestranačke udruge Matica Zadrana na čijem je čelu bio trinaest godina, a do svoje smrti njezin počasni predsjednik
Za svoj stručni rad i društveni angažman dobio je brojna ugledna priznanja i nagrade, među inima tri nagrade Grada Zadra (1967. za osobni prinos, 1968. za Pedijatrijsku službu kojoj je bio na čelu i 2000. za životno djelo), 1971. nagradu Hrvatske akademije medicinskih znanosti Pavao Ćulumović za unapređenje medicinskih znanosti, 1985. diplomu Pedijatrijske sekcije Hrvatske, kao i diplomu UNICEF-a 1987., a 1999. nagradu Hrvatskoga liječničkog zbora "Dr. Vladislav Rakovac" i dr.
Njegov stručno-znanstveni i nastavni rad te pisani opus uvjetno bismo mogli podijeliti u tri faze. U prvoj fazi u žarištu su njegova interesa preventivna i perinatalna pedijatrija. U drugoj fazi prevladavaju radovi iz područja nutriciologije, a u trećoj se fazi, nakon umirovljenja, uz nutriciologiju posvećuje povijesnomedicinskim temama i društvenokorisnim angažmanom u Matici Zadrana. Sam ili u suradnji s kolegama objavio je oko 200 stručnih i znanstvenih radova. Radove s brojnih kongresa i simpozija objavljuje ponajprije u domaćim i inozemnim zbornicima, a ostale članke, stručne uratke i studije u brojnim stručnim časopisima (Medicinar, Tuberkuloza, Medicinski glasnik, Liječnički vjesnik, Saopćenja, Arhiv za zaštitu majke i djeteta, Jugoslavenska pedijatrija, Medica Jadertina, Zdravstvo, Medicinski glasnik, Medicus i dr.).
Bio je koautorom u nekoliko pedijatrijskih udžbenika. Pisac je poglavlja "Bolesti jetre", "Bolesti gušterače" i "Crijevni paraziti" u knjizi Klinička pedijatrija (urednici: M. Velisavljev, D. Korać i M. Juretić, 1987.) Između ostalih, kao urednik ili koautor, objavio je knjige Ugroženo novorođenče, Suvremeni aspekti prehrane dojenčadi i male djece, Dojenje (Medicinska akademija Hrvatske, Zagreb, 1987.) i Akutni dijarealni sindrom (Medicinska akademija Hrvatske, Zadar, 1988.). Autor je četiri poglavlja u knjizi Pedijatrija za više medicinske sestre (urednici: M. Juretić, Balarin i sur). Organizirao je ili je bio dionikom organizacije postdiplomskih tečajeva, okruglih stolova i seminara, poglavito iz pedijatrijske nutriciologije, a veliko međunarodno priznanje bio je njegov izbor za predsjedavajućeg (chairman) jedne sjednice na Svjetskom kongresu pedijatara u Beču 1971. godine.
Deset godina prof. Perović bio je predsjednik Zadarske podružnice Hrvatskoga liječničkog zbora, za koje je vrijeme podružnica bila iznimno aktivna. U tom je razdoblju održano nekoliko stotina predavanja i referata pa je Zadarska podružnica HLZ-a tada proglašena najboljom u Hrvatskoj. Pripala mu je tako i čast da dva puta bude član i potpredsjednik Glavnog odbora HLZ-a u Zagrebu.
Bio je jedan od utemeljitelja i voditelja Znanstvene jedinice u Zadru, a osim uloge dugogodišnjega glavnog urednika zadarskog časopisa Medica Jadertina, bio je član uređivačkog odbora Paediatriae Croaticae i Actae Medicae Croaticae.
Znatan dio svoga vremena i znanja posvetio je odgoju primalja i medicinskih sestara, a na samom početku svojega plodonosnog radnog vijeka, 1948., upravo je dr. Perović, kao tek diplomirani liječnik, održao prvo predavanje iz anatomije na ponovno otvorenoj Babičkoj školi u Zadru.
Kao dugogodišnji član organizacijskog odbora Hrvatske proljetne pedijatrijske škole za liječnike i medicinske sestre u Splitu, bio je jedan od njezinih najistaknutijih predavača , te je u zbornicima radova te škole objavio je velik broj radova.
Područje njegovog stručnog interesa, poglavito u drugoj fazi njegova rada u pedijatriji, bila je gastroenterologija, a osobito nutriciologija. Objavio je velik broj radova i nekoliko knjiga iz te oblasti. Bio je zabrinut što Hrvatska, premda smještena na obalama Mediterana, po prosječnoj potrošnji ribe pripada među posljednje zemlje na svijetu (iza Bangladeša, Rumunjske i Bugarske). Jednako tako, nije se mogao pomiriti s tim da mi kao pomorska zemlja, bagateliziramo svoju tradicionalnu mediteransku prehranu, danas i znanstveno dokazano najzdraviju na svijetu, a prihvaćamo pogubni fast food koji naše krajeve preplavljuje poput najstrašnije epidemijske pošasti. Godine 2000. tiskana mu je za nas iznimno vrijedna knjiga Prehrana ribom u zdravlju i bolesti. Ta je knjiga logičan slijed autorova prethodnog bavljenja ribom u prehrani djece i niza radova objavljenih o toj temi. Bio je ponosan i upravo razdragan jer je naslovnicu te knjige, kao i naslovnicu poslije objavljene zbirke njegovih čakavskih pjesama Litrati, uredila mlada talentirana dizajnerica Dora Bilić, njegova unuka.
Prof. Perović bio je 35 godina šef Pedijatrijskog odjela Zadarske bolnice koji je pod njegovim rukovođenjem prošao brojne faze i tehnološko-tehničke modernizacije. Odgojio je niz specijalista pedijatara, utemeljio prvu perinatološku ekipu nakon Zagreba.
Zanimljiv je detalj kako je pri kraju svoga službenog radnog vijeka pomogao da se novi Dječji odjel zadarske Bolnice projektira i digne po najnovijim zahtjevima struke. Novi odjel Pedijatrije svojom izdašnom donacijom izgradio je ondašnji SAS (1987.), koji je pod rukovođenjem gospodina Stanislava Antića izrastao u jednu od najpropulzivnijih i najuspješnijih tvornica u bivšoj državi. Dr. Perović je, prije početka gradnje, došao na ideju obići neke nove dječje odjele u zemlji i inozemstvu. O svom je trošku boravio u Grazu, Frankfurtu, Fuldi i Trstu te obišao četiri dječje bolnice u zemlji. Najfunkcionalniji i najbolji učinio mu se dječji klinički odjel u Fuldi. Zahvaljujući bliskoj rodbinskoj vezi s pedijatrom doc. dr. Mrakovčićem, uspio je ishoditi kompletnu knjigu nacrta od glavnog inženjera dječje klinike u Fuldi, te ju je predao arhitektu Plaviću koji je zadarski Dječji odjel projektirao u skladu s onim u Fuldi. Taj je odjel prema propozicijama morao imati i podrum, a upravo će taj dio zgrade pod zemljom odigrati presudnu ulogu skloništa i bolničkog odjela u Domovinskom ratu.
Iznimno skroman, jednostavan i pristupačan, prof. Perović bio je istodobno neumorni radnik, znanstvenik, sjajan opservator i praktičar. A iznad svega veliki Čovjek!
2009. godine snimljen je film o njegovom životu pod naslovom "Barba Slavko - dobri duh Zadra". Film je napravljen pod okriljem Matice Zadrana, a autor je Bernard Kotlar.
Vodstvo i članovi Matice Zadrana, na čijem je čelu kao prvi predsjednik Barba Slavko djelovao od samog osnutka 1993. do prosinca 2004., a kao moralni autoritet i kasnije kao počasni i doživotni predsjednik, zahvalni su za sve što je napravio za Maticu i za naš Zadar!