Muralisti: ‘Mi oplemenjujemo grad i sterilnim zidovima dajemo novi život, a bačeni smo na margine. Zadar jednostavno ne diše umjetnost!‘

- Ulična umjetnost treba biti u službi prolaznika, treba u svakome od nas probuditi znatiželju, da bar na tren zastanemo i uživamo u toj nesputanoj, „neuokvirenoj” umjetnosti – rekla nam je poznata zadarska slikarica Silvijana Dražović čim smo pokrenuli temu o zadarskim muralima i općenito oslikavanju, odnosno uljepšavanju otužnih, dosadnih gradskih fasada. Povod nam je bio prošlotjedna otvorena izložba slika autora Milana Ciglara i Marijana Kocijana, simboličnog naziva "Na zidu Krešimira Ćosića” kad su svoje slike predstavili susjedima i slučajnim prolaznicima na praznom zidu, tik uz mural tog najpoznatijeg zadarskog košarkaša.

Kao što se već dobro zna, umjetnost se odavno oslobodila okova muzejskih i galerijskih institucija te je zauzela ulice, zidove raznih zgrada koji su postali divovska platna za oslikavanje. Ta "platna" privlače poglede prolaznika, bude u osjećaje i baš nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. U svijetu je takva vrsta ulične umjetnosti izrazito cijenjena, a muralisti i grafiteri postaju poznate „face”, tražene i dobro plaćene. U Hrvatskoj prednjače gradovi poput Zagreba, Osijeka, Siska, Bjelovara...

A što je sa Zadrom?

U posljednjih nekoliko godina sigurno ste primijetili kako je i po zadarskim ulicama sve više umjetničkih intervencija, no sve je to još dosta stidljivo i u začecima. Razgovarali smo s nekoliko ljudi koji su upućeni u ovu tematiku, gore spomenutom Silvijanom Dražović koja je još 2008. započela oslikavanje ulica, s Dinom Devićem koji se može pohvaliti s nekoliko velikih murala po gradu, sa „street art” umjetnicom Albom Miočev, te s jednim od pokretača "KvartArta", Mladenom Masarom.

- Ljudi i dan danas, nakon gotovo 12 godina i dalje hodočaste u Varoš, u tu malu, zabačenu ulicu iza restorana „Stomorica” i slikaju se pored mog murala "Zaljubljeni podlanac”. Zamislite samo koliko još takvih punktova može biti po Zadru, i na Poluotoku i van njega. Naravno, u starom gradu sve mora biti u dogovoru s konzervatorima, ali vjerujte mi, toliko je točaka koje zaista ne bi narušile povijesni kontekst grada – istaknula je Dražović dodavši da Zadru ne treba puno šarenila jer mora zadržati svoj romanički stil, no detalji su ključni, s njima se, tvrdi, puno stvari može postići.

- Prije nekoliko godina sam, u mom kvartu na Cerariji, pokrenula inicijativu „open air” galerije te sam pozvala šest poznatih slikara iz Koprivnice, Osijeka, Splita... Dobili smo sve dozvole od Grada, uredili smo stare oronule fasade, ožbukali i ofarbali, što nije bio lagan ni jeftin posao, te smo tek nakon toga zabijali okvire unutar kojih smo osikaval zid. To je trebao biti trogodišnji projekt koji bi se širio na druge dijelove grada, no, pogađate, već je iduće godine ugašen. Ti su slikari iapk tu ideju prenijeli na svoje gradove, dok je Zadar ostao na mrtvoj točki. Opet – govori nam Dražović koja ni nakon toga nije stala, već je ponovo predložila Gradu novi zanimljivi umjetnički projekt.

- Želja mi je bila pozvati 40 do 50 umjetnika da oslikaju gradski most, odnosno njegove ploče, sa raznim motivima. Nisu to morale biti neke velike, šarene slike, već na primjer stihovi zadarskih pjesnika, slova iz glagoljice, neki zanimljivi povijesni podaci, dok bi se na velikom displeju na Branimiru vrtjele kratke priče o umjetnicima i opis njihovog rada na našem mostu – pojasnila je Silvijana zaključivši kako umjetničkih ideja ni volje ne nedostaje, već samo sluha gradskih institucija.
S njom se slaže i Dino Dević, koji posljednjih godina ipak više oslikava zidove privatnih prostora, nego javnih.

- Nažalost, kod nas u Zadru umjetnost je trivijalna. Ovaj grad jednostavno ne diše umjetnost, zapravo, skroz se ugušio. Ljudi trebaju znati da mi muralisti oplemenjujemo grad i tim sterilnim zidovima dajemo novi život, a bačeni smo na margine – govori ovaj 43-godišnjak koji se već 11 godina amaterski bavi slikanjem po zidovima. Kako nam je pojasnio, posla ima dosta, ljudi ga zovu za portrete i oslikavanje dječjih soba ili poslovnih prostora, a radi isključivo radi po narudžbi.

- Do sada sam radio nekoliko murala po gradu. Naslikao sam Tornado u Jazinama te Boru Poštara i Butu na zidu od HAK-a na Relji, kojeg sam slikao 25 dana. Zatim sam oslikao zid s motivom keltskog križa kod kafića "Porthos", a kod „Mr. Razora” sam ukrasio zid s motivom Merlinke i gospode iz prošlog stoljeća. U Restoranu „Il Padrino” naslikao sam temu iz filma Kum III., odnosno Al Pachina i njegov citat – nabraja nam Dević te dodaje kako u Zadru za muralizam potencijala ima mnogo, no sluha malo.

- Iskreno, mislim da bi bilo odlično napraviti jedan projekt oslikavanja grada, pogotovo iza ove korone koja nas je psihički satrala. Skupi se nas nekoliko slikara i oslikamo jedan dio grada te tako uveselimo naše sugrađane, ali i goste, jer je to i turistički vrlo zanimljiva ponuda. Iz iskustva znam da papirologija oko murala nije nikakav zahtjevan proces, samo treba tražiti dozvolu od Grada – zaključio je Dević koji je i sam prije nekoliko godina predložio Gradu svoju ideju o velebnom muralu portreta Nikole Tesle koji bi slikao na tri (od pet) nebodera i čije bi se lice vidjelo samo iz jedne određene točke. No, s obzirom na zahjtevnost projekta, odustao je. Za sada.

Poznati Zadranin Mladen Masar, knjižničar i jedan od organizatora urbanog projekta oživljavanja kvarta Voštarnica pod nazivom „KvartArt”, mišljenja je da ulica, odnosno kvart, treba biti prostor civilnog sudjelovanja namijenjen ne samo mladima, već i svima drugima koji žele u svom gradu imati mjesto na kojem je moguće konzumirati kulturu koja nije ceremonijalna ili "visoka", nego, dapače, neposredna i participativna – dakle, u kojoj se može sudjelovati.

- Općenito mislim da nam u Zadru nedostaje opuštenijeg pristupa, primjerice javnoj skulpturi: galerija likova odljevenih u bronci na Poluotoku skup je vrlo ozbiljnih faca, i neka je, neka smo predstavili te davno umrle lokalne kulturne pregaoce jer je to nasljeđe koje treba poštivati. No, s druge strane, hitno nam treba nekakva opuštenija, življa i interaktivnija umjetnost prisutna na ulici – primjećuje Masar te dodaje:

- Ne treba ići daleko u potrazi za uzorima. Već u Splitu imamo niz primjera, u Zagrebu funkcionira Design District koja povezuje Martićevu i susjedne ulice nizom urbanih intervencija, a na nasipu uz Savu niknuo je cijeli park skulptura na otvorenom. Čovjek se ljepše osjeća kad osjeti kulturu i umjetnost oko sebe – ističe Masar te naglašava kako se u Zadru malo po malo ipak ta kvaliteta zidnog slikarstva diže, no, dodaje, dobrih primjera je premalo u odnosu na čisto vandalske radove.

- U Zadru (i Dalmaciji) česti su murali sportske tematike ili oni vezani uz Domovinski rat. Sportska je subkultura jaka i prisutna već niz godina. Pomalo se zamjenjuju i dorađuju neki stariji radovi posvećeni ikonama zadarskog sporta i dobro da je tako jer su u izvornim varijantama neki bili izvedeni prilično loše – priznaje Masar.

Ističe također kako pojedini prostori jednostavno vape za privremenim uređenjima jer im je sudbina već dugo neriješena i nema naznake skoroj promjeni. Dao je primjere zidova uz ceste, stare Tehničke škole (kuća Bakmaz), objekata posrnule privrede iz prethodnih razdoblja, Gaženice...

- Promatrao sam prošle godine kako grupa kanadskih profesionalnih grafitera mjerka brojne neiskorištene betonske plohe na području Zadra i razgovarao s njima o tome što bi oni sve oslikali. Kad sam vidio što rade u Torontu ostao sam paf: od reklama do samoinicijativnih (ilegalnih) radova. Ili fenomen Banksyja: svaki zid koji je oslikao odmah dobiva komunalni videonadzor i konzervaciju, a sredine gdje su radovi načinjeni osjećaju se privilegirano (ma koliko sadržaj bio provokativan ili kritičan) – zaključio je Masar.

A njega je, odnosno cijelokupni projekt "KvartArt", pohvalila i mlada muralistica Alba koja smatra kako je ipak ova vrsta umjetnosti u Zadru još uvijek u začecima:

- Osobno smatram da u Zadru nema dovoljno ulične umjetnosti, uglavnom su to reklame za turističke djelatnosti u svrhu promidžbe ili kvartovski murali koje financiraju manje skupine ljudi iz pojedinih kvartova. Također, neke obrazovne ustanove angažiraju umjetnike. Mislim da to još nije na nekoj ozbiljnijoj razini, umjetnici se često doživljavaju kao netko tko samo radi narudžbe, odrađuje zanat, ali u ovakvim situacijama, gdje je suradnja za npr. uređenje javnog prostora, mislim da bi se više trebala uzimati u obzir ideja i umjetnika samoga. Često se zanemari stil umjetnika, a nekad se uopće ni ne pogleda portfolio. Mislim da bi murali trebali ne samo osvježiti javni prostor već i dati poruku, s obzirom da to su na lokacijama gdje prolazi velik broj ljudi - zaključila je Alba.