Kada je na vratima, onako impozantan, izgleda zastrašujuće, kao div: napadači se često prestraše i promašuju golove. Kada je na poslu, u ordinaciji, sa svoja 193 centimetra, pretvara se u dobroćudnog diva, koji marljivo pomaže svojim pacijentima...
Martin Nonković je 30-godišnji liječnik i specijalist ortopedije i traumatologije Specijalne bolnice za ortopediju u Biogradu. Trenutačno živi u Tinju, a kada je na svom drugom „poslu”, onom malonogometaša, možete ga naći – zadnjih pet godina - na vratima MNK Varoš Zara dental centra ili – već tri godine - na vratima MNK Jezera u Drugoj HMNL ili među vratnica MNK Tinj u Benkovačkoj ligi!
Ali nije tu kraj: Martin je i službeni liječnik futsal reprezentacije Finske, trećeligaša Primorca iz Biograda, ženske futsal ekipe Super Chicks te službeni liječnik Futsal Weeka! Za njega će vam reći da je najbolji vratar među liječnicima i najbolji liječnik među malonogometašima. Kako mu sve to polazi za rukom i nogom?
- Kada nešto voliš, ništa nije teško. Moram priznat da ponekad i sam sebe iznenadim kako uspijevam pohvatati sve svoje obveze i hobije. Sve to bi bilo nemoguće bez ljubavi prema liječničkom pozivu i enormne strasti koju imam prema futsalu, ali i sportu općenito. Uz ljubav i strast jako je bitna kvalitetna organizacija slobodnog vremena, kao i radni kolektiv koji mi dozvoljava da svoj godišnji odmor prilagodim svojim obvezama. Ponajprije prema futsal reprezentaciji Finske, u uvodu će Martin.
I, stižete sve te obveze?
- Istina, imam jako naporan ritam u poslu i sportu no gdje ima volje ima i načina. Još za vrijeme gimnazijskih dana nametnuo sam si naporan ritam koji nije bio ništa slabiji ni za vrijeme studija medicine. Uz mnogo vremena provedenog uz knjigu uvijek bi pronašao vrijeme za svoj hobi. Treninzi i utakmice su bile neizostavan dio moga života, a to se nastavilo kad sam počeo raditi u Hitnoj pomoći pa i sada na specijalizaciji. Osim fizičke snage, bavljenje sportom mi pomaže da unaprjeđujem svoju mentalnu snagu te da sačuvam svoj duševni mir.
Gdje ste počeli igrati mali nogomet?
- Rođen sam u Splitu, odrastao sam na Brdima. Kao i većina mojih vršnjaka mali balun sam počeo igrati na ulici i školskom igralištu. Već kao dječak bio sam sklon branjenju pa bi me starija djeca birala kao golmana u svoje ekipe. Školu nogometa sam prošao u Dalmatincu iz Splita koji je tad bio filijala Hajdukove omladinske škole, a zanimljivo je da sam tamo bio igrač, a ne vratar.
Ali niste odmah ostali u nogometu?
- Krajem osnovne škole, nakon velikih uspjeha hrvatske rukometne reprezentacije, zaintrigirao me rukomet. Idućih šest godina trenirao sam rukomet u RK Solin. Bio sam vratar i već sa 17 godina priključili su me seniorskoj ekipi, najprije kao treći a potom i drugi vratar, kada iz druge ulazimo u prvu ligu. U završnim razredima gimnazije paralelno sam trenirao rukomet i futsal, tada je došao trenutak kad sam konačno morao odlučiti između dva sporta, između dvije ljubavi. Prevagnuo je futsal. Sada mi nije žao, jer mislim da sam nešto bolji vratar u futsalu nego u rukometu. I prije mene nekoliko se rukometnih vratara pokazalo odličnima na futsal terenima. Naime, dimenzije terena i gola su iste, a postavljanje, čitanje igre, eksplozivnost, gipkost, neustrašivost koju posjeduju rukometni vratari, od velike su koristi i u futsalu.
Kako ste postali službeni liječnik futsal reprezentacije Finske?
- Do sad sam imao priliku biti službeni liječnik dvije skandinavske reprezentacije. Na turniru Futsal Week Spring Cup 2019. na poziv švedskog izbornika, Matije Đulvata, bio sam službeni liječnik Švedske futsal reprezentacije i tada smo osvojili treće mjesto na turniru. Na poziv finskog izbornika Miće Martića od listopada 2019. sam službeni liječnik finske futsal reprezentacije. S njima sam do sada odradio kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo koje će se održati u rujnu u Litvi. Nažalost, nakon tri uspješna kruga kvalifikacija, zapeli smo na posljednjoj stepenici i ispali u play-offu od reprezentacije Srbije. To je ujedno i najveći uspjeh u povijesti finskog futsala. Trenutno igramo kvalifikacije za Europsko prvenstvo koje će se održati u Nizozemskoj 2021. godine. U teškoj smo grupi s Italijom, Belgijom i Crnom Gorom, ali pokušavamo uhvatiti svoje mjesto među elitom. Cijeli stručni stožer i igrači vjeruju u plasman, a kroz ovaj mjesec ćemo znati jesmo li uspjeli u našem naumu.
U Zadru ste od 2016. godine, poznaju vas preko CB Nite, Hitne i drugih klubova...
- U Zadar sam stigao 2016. godine kad sam počeo raditi kao liječnik na Hitnoj pomoći. S obzirom na to da svoj život ne mogu zamisliti bez futsala, odmah po dolasku uključio sam se u zadarsku futsal scenu. Tako sam se po preporuci svoga prijatelja Stjepana Perišića, futsal reprezentativca, priključio u MNK Varoš. Paralelno sam s kolegama sa zadarske hitne i Opće bolnice formirao ekipu Hitna 194 koja je bila hit zadarskih ljetnih turnira.
Kakvo je vaše mišljenje o futsalu koji se igra u Zadru i županiji? Treba li Zadar imati prvoligaša?
- U Splitu sam navikao na visoku kvalitetu futsala. Naime, Split s okolicom ima 3-4 prvoligaša te 5-6 drugoligaša. Smatram da je velika šteta što slična situacija ne postoji i u Zadru. Po mome mišljenju Zadar svojom veličinom, sportskom tradicijom, kvalitetom igrača zaslužuje u najmanju ruku stabilnog prvoligaša. Jednom zgodom sam rekao da nikoga ne bi trebalo iznenaditi ako Zadar u skoroj budućnosti iznjedri i europski futsal klub. Zadar jest grad košarke, ali zašto ne bi bio i grad futsala? Znatno manje sredine od Zadra, poput Makarske i Omiša, pokazale su da se s pravom strategijom razvoja kluba, organizacijom omladinske škole, dovođenjem kvalitetnih domaćih i stranih pojačanja može podići klub koji je konkurentan u Ligi prvaka. Novčana ulaganja za takav klub u futsalu su znatno manja nego recimo za nogomet, košarku, rukomet. Po kvantiteti i kvaliteti igrača Zadar treba imati prvoligaša.
Uz tolike aktivnosti sigurno se vežu i neke zanimljive anegdote i priče s i okolo terena...
- Od kad se bavim sportom, kao vratar i kao sportski liječnik proživio sam puno lijepih i zanimljivih trenutaka. Teško je izdvojiti neki poseban, no meni je najzanimljivije kako sam postao vratar FC Maribora u Sloveniji. Naime, za vrijeme studija medicine, u sklopu Erasmus+ programa, otišao sam na razmjenu u Maribor. Tamo sam odslušao jedan semestar te proveo prelijepih šest mjeseci života. Čim sam došao u novi grad preko svojih sportskih poznanstava sam stupio u kontakt s lokalnim futsal prvoligašem. Prvotna namjera mi je bila treniranje, samo kako bi ostao u formi po povratku kući, no već nakon dva treninga ponudili su mi da postanem član kluba i uskoro sam registriran. Ubrzo sam postao prvi vratar kluba. Uslijedio je uspon na tablici, a na kraju sezone završili samo na trećem mjestu, što je bio najveći uspjeh kluba do tada. U klubu sam ostao upamćen kao Šime Dalmatinac. Mislim da je to bio presedan Erasmus razmjena, da je netko od studenata postao igrač prvoligaškog kluba. Za kraj ipak moram naglasiti da su mi od svih trofeja, ekipnih te individualnih nagrada, najdraža prijateljstva i poznanstva koja sam stekao kroz sport, što svima preporučujem.
Budući planovi?
- Planiram završiti specijalizaciji i, naravno, braniti, ako to dozvoli zdravstveno stanje te obiteljske i poslovne obveze. Od kratkoročnih i dugoročnih ciljeva u futsalu imam želju za plasmanom na iduće Europsko prvenstvo s Finskom, i osvajanje 1. HMNL, ali i želju da pomognem u stvaranju jakog zadarskog prvoligaša. A za kraj bih volio organizirati kvalitetan turnir u mome Tinju.
