Tri su godine prošle od kad je Stanislav Antić - legendarni zadarski direktor i utemeljitelj jedne od najuspješnijih zadarskih tvrtki svih vremena, tvornice SAS – dobio Nagradu Grada Zadra za životno djelo. Dogodilo se to 2016. godine jednoglasnom odlukom Gradskog vijeća, što je ocijenjeno kao politička i ljudska rehabilitacija čovjeka koji je unatoč svojim nedvojbenim doprinosima u izgradnji modernog Zadra, 1990. godine praktično isključen iz gospodarskog i društvenog života grada kao politički nepodoban, da bi 2001. godine bio brutalno pokraden i izgubio već dobivene izbore u Zadru.
Dodjeli Nagrade za životno djelo prethodio je serijal članaka o Antiću u Slobodnoj Dalmaciji i na portalu Zadarski.hr koji su Zadrane podsjetili na sve ono što su legendarni direktor i tvrtka kojoj je bio na čelu činili za javno dobro, financirajući nesebično niz javnih institucija i sadržaja u Zadru. Ipak, nije tada naveo sve što je SAS učinio u Zadru, pa je tri godine u miru sastavljao svojevrsnu inventuru svega u što je SAS ulagao značajna sredstva, te je kompletan popis odlučio objaviti u javnosti, kako bi na taj način ostao konačan i trajan spomen na sve što je SAS gradio i izgradio u Zadru, za javno dobro i na korist svih Zadrana.
Iako je u spomenutom serijalu članaka Antić kazao da je SAS sudjelovao u izgradnji Autobusnog kolodvora u Zadru, mnogi su tada pomislili da je posrijedi greška i da Antić, odnosno SAS, u tome nisu sudjelovao. To prema njegovim riječima nije točno, SAS je financirao izgradnju Autobusnog kolodvora i upravo je financijska injekcija SAS-a omogućila podizanje kredita za pokrivanje cjelokupne investicije. Kao što je poznato, novi je Autobusni kolodvor izgrađen u razdoblju od listopada 1988. godine do travnja 1989. godine, a svečano je otvoren 25. svibnja 1989. godine. SAS je sudjelovao s najmanje milijun dolara investicije, možda čak i više od toga – kaže Stanislav Antić.
- Ono čega se ne sjećam baš dobro jesu iznosi i valute investicija, jer je u to vrijeme bila i devalvacija dinara, pa je teško svega se točno sjetiti i točno izračunavati tadašnje tečajne razlike. U svakom slučaju znam da se radilo o ogromnim iznosima koje je SAS izdvajao za javno dobro u razdoblju osamdesetih godina – ističe Antić.
Prema njegovim riječima, SAS je financirao izgradnju pomoćnih prostorija uz dvoranu KK Zadar u Jazinama, kao i streljanu i kuglanu na Mocirama. Izgradila je zadarska tvornica i kompletnu Pedijatriju od 6.000 kvadratnih metara površine s atomskim skloništem (koje će itekako poslužiti za smještaj bolesnika u ratnim uvjetima koju godinu kasnije). Sve je bilo opremljeno i svim potrebnim uređajima i namještajem po sistemu "ključ u ruke".
SAS je osigurao i temeljni kapital za distribucijski centar Plodine PPK Zadar. Omogućio je i dogradnju Doma zdravlja, izgradnju novog pogona Mljekare u Gaženici za ambalažiranje viška mlijeka u tetrapak ambalažu (tada su cijene mlijeka bile "zamrznute" zbog zaštite standarda građana, tako da se i u tom slučaju radilo o javnom dobru).
- Posudili smo novac za temeljni kapital Turisthotelu za izgradnju druge faze turističkog naselja Zaton putem samoupravnog sporazuma. Sveučilištu u Zadru (u to vrijeme Filozofskom fakultetu u Zadru), dali smo sredstva za popravak – obnovu kapele Svetog Dimitrija, ali radovi tada nisu izvedeni. Dali smo i donaciju za izgradnju trafostanice za zadarske otoke. Uvjet je od Elektre je bio da zadarska privreda izgradi trafostanicu, a Elektra dalekovod vrijedan 17 milijuna dolara. SAS je sudjelovao donacijom sa 25 posto sredstava, Dalmatinska banka 25 posto, Tankerska 25 posto i SIZ za privredu 25 posto. I tako je izgrađena elektro mreža prema otocima – prisjetio se Antić.
SAS je obnovio koncem 80-tih godina Gradsku ložu na Narodnom trgu. Antić kaže kako se to danas ne može zaključiti po spomen ploči na kojoj se ne spominje SAS, ali se sjeća da je u dva navrata SAS davao novac za tu namjenu. SAS-ovci su izgradili i površinu Jedriličarskog kluba nasipom od 40.000 kubnih metara, a dali su i 50 posto sredstava za izgradnju marine Jedriličarskog kluba. SAS je izgradio lukobran–nasip u mjestu Bibinje radi zaštite brodica od maestrala, omogućio je investiciju i na zrakoplovnoj luci Zadar za noćno slijetanje zrakoplova, na zamolbu tadašnjeg direktora.
- Koliko bi to danas koštalo? Je li 100, 200 ili 300 tisuća eura? Ne znam, ali je sve to trebalo napraviti, osvijetliti cijelu pistu, postaviti signalizaciju… Bio je to značajan posao – kaže Antić.
SAS je dao donaciju za izgradnju Sveučilišne knjižnice u Zagrebu, oko 100 tisuća njemačkih maraka. Omogućio je i 40 posto temeljnog kapitala za izgradnju 1. faze Cenmara, poduzeća za proizvodnju mlađi brancina i njihov uzgoj u Lamjani. Ostala sredstva (po 30 posto) dali su Tankerkomerc i Adria. Dali su sredstva i za opremu energetske jedinice u Kardiološkom laboratoriju i nabavku uređaja za ultrazvučno snimanje u Općoj bolnici Zadar, nabavili su i prve aparate za gastroskopiju i kolonoskopiju u zadarskoj bolnici.. Također su organizirali i sudjelovali u kupnji skenera za Radiologiju Opće bolnice Zadar što je prema Antićevom sjećanju koštalo oko 2 milijuna njemačkih maraka, u čemu su sudjelovali SAS, Tankerska plovidba, Dalmatinska banka i SIZ zdravstva, svaki sa po 500 tisuća maraka. SAS je kupio i novu opremu za Odjel transfuzije u Općoj bolnici Zadar, a dao je i sredstva za popravak krova – crkve Svete Stošije!
- Nazvao me tadašnji nadbiskup msgr. Marijan Oblak, ja mu kažem "poštovani nadbiskupe, ja sam izvršio svoju građansku dužnost". A on mi veli - hvala. Sveta Stošije je kulturno-povijesno zdanje velike vrijednosti za Zadar i nismo u onom sistemu ni trenutka razmišljali treba li dati sredstva za obnovu. Kad je trebalo raditi arheološka istraživanja o povijesti Hrvata u Ninu, radnički savjet SAS-a objeručke je prihvatio da se financiraju iskopi. Dali smo i 150 tisuća DEM-a za nove police knjižnice kojom su upravljali svećenici, a sudjelovali smo i svojim doprinosom u izgradnji Kazališta lutaka. Kupili smo novu opremu za Radio Zadar u vrijednosti 500 tisuća DEM-a u vrijeme kad je direktor bio Drago Čulina, financirali smo u cijelosti i snimanje filma Zadarski memento. Čak smo jednom prilikom i Tankerskoj dali novac. Zarađivali smo tada više od njih i trebala im je pomoć u investiciji za ulaganje u širenje posla – kazao je Antić.
Više je puta SAS donirao zadarsku bolnicu, dali su sredstva za kupnju opreme za Neurologiju i za dva inkubatora Porodiljskom odjelu. Veslačkom klubu Jadran kupili su garnituru čamaca od poznate svjetske tvrtke iz Drezdena s kojima se još uvijek trenira, a Narodnom listu nabavili su tiskarski stroj u tri boje za 650.000 dolara, zamolili su ih „kako bi mogli kvalitetno informirati narod“. SAS je bio inicijator i donator s ostalom zadarskom privredom za plaćanje druge faze izgradnje Pošte i telegrafa na Relji u Zadru. Opremio je SAS i dio zubarske poliklinike na Poluotoku. Odjelu za poljoprivredu Općine Zadar dali su sredstva za nabavku junica za tov radi ravnomjernije opskrbe mesom građana preko Mesoprometa, kako bi se spriječile nestašice mesa, osobito u turističkoj sezoni.
- Opremili smo jednu učionicu u MIOC-u osobnim računalima Apple radi bolje izobrazbe učenika. Bila je to prva tako opremljena učionica u tadašnjoj Jugoslaviji. Tehničkoj školi dali smo sredstva za opremu centralnog grijanja, jer su se djeca smrzavala, kad smo to čuli rekli smo im „pa što nas niste prije pitali“? Poduzeću Jadera preuredili smo tri kafića na Poluotoku. Turizam je i tada stvarao devize, ali su one išle u centralu u Berograd, pa su se dijelile po nekom ključu, ali je malo ostajalo... Kažu mi "Antiću, nemamo pravoga kafića" i tako smo dali za uređenje tih kafića. Kupili smo dizalicu za plovila Jedriličarskom klubu, kao i 10 jedrilica Elan i jedan regatni Elan 31 za natjecanja zvan Gringo. Još plovi. Kupili smo i 10 plovila Adriatik poduzeću Sunturist za nautički turizam. Bio je to neki dogovor, poslali smo im dinare za otkup 300 tisuća dolara, ali nismo dobili nikad natrag ni dolare ni dinare – kaže Antić.
Tadašnji šef policije zatražio je od SAS-a da im pomognu u opremanju namještajem nove policijske stanice na Relji, izišli su im u susret i opremili kompletne prostorije u kojima se i danas izdaju razni dokumenti. Kazališnoj kući čak su davali sredstva za isplatu plaća, a dali su novac i za poboljšanje uvjeta življenja u Domu za starije osobe na Poluotoku.
Donacija po donacija, molba do molbe… Čitavo desetljeće Antić i SAS davali su za Zadar kakav danas poznajemo. Mnoge od firmi koje je nesebično podizao, u 90-tima su privatizirane, neke olako stečene, većina olako rasprodane i uništene. Danas više nema izdvajanja za opće dobro (osim rijetkih, časnih izuzetaka), ali se zato itekako zgrće za privatno dobro i osobnu korist. Vrijeme Antićevog SAS-a i legendarnih zadarskih privrednika nepovratno je prošlo, ali ipak i dalje postoji ono što su ostavili iza sebe. Antićev zadarski privredni memento stoga ostaje trajni podsjetnik na uvjetno bolja, ali sigurno – poštenija vremena.
- SAS je napravio marine: Dalmacija, Biograd, Murter... Davao je donacije KK Zadru i NK Zadru. SAS je izgradio i sadašnju zgradu OTP banke koja ima oko 11 tisuća kvadratnih metara prostora i to najboljim materijalima kao što su granitne ploče obložene aluminijem, a tu su prvi put upotrijebljena i reflektirajuća stakla, uvezena iz Belgije. Sad je sve to kako što je poznato, mađarsko vlasništvo, a ta zgrada danas vrijedi od 2,500 do 3,000 eura po kvadratu... Napravili smo tvornicu jedrilica i motornih brodova, tvornicu metalnih dijelova i uređaja, izgradnjom marine Dalmacija napravili smo i novi vodovod od Zadra do Bibinja i Sukošana, kupili i izgradili 250 jedrilica i motornih brodova za nautički turizam, sa sredstvima iz drugih izvora. U Kožinu za 400 kuća izradili smo vodovod, struju, cestu, telefon... Pomagali smo SIZ-u za školstvo za plaće prosvjetara ukoliko nije bilo dovoljno priljeva iz privrede na osnovu samoupravnog sporazuma…
- Od 1980. do 1990. godine, od 45 milijuna dolara, nama je pet milijuna dolara koštao materijal za proizvodnju. Ja bih išao u Split s kamionom pa bi retaje od brodogradilišta i ostatke od starih brodova nakrcao i dovozio u SAS. Kilogram bi me došao jedan dinar, takoreći za ništa, a koristili smo to za postolje za jedinice strojeva. Hidraulika, prekidači... to je bilo uvozno, ali nije bilo niti 2 posto od cjelokupnog iznosa. Znači velika većina novca nama je ostajala, a onda bi ga ulagali u Zadar jer smo računali da je to najbolja investicija, ulagati u svoj grad i svoje ljude…