"Kornati kad su bili Kurnati – intimni leksikon prošlosti arhipelaga”, naslov je knjige Vladimira Skračića, upravo objavljene u izdanju Školske knjige uz suizdavača Sveučilište u Zadru.
U ovoj prvoj rečenici našeg teksta sadržano je sve: knjigu o našem najvećem i najčuvenijem arhipelagu, kojem je vrijeme donekle izmijenilo ime, a podosta život, napisao je svjedok i starih i novih vremena, autentični i autohtoni Kurnatar, no i vrsni pisac, iskreni i iskonski promatrač, istraživač, znanstvenik, sveučilišni profesor, Murterin i Lavsar, dr. Vladimir Skračić.
Riječ je o velebnom izdanju. O debeloj knjizi od gotovo 500 stranica, s oko tisuću natuknica, koju se dade čitati iz početka, sa sredine, s tri kvarta, iz kraja ili – pod abecednim slovom po izboru. Usporedba je, u odnosu na djelo, banalna i gotovo prostačka ali, ta je knjiga kao neka grickalica, ko čips, kikiriki, ili – vrijeme je maslina – crne masline s vruće prsure: kad je uhvatiš u ruke ne možeš se odvojiti dok sve ne “pojedeš”. Neodoljiva.
Dva su recenzenta o knjizi i autoru napisala divne rečenice na ovitku. Nikola Bašić, akademik, arhitekt, i geografski rubni Kurnatar, Murterin s Gangarola, napisat će u prvoj rečenici: “Na nebu jednog ugaslog svemira sve slabašnije, ali ipak još uvijek živo, pulsira kurnaska rič. Ono što nestaje ili je već nestalo u tom čudesnom kurnaskom mikrokozmosu, živi još u riječima i sjećanjima posljednjih Kurnatara. Jedan od njih, Vladimir Skračić, predstavlja singularnu kurnasku osobnost... Ljudi opisani s ljubavlju u ovom nježnom kurnaskom leksikonu postaju legendarni protagonisti umiruće kulture, a njihove besmrtne dosjetke prepričavat će se do zadnje plovidbe... ‘Kornati kad su bili Kurnati’ Vladimira Skračića predstavlja trajni i neizbrisivi doprinos razumijevanju i kurnaske i ukupne hrvatske otočne kulture i njezinih posebitosti.”
A prof. dr. sc. Nikola Vuletić: “Skračićev je pak rukopis, ništa manje objektivan, živa i intimna summa prostora i vremena, upravo po tome znanstveno i ljudski jedinstvena. Znanstvenici koji su dosad pisali o ovom arhipelagu nisu u njemu morali kupiti janjce, brati travu, topiti budele, čekati da padne jugo, uopće činiti sve ono što su Kurnatari morali. Skračić, kao Kurnatar, jest i u tome je iskra njegova jedinstvenog pogleda”.
Prošlo je predstavljanje knjige na Interliberu, pa u Zadru. Ovo je trenutak koji smo rezervirali za našu novinu, i sav taj uzmorski, otočni i, uopće, kulturni prostor koji ona pokriva.
Zašto se knjiga zove “Kornati kad su bili Kurnati”?
– Nevjerojatno je, ali istinito. Iako sam Kurnatar po rođenju i po životnoj praksi, poticaj za rad na ovoj knjizi došao je preko znanosti, preko lingvistike, točnije jedne od njezinih disciplina – toponomastike. Tek nakon što sam sam i sa svojim suradnicima objavio više monografija o toponimima na jadranskim otocima, pa i na Kornatima, shvatio sam, netko mi je šapnuo, ne znam, da nisam napisao ništa o onome što mi je najvažnije. Grijeh nečinjenja. Propustio sam zapisati i opisati vrijeme kada su Kornati još bili Kurnati. Ovo je dakle knjiga o Kurnatima, što znači o onome prostoru koji su vlasnici tako zvali dok nisu pod pritiskom standardne upotrebe toponima i sami počeli govoriti Kornati. Kao lingvist ne preporučam ni jedan od termina kao ispravan (to nije posao lingvistike). Svaki od njih rezultat je promjena koje su se dogodile u murterskoj zajednici. Zanimljivo je s jezične strane da su Murterini i Kurnatari koji se služe novim oblikom (Kornati) zadržali naglasak i mjesto naglaska na istom slogu na kojemu je bio i kada su se služili oblikom Kurnati. Naglasak i mjesto naglaska su inače, najotporniji na jezične promjene. Tako novi Kurnatari odaju svoj stvarni identitet, a da to i ne znaju.
Zašto ime arhipelaga često pišete malim slovom?
– Evo, sada dolazimo do merituma stvari. Kurnati za Murterine onoga doba, vremena na koje se odnosi ova knjiga, nisu arhipelag nego prekomorski posjed u arhipelagu. Stoga svaki Kurnatar i danas može reći bez opasnosti da će biti neshvaćen u svojoj zajednici: “Moji su kurnati u Vrujama..., u Smokvici..., u Šipnatama..., u Bizikovici...” Tamo dakle gdje se nalazi njegov porat i posjed u zaleđu porta. Ovdje je dakle riječ o općoj imenici kurnati koja otprilike znači: “prekomorski posjed na otocima” (osim onih najbližih Murteru). Na ovo se nadovezuje i specifična upotreba prijedloga na i u za smjer kretanja. Kurnatar uvijek ide u Kurnate/Kornate, a svi ostali, turisti i namjernici, na Kornate.
Kompleksna preobrazba
Zašto su onda Kurnati postali Kornati?
– U smislu onoga što pišem u knjizi, odgovor je kompleksan, a možda ga i ne znam. U svakom slučaju, s Kurnatima se dogodilo ono što se manje-više dogodilo sa svima malim i/ili udaljenim otocima, i ne samo otocima. Ubrzane društvene mijene u posljednjih šezdesetak godina promijenile su sadržaje i jezične oblike za te sadržaje. Sveopće poopćavanje i površnost, potpuna nebriga i bezidejnost institucija, svemoć najprije radija pa televizije i njihova govora, uz mnoge dobre stvari, učinili su i nepopravljive štete. Svi koji su htjeli bolji i lakši život pobjegli su na kopno i ne samo s Kornata. S punim pravom. I ja zajedno s njima! Kada danas naričemo nad opustjelim otocima, nakon što smo ostvarili sve svoje želje na kopnu: siguran život i zdravstvenu zaštitu, dobili stanove i školovali djecu, zaboravljamo da te otoke nije napustio nitko drugi nego mi. Nostalgični žal za otocima kakvi su nekada bili u suštini je licemjerje. Na naša mjesta nitko nije došao ili su došli oni koji se nisu bavili ni jezičnim ni sadržajnim pitanjima preostalih Kurnatara i otočana. Štoviše!
Kažete da ovo nije znanstveni rad, a nije ni književni, po vašim riječima. Što je onda?
– Pravo da vam kažem, ne znam. Ja nisam pisac, a nisam ni neki veliki učenjak. U jednom sam trenutku shvatio da sam o Kornatima i općenito o otocima ipak mnogo pisao, a da sam možda propustio napisati najvažnije. A to najvažnije je jednostavno život kojim se u jednom trenutku živjelo u ovom, ipak jedinstvenom, arhipelagu. A i ja sam sam bio dio toga života, i možda njegova najljepšeg dijela – djetinjstva. Tražio sam oblik u kojemu bih sve to objavio i na koncu se odlučio za neku vrstu leksikona kojemu sam dodao, svaki put kada je to bilo prikladno, malo živih slika iz tada stvarnoga kurnaskoga života. Ako su te sličice ponekad neznatno literarizirane, to još uvijek ne znači da imam ambiciju postati književnikom. Ovo je, dakle, više-manje intimni zapis jednoga svjedoka o jednom vremenu u jednom arhipelagu. A kako se to točno zove – ne znam.
Iskustvo iz mog porta
Zašto kažete da ovo nije priča o svima Kurnatima?
– Kornatski arhipelag je vrlo raštrkan geografski sustav s više od trideset lokacija (porata) u kojima žive njegovi vlasnici. U vremenu kada se plovilo sporo i neizvjesno, svatko je želio najkraćim mogućim putem i u što kraćem vremenu stići do svoga porta. Usput se nije stajalo i nikoga se nije posjećivalo iz razonode. Moj otac, po svemu pravi Kurnatar, prvi je put stupio na žutsko kopno u 58. godini života kad mu se kći udala u Bizikovicu (na Žutu). A i ja sam imao 38 kada sam se prvi put tamo iskrcao. Svatko je živio u svom portu i nastojao obaviti što više poslova dok je bio na licu mjesta. Budući da je moje kornatsko iskustvo, iskustvo iz moga porta, ja sam mogao pisati samo o svom doživljaju Lavse iz toga vremena. Ovdje treba najprije reći da ono što vrijedi za lavsarski način života velikim dijelom vrijedi i za sve ostale porte. Ali i obrnuto, mnogo je toga različito od porta do porta, osobito kad uspoređujemo porte na velikim otocima s portima na malim. Do raznovrsnih podataka izvan Lavse došao sam uz pomoć mojih prijatelja i suradnika Kurnatara. Na koncu, i s takvim dopunama, kornatska priča nije ispričana i bit će mnogo razočaranih. Ali, ja tu ništa ne mogu! Ako žele da njihovo iskustvo i njihovo znanje o prostoru bude zabilježeno, neka se potrude.
Što je značilo u vrijeme vaše mladosti živiti po kurnasku?
– Prije svega, živiti po kurnasku, značilo je živjeti na dva morem udaljena pola jednog te istog posjeda. U vremenu kada su se težačke obitelji bavile poljoprivredom, posjed je bio jedini izvor prihoda. Koristiti resurse s dvije tako udaljene lokacije značilo je prije svega ploviti, često dugo i opasno ploviti, budući da su kornatski posjedi bili udaljeni od matičnog otoka između 10 i 20 milja. A kad si već jednom u arhipelagu, značilo je kontinuirano raditi barem na tri polja istovremeno: na pašnjaku, na zemlji i u brodu. Značilo je planirati aktivnosti tako da ni jedna ne trpi, a osobito ne one poljoprivredne, danje. Tek je noć bila predviđena za ribolov ili su mreže same lovile noću. S obzirom na mali broj ruku na raspolaganju, značilo je i vječno živjeti s osjećajem straha i grižnje da nisi napravio dovoljno. Konačno, za mnoge je to značilo provoditi beskrajne dane i noći u osami i upućenosti na sebe sama. Osim svih poslova: sam kuhati, mesti, prati, brinuti se o sebi i dobrima… Drugi je, naime, najjači član domaćinstva, obično supruga, bio na drugom polu posjeda, s djecom i starcima. Za djecu je to značilo, osim rijetkih radosti, biti uvijek roditeljima na raspolaganju…
Gdje su vrebale najveće opasnosti u plovidbi?
– Kad su Kurnatari u drugoj polovici XIX. stoljeća stupili u posjed nad, tada, Kurnatima, morali su najprije sagraditi brod i infrastrukturu za njegovu sigurnost (mule u Murteru i Kurnatima) te svladati plovidbene vještine. Brod i njegova oprema bio je tada skup proizvod i s toga je naslova imao status najvažnijega člana obitelji. Do svih posjeda u Kurnatima dolazilo se preko Pučine, kartografski, Murterskoga mora. Pučina je široka sedam milja. To je iz ondašnje perspektive, s obzirom na način lokomocije (jedro i/ili vesla) bio ocean bez ijednog usputnog otočića koji bi poslužio kao zaklon u slučaju nevremena. Pučina je bila osobito opasna u povratku s Otočja kada su brodovi bili prekrcani travom, drvima, maslinama, moštem, usoljenom ribom… Teško je to zamisliti iz današnje perspektive kada se do Kornata, a ne Kurnat dolazi na sofisticiranim plovilima, brzo i u sigurnosti. Pučina je u to doba, poput mitskih čudovišta, uzimala svoje žrtve. S obzirom na sve okolnosti, ipak rijetko.
Prognoza vremena bila je od sudbinske važnosti. Po kojim se znakovima predviđalo vrijeme?
– Dobra prognoza vremena bila je od sudbinske važnosti za Kurnatare. To je zaista točna konstatacija. S obzirom na dolazeće vrijeme birao se trenutak za plovidbu, za ulazak u Pučinu, za odlazak u ribolov, izbor strane na koju će se krenuti, za poslove u vinogradu... Život se odvijao na otvorenom. Prostor pred kućom, mul, steralo i skalice, more, brod, pašnjak i ograda bili su dnevni boravak Kurnatara. S najvećom mogućom pozornošću pratili su se oblaci, položaj Mjeseca i sjaj zvijezda, glasanje ptica i kretanje ovaca po pašnjaku, visina mora u mulu, morske struje, nagle izmjene plime i oseke, vlažnost tabaka, odjeće i pletenice kose… Sve se to slagalo u križaljku koja se zvala prognoza ili po kornatsku: ko’ će vrime? Zanimljivo je da se pojavom tranzistora – revolucionarnog iznašašća za sve koji su živjeli u izolaciji – taj odnos prema predviđanju vremena nije promijenio. Slušalo se s najvećom pozornošću radio-prognozu, ali uvijek s nekim podozrenjem. Otprilike: ”Govori ti što oćeš, ali oblak iđe na dan. Sutra će se prominiti vrime”. Meteorološko vrijeme je upravljalo postupcima u svakodnevnom životu. Kronološko i nije bilo od neke važnosti: dizalo se rano, po ovce se išlo rano, na šabatu i budele (vojge) išlo se u zraku, a na pobuk po duplome mraku; jelo se kad bi se završili predviđeni poslovi... Koliko je bilo sati u tim trenucima zaista nije bilo ni od kakve važnosti. Kurnatari su, kao i drugi težaci u to vrijeme, živjeli doslovno u skladu s prirodom.
Zašto su Kurnatari unatoč tako velikom posjedu živjeli u siromaštvu?
– Možda su Kurnatari bili nešto manje siromašni. Češće od drugih su jeli meso, ponekad sir, u Kurnatima još ribu... Imali su vune, što je bilo od iznimne važnosti u ono doba. Mnoge su matere i zbog toga priželjkivale Kurnatare za buduće muževe svojih kćeri. No u cjelini, bilo je to vrijeme sveopćeg siromaštva i borbe za goli život. Govorilo se da je dinar ka dno od bačve. Bez ikakvih prihoda sa strane, težaci su sve što je bilo na cijeni morali prodati: osim ulja koje je bilo temeljni prihod, još i sve najbolje plodove, svu najbolju ribu, vino, sir, meso, vunu… Jelo se najlošije meso (tko ga je imao), najlošija riba, najgore breskve i grožđe; pila se bevanda i kvasina... Istina, ostavljalo se za velike blagdane i obiteljske svečanosti koja peča sira ili janje, ali svi u tome nisu sudjelovali. Mehan (autor Diarija i jedini Murterin koje je zabilježio svoje uspomene s početka XX. stoljeća) kaže da je morao nekoliko dana odbijati – nadnicama plaćati – brava koji je bio osnova za ručak prilikom udaje njegove sestre.
Kakva su “pravila ponašanja” bila u portu?
– U životu kornatskih mikrozajednica solidarnost sa slabijima bila je jedno od temeljnih načela ponašanja. Solidarnost je kao načelo tada sveprisutnoga kršćanskog odgoja funkcionirala u mnogim životnim prilikama, ali nigdje nije bila tako snažno prisutna kao u portu. Budući da sve obitelji nisu sebi mogle priskrbiti brod, podrazumijevalo se da se svakoga bez broda mora ukrcati, njega i njegova dobra. Isto tako da se svačiju pošiljku ili provišt (bilo u smjeru Murtera ili Kornata) mora preuzeti i predati na odredištu, čak i onda kada odnosi sa susjedom nisu bili nužno srdačni. U portu je svaka obitelj bez hranitelja (udovice i djeca) mogla računati na šaku gavunov ili dvije ribice za otrovati kumpire.
Prokletstvo samoće
Što je najteže padalo Kurnatarima?
– Bilo je porata s mnogo obitelji i porata sa samo jednom ili nekoliko kuća. S obzirom na to da kornatska obitelj gotovo nikada nije bila na okupu, i u velikim se portima kao i u malima živjelo samotno. Bilo je poslova koje je gotovo nemoguće obaviti sam bez pomoći, pa makar ona dolazila od djeteta ili starice: navući brod na kraj, jedriti po snažnom vjetru, musti ovce, prtiti magarca... pa su se pojedinci dovijali originalnim rješenjima. Inovativnost iz nužde! Gotovo samostanska osama kurnaskoga porta najteže je padala mladim djevojkama i mladićima te odraslim dječacima i adolescentima. Stariji članovi zajednice, zaokupljeni brigama za obitelj i preživljavanje, manje su se žalili na svoju sudbinu. Oni su bili s njom uglavnom pomireni. Što je tu je! Ali, bilo je i protesta i rezignacije. Jedan se Kurnatar žali prijatelju: ”Ni mi teško, prijateju, koču sam utopiti, koču sam dignuti, sam ribu izbrati i očistiti, sam skuvati... ali sam isti!” Sam u brodu, sam na pašnjaku, sam u ogradi, sam u postelji, sam za stolom, uvijek sam... To je bilo jedno od prokletstava Kurnatara.
Koje je mjesto zauzimala žena u kornatskoj obitelji?
– Iako su žene, osobito majke male djece, manje boravile u Kornatima od muževa, ipak su bile dovoljno prisutne da bi za sebe “izborile” jedinstven status u jadranskoj maritimnoj kulturi. Budući da je u Murteru jedan svećenik iskorijenio praznovjerje još početkom XX. stoljeća, Kurnatarica je za razliku od žena s nekih susjednih otoka, u brodu bila ne samo prisutna, već je ravnopravno sudjelovala u svim operacijama (veslanje, jedrenje, obiteljski ribolov...), a izvan plovidbe, zajedno s mužem, još i u svim drugim poslovima (vinograd, masline, smokve, povrtlarske kulture, praćenje stada, mužnja, sirenje i strižba...) Konačno, morala je obavljati sve kućne poslove i podizati djecu. Najčešće su matere u velikom strahu od utapanja (živjelo se doslovno na samom morskom rubu) bile i prve učiteljice plivanja. Metode su bile rudimentarne, ali ishodi, na ovaj ili na onaj način, pozitivni. U svakom slučaju, ja bih rekao da je Kurnatarica, unutar svih jadranskih mučenica, predstavljala jedan sasvim poseban tip. Unatoč nikada dovoljno dugom danu i beskonačnim poslovima, ipak bi se, nedjeljom ispod bora ili po ljetnom idrenjaku, uhvatilo malo vremena za kudiju ili lektiru.
Valjda je bilo i sretnih trenutaka?
– Kurnatari su oskudijevali u svim dobrima koje je trebalo kupiti. A kupovalo se nije gotovo ništa. Malo cukra, malo soli, malo papra, rjeđe maništre i iznimno riži (za bolest). Dolazilo je na obiteljski stol samo ono što je davala zemlja i more i što se nije plaćalo. No, duhan, tabak – kako su ga zvali u to vrijeme – morao se kupiti. A to je bio skup proizvod, usto još i državni monopol. Teško je bilo u obitelji u kojoj je svega nedostajalo imati razumijevanja za pušače, a pušači su redovito bili glave obitelji i njima se rijetko tko u obitelji suprotstavljao. S druge strane, usamljenički život Kurnatara bio je plodno tlo za pušenje. Tabak je često bio jedini i najbolji drug. S obzirom na već spominjane okolnosti, oskudica tabaka bila je redovito stanje stvari. Smišljale su se različite strategije za nabavu, ali su sve davale slabašne rezultate. Kornatska anegdotika vrvi od duhanskih priča i njezinih protagonista. Evo samo jedne za ilustraciju: Lavsari su odlučili (a i drugi, kako sam kasnije čuo) da više neće živjeti u strahu od nestašice pa će posaditi svoj, vlastiti, duhan. Hrabra i opasna odluka. Ali ipak je tako bilo. Kad su listovi narasli, stavili su ih, uvijek u strahu i posakrito, na sušenje. A duhanu treba vremena da se osuši. S duge strane, usporedo sa sušenjem raslo je i nestrpljenje te oni odluče da neće čekati, već će još uvijek nedovoljno suhe listove isjeckati na sitne komadiće i osušit na prsuri. Tako je i bilo. Nedostajale su još samo kartine za koje su poslužili listovi od lanjske školske zadaće. Iako je kvaliteta proizvoda bila na niskoj razini, zadovoljstvo je bilo veliko.
Nikad kraja poslu
Što je sve morao znati Kurnatar?
– Prije nego što sam počeo pisati, mislio sam da je Kurnatar sličan ili jednak svakom otočnom težaku. No, ustanovio sam da nije. Ne volim pretjerivanja, ali danas smatram da je on tada bio jedinstvena pojava u jadranskom insulariju. Sam sam ga nazvao homo universalis. Ova gotovo otrcana sintagma, sada sam siguran, može stajati uz ime svakoga Kurnatara. Pa, pođimo redom: da bi mogao doći do svoga prekomorskoga posjeda, prvo je morao temeljito svladati vještinu plovidbe po vrlo opasnom moru, s nejakom posadom i prevelikim teretima. Stupajući na kornatsko kopno, najprije kao stočar, morao je svladati sva znanja vezana uz ovu djelatnost: obnavljati travu paljenjem, sagraditi štalu od priručna kamena, pratiti stado, strići, tretirati vunu, biližavati janjce, škopiti brave, musti ovce, počinjati (praviti sir), broditi stado na druge otoke, konačno, klati i derati. A zato što je najčešće bio sam, i pripremati hranu. Kada je postao vlasnik pašnjaka nakon kupovština u XIX. stoljeću, najprije je kilometarskim suhozidima ogradio posjed i, sada na svome, iskrčio i visokim suhozidima obzidao ograde, sagradio mule za siguran boravak broda, a i kućicu do broda, više kao sklonište nego mjesto za ugodan boravak. Kao novi vlasnik, najprije je podigao vinograde. A što se i kako radi u vinogradu nije potrebno tumačiti nijednom težaku. No, vinograd i grožđe su imali gotovo svi jadranski težaci, ali transport mošta na tako dugim i opasnim rutama, nisu. U Kurnatima se uzgajalo sve što i na matičnom otoku, čak i žitarice. To je bilo jedino polje gdje nije trebalo stjecati nova znanja. Međutim s ribolovom je išlo drugačije. Najprije na njega nije imao pravo, a kad im je mali ribolov bio dopušten i u mjeri u kojoj je to bilo, ribarili su po pravilima koja su ranije uspostavljena i koja im nisu nužno odgovarala. Za razliku od većine jadranskih ribara, samo su Kurnatari svaku noć spavali u svojoj postelji. No to im nimalo nije olakšavalo život jer su ih već od rana jutra čekali svi danji poslovi na pašnjaku i u ogradi. Kada se ovoj poljoprivrednoj sintaksi priključilo ribarstvo, trebalo je svladati i nove vještine. I ne samo u brodu i ribolovu, već i na kopnu: plesti, krpati i armivati mreže, plesti vrše svih namjena i oblika: na hlad, rakarice, vršice od site, srcarice i kantoruše od žice; izraditi ribarske potrepštine: ganač, grahjun, pobuk, pljusku, sipac, kljuku, peškafondo, mamilo, motovilo, mulinel, fraku za barilo, maru, menale, depožite i kofe za čuvanje rakova, sita za sušenje ribe... Na kraju, ni to nije bilo sve: trebalo je i kuhati i prati i krpati i mesti i živo napojiti, kruh i bubicu umijesiti, pasa i mašku oderati, rasplatiti i staviti sušiti, sol po škrapama skupiti i srdele posoliti... Stvarni je problem bio u tomu da je gotovo sve trebalo raditi istovremeno. Zato je kornatski dan, i ljetni i zimski, uvijek bio kratak, a poslovi nikada završeni.
Kakav je bio odnos prema djeci?
– Najveći dio ove knjige napisan je očima dječaka od desetak godina. Iako sam, slušajući roditelje, već tada shvaćao njihovu i, u budućnosti, svoju tešku poziciju, ipak me je moja dob i razigranost držala podalje od njihovih briga. U Kurnatima su djeca radila sve što se od njih tražilo. Ne uvijek s oduševljenjem, ali ipak sve. Malo zbog straha od posljedica, a malo zbog strogoga kršćanskog odgoja. Neposluh prema roditeljima nalazio se visoko na popisu smrtnih grijeha. A trebalo je na kraju ljeta doći i u Murter don Lovri na ispovijed. Djeca su u obitelji bila druga ruka, ona ruka koja je radila sve poslove koji su bili primjereni njihovu uzrastu, a koje bi inače morali raditi roditelji čije je vrijeme, upućenost i snaga bili potrebniji na drugom mjestu. A lista naših poslova bila je beskonačna: ispugati i oprati brod, osušiti jedro, pomoći u skupljanju, bacanju, prebiranju, pranju, steranju i pretresanju i krpanju mreža; skupljanju, pojenju i naginjanju ovaca; branju, mecanju, privraćanju i pokrivanju smokava; zatim: donijeti vode, napojiti ovce, donijeti drva i naložiti oganj, očistiti ribu, navisiti ručak, oprati i ostrugati dno od teće, i najgore, čuvati mlađega brata ili sestru koji još ne znaju plivati...
Od kada se o Kornatima zna više, od kada su postali poznati u javnosti, često se spominju bizarna imena kornatskih otoka. Jesu li ona zaista takva?
– Naravno da nisu! Jadranska je toponimija premrežena takvim i “gorim” imenima. To mogu autoritativno tvrditi, jer sam, što sam a što sa svojim suradnicima, popisao više od 15.000 toponima na jadranskim otocima. Problem je u površnosti i pomanjkanju istinskoga interesa za Kornate. Naročito kod novinara. Tako su Kornati, zahvaljujući njima, stekli svjetsku slavu preko Kurbe, Babine Guzice i Prduse. Nema priloga o Kornatima u kojemu se ova imena ne razvlače. Prije nekoliko mjeseci odbio sam sudjelovati u emisiji jedne televizije kad su mi rekli da će “smiješna” imena biti tema. Pokušao sam ih uvjeriti da im ja o Kornatima mogu govoriti na stotinu načina. Uzalud. Oni su htjeli “baš to”, to što je prežvakano tisuću puta. Kornatska je toponimija zaista posebna, ali ne po takvim imenima. No, to bi bila jedna ozbiljnija tema.
Uzaludan posao
Ne pišete mnogo o onome što se u Kornatima događa danas. Vjerojatno ste zadovoljni sadašnjim stanjem?
– To je valjda šala. Ja sam o onome što se događa u Kornatima mnogo pisao i vrlo organizirano djelovao. Ali ova knjiga nije o tome. Upravo suprotno. Osamnaest godina bio sam predsjednik Kurnatara, udruge koju sam s još nekoliko istomišljenika utemeljio 2000. godine kako bismo artikulirali našu poziciju u arhipelagu, zaštitili naše interese i kornatske vrijednosti. Odmah ću reći, a s time bih mogao i završiti: uzaludan posao. Nebriga i bezidejnost koje pokazuje zakonodavac, državne institucije i sami Kurnatari za ovaj sveti prostor, nemaju granica. Shvatio sam nakon naporna rada da se na to ne može utjecati, pa sam na koncu odustao. O tome što smo radili i pokušavali, mogla bi se napisati jedna nova i još deblja knjiga. Znam joj i naslov: Kako su Kurnati postali Kornati. No, ja u tomu projektu neću sudjelovati. To što se danas događa u Kornatima i ne samo u Kornatima, na putu je da Kornate pretvori u ekološki i etnološki neprepoznatljiv prostor. Njihova slava i ljepota ih je došla glave! Da su Kurnatari zagađivali okoliš u mjeri u kojoj to danas čine posjetitelji svih vrsta, Kornati bi odavno bili smetlište. I, ako se ništa ne promijeni, a ja sam siguran da neće, oni će to uskoro i postati.