Doris Bailo: "Djeca s dijabetesom brže sazrijevaju, ima slučajeva kad se sedmogodišnje dijete zna samo u potpunosti brinuti i paziti na svoju bolest"

Sa samo 12 godina Doris Bailo doznala je da boluje od dijabetesa tipa 1. Kao djevojčici, u početku joj je bilo jako teško shvatiti i prihvatiti što se to točno dogodilo njezinu organizmu. Ono čega se sjeća jest da je netom prije dijagnoze bila jako mršava i stalno žedna. 

Doris danas ima 36 godina, ponosna je majka dvoje djece i predsjednica zadarske udruge "Cukrići" koja okuplja djecu oboljelu od dijabetesa i njihove roditelje.

– Sjećam se kako sam prije dijagnoze izgledala kao kost i koža, i to ne zato što nisam jela. Naprotiv, unosila sam velike količine hrane, a dnevno bih znala popiti i do devet litara tekućine. No, kilogrami se nisu primali. Neki su čak sumnjali, kako je to bio početak adolescentske dobi, da imam poremećaj u prehrani, ali mjesec dana nakon pojave simptoma dijagnosticiran mi je dijabetes, i to tip 1, onaj teži – prisjeća se Doris, objašnjavajući kako su liječnici tada odmah započeli rehidraciju organizma te su joj kao terapiju uveli inzulin. Priznaje nam kako se tada kao djevojčica osjećala pomalo depresivno i zbunjeno. Jedno se vrijeme pitala zašto se to baš njoj moralo dogoditi, ali nakon dosta razgovora s obitelji i prijateljima njezino se mišljenje polako počelo mijenjati.

– Mislila sam da s dijabetesom neću moći biti kao i ostala djeca, ali zapravo mogla sam sve, čak i više od djece koja su potpuno zdrava jer sam uvijek sebe davala cijelu što god radila – govori Doris, navodeći kako se današnji "cukrići" uvijek dokazuju puno više od ostale djece.

Dijabetes ili šećerna bolest je prema definiciji poremećaj povećanja razine šećera u krvi žlijezde gušterače koji se događa kada gušterača prestane, potpuno ili djelomično, proizvoditi hormon inzulin ili kada inzulin nije djelotvoran u organizmu. Znaci ili simptomi bolesti su često mokrenje, umor, slabost, žeđ i mršavljenje, a Doris nam kaže da stres i genetska predispozicija dosta utječu na pojavu bolesti, te su ujedno i glavni uzroci pojave dijabetesa.
Najrasprostranjeniji tipovi dijabetesa su tip 1, koji je teži oblik i regulira se isključivo inzulinskom terapijom, te tip 2, koji se regulira zdravim načinom života, odnosno prehranom i tjelovježbom te, ako je nužno, i tabletama.

Sazrijevaju ranije

U "Cukrićima" je trenutno prijavljeno 40-ak djece koja boluju od ove autoimune bolesti, a najmlađe od njih ima samo godinu i pol dana.
– Zaista je nevjerojatno kako tako malo dijete može dobiti tu bolest, ali na tom primjeru vidite da ima i takvih slučajeva. U udruzi od mlađe djece imamo i jednog dječaka od tri i jednog od skoro pet godina – govori Doris.
Koliko je djetetu teško prilagoditi se novonastaloj situaciji, odnosno dijagnozi bolesti, priča je za sebe. Doris nam kaže da mali "cukrići" odrastaju puno brže od ostale djece svoje dobi.

– Ima slučajeva kad se sedmogodišnje dijete zna samo u potpunosti brinuti i paziti na svoju bolest, te znaju biti potpuno neovisni o roditeljima. Dodatnu kontrolu šećera u krvi pospješuju i senzori Libra, koji mjere glukozu u međustaničnoj tekućini i očitavaju njezinu razinu preko čitača ili aplikacije na mobitelu, a sada ih je na svoju listu uveo i HZZO, što ih automatski čini lako dostupnima svim "cukrićima" – ističe Doris. Takav im uređaj dodatno pomaže kad nisu u blizini roditelja, kad su u školi.

A kad smo kod škole, Doris nas upozorava da prilikom odrastanja maleni dijabetičari mogu doživjeti diskriminaciju od druge djece, ali i da njihovo zdravstveno stanje teže prihvaćaju roditelji nego sama djeca. Mali dijabetičari u školu najčešće nose svoju hranu kao obrok jer u mnogim školama ili uopće nema prehrane ili, ako je ima, ona nije prilagođena njima. No, unatoč diskriminaciji i problemima s kojima se "cukrići" susreću, Doris kaže kako je sve više ljudi i djece koji djecu s dijabetesom doživljavaju kao heroje koji unatoč bolesti mogu apsolutno sve.
– Željela bih zahvaliti svima koji su dosad poticali rad udruge "Cukrići" i koji su nam na bilo koji način pomogli jer nam to daje vjetar u leđa i snagu za daljnji rad – poručuje predsjednica Doris Bailo.