Nevena Mitić, 48-godišnjakinja iz Srbije, bila je žrtva trgovine ljudima. U Nizozemsku, gdje je dvije godine bila prisiljavana na prostituciju, odvedena je 1995. godine. Jedna osoba držala ju je u zatočeništvu. Druga ju je pronašla i spasila. Njezinu priču prenosi Blic.
Kad se činilo da je uspostavljena ravnoteža i da je "dug vraćen", jedan život tek je bio stavljen na ispit. Jedna mladost već tada je bila oduzeta.
Kao 21-godišnjakinja Nevena je postala ropkinja. Odvedena je u inozemstvo, bez dokumenata i novca, daleko od obitelji koja je ostala u Nišu. Oduzeti su joj mir i ljudsko dostojanstvo, osnovana prava i kontrola nad vlastitim tijelom. Tada joj je ostala samo nada, sjeća se.
U razgovoru za Telegraf.rs ponavlja da je danas u misiji. Želi podijeliti svoju priču kako bi ohrabrila druge žene. Kaže da ih je mnogo, da su posramljene i da ih je strah govoriti. Želi im poručiti kako i njihova priča može imati sretan kraj.
I Nevenina je priča imala tužan početak. Odrasla je s bratom, majkom i nasilnim ocem. Otac je pio i gotovo svakodnevno tukao majku. Djevojčica je to gledala i strahovala. Djetinjstvo je, kaže, provela u panici. Zato je, tvrdi, postala lak plijen. Kad se zaljubila i kad ju je taj muškarac htio povesti sa sobom, nije postavljala pitanja.
- Nisam pitala ni kamo ni zašto ni kako, samo sam pomislila: 'Gdje si bio dosad? Čekam te godinama' - navodi u intervjuu dodajući da je tražila izlaz.
Željela je, kaže, mir i sretniji život. Prilika se ukazala i ona ju je nepromišljeno iskoristila. U tren oka našla se u vlaku za Nizozemsku. Vizu nije imala, a kasnije joj je postalo jasno da se preko granice "provukla" zahvaljujući podmićivanju. Čovjek s kojim je pošla u tom vagonu postao je netko drugi. Tada je osjetila kako joj opasnost diše za vratom.
- Bio je zaljubljen, nježan, dobar... Mislila sam da mi se ostvario san. Bila sam lak plijen za njega. Nisam imala nekoga tko bi stao uz mene, tko bi me potražio - prepričava Nevena.
U toj drugoj zemlji, čiji jezik ni danas ne govori, bila je prisiljena na prostituciju. Dvije godine ulagala je napor samo u to da preživi. Cilj joj je bio navesti svoj mozak i tijelo da seksualno iskorištavanje i nasilje prihvati kao rutinu, "da ne bi poludjela". Kaže i da ju je tijelo poslušalo, da je fizičko zdravlje sačuvala.
- Čega da se sramim? Zato što su me maltretirali fizički i psihički? Što sam bila prinuđena raditi nešto što mi u životu na pamet ne bi palo? Da ne bi ubili moju obitelj? - ponavlja što joj je rečeno kad je kročila na strano tlo.
Ubojstvo obitelji - prva prijetnja
- Lomili su me tog prvog dana. Prijetili su mi, maltretirali me psihički i fizički. Rekli su da znaju gdje žive moji roditelji i brat, da će ih pobiti ako ja bilo što kažem, da sam im već puno dužna. Znači, sve iste priče. Ja puno čitam o tome, o trgovini ljudima, gledam i filmove o tome, to je sve isto. Sve su priče iste, čak koriste iste riječi, to je čudo - kaže, navodeći da se cijelo vrijeme nadala da će se pojaviti netko tko će je zavoljeti i izbaviti.
O dvije godine ropstva ne govori detaljno. Ne želi ni otkriti kaže ime čovjeka koji ju je učinio žrtvom trgovine ljudima. Ne želi reći ni u kojem je gradu bila, kao ni pojedinosti o tome što je sve doživjela. I o tome kako je spašena govori tek kratko.
- I to je bilo baš kao na filmu, uzbudljivo. Morala sam se skrivati. Nedjelja je bila, neradni dan, nije bilo skoro nikoga u tom klubu. Pozvala sam taksi i onda sam otišla samo do jednog dijela puta, da bih tako prikrila tragove. Onda sam dalje pješačila. Poslije sam se skrivala kao neki zlikovac, umirući od straha. To je bio kraj jednog strašnog dijela mog života, kao da sam pobjegla iz zatvora. Dan koji sam toliko čekala. Slobodu sam opet imala nakon dvije godine - objašnjava.
Poslije dvije godine ropstva u Nizozemskoj, Nevena s lažnom putovnicom i ponovo bez poznavanja jezika odlazi u Brazil.
Novi život - tamo gdje je sunce
- Nisam se smjela vratiti u svoj rodni grad, gdje me svi znaju. Tada sam bila slomljena. Kako bih mogla gledati ljude i reći im što mi se dogodilo? Tako da sam samo poželjela otići mnogo, jako daleko, negdje gdje me nitko ne zna i gdje ima mnogo sunca - rekla je Nevena.
U toj zemlji provela je 23 godine. Tu je upoznala bivšeg supruga s kojim je dobila kći. Kaže da je imala sreće što ga je upoznala. No i u toj zemlji, u "novom životu", vrebali su stari demoni.
Godinama nije radila. Učila je jezik i liječila se. Trebalo joj je mnogo vremena da prebrodi traumu i vrati se uobičajenom životu. Naposljetku je počela da radi kao recepcionarka u hotelu. Kontakt s ljudima produbljivao je njezine rane, ali upravo strah ju je tjerao da pomiče svoje granice.
Išla je četiri puta tjedno na psihoterapiju. Liječila se eteričnim uljima, lijekovima na biljnoj bazi, počela je prakticirati jogu i budizam. Prihvatila je ono što joj se dogodilo i našla način da iz tog iskustva izađe jača.
- U budizmu sam shvatila da se ništa u životu ne događa slučajno, nikome. Nije slučajnost što se to baš meni dogodilo. Zašto se nije dogodilo nekom iz susjedstva? Vjerujem da je za to postoji razlog. Kroz taj pakao sam zapravo naučila voljeti sebe, poštovati sebe, vjerovati u sebe. Ja to nisam imala kad su me odveli. Možda zvuči čudno, ludo, ali me taj pakao učinio jačom - govori navodeći da je naučila biti zahvalna za sve što joj je to iskustvo donijelo.
"Od otrova pravim lijek"
Naučila je engleski, portugalski, španjolski, pomalo njemački. Vidjela je svijeta. Odlučila se za umjetnost. Po njenoj priči snimljen je film i napravljen performans.
- Ja sam zahvalna za sve što se dogodilo. Jer da nije, ne bih danas bila ono što jesam - kaže vraćajući se na život koji vodi godinama nakon gorkog iskustva, dodajući da je u budizmu naučena da se otrov može pretvoriti u lijek.
Zbog korone je izgubila posao u hotelu. Zbog kazališnog festivala vratila se u Srbiju i tu ponovo pronašla ljubav. Zbog ljubavi je u Srbiji i ostala. Tu je već godinu i pol. Radi u call-centru na portugalskom jeziku, a ulicom hoda uzdignute glave.
Ja se osjećam lijepo zato što sam načisto sama sa sobom. Ja znam tko jesam. Prvi put kad sam pričala u Srbiji o svom iskustvu i kad sam vidjela komentare nisam mogla vjerovati. Onda sam shvatila da ih ne želim čitati. Morala sam raditi ono što mi je rečeno da bih ostala živa - kaže, dodajući da žene sa sličnim iskustvima sebe često osude na samoću.
- One umiru od sramote, tuguju i samuju, zato što ljudi znaju samo kritizirati. Reći će im da su k**ve, prostitutke! Zato ih želim ohrabriti - poručila je Nevena.
Sa svojom pričom izašla je u javnost, ali se nije obratila policiji.
- Nisam, neću, želim mirno spavati. Ja pričam svoju priču. Ne krivim nikoga, iako su oni meni svašta radili. Sve nam se događa iz nekog razloga, a mi ako imamo sreće, shvatit ćemo lekciju. A što je veća patnja, to je veća lekcija. A ako nemamo sreće, bit ćemo žrtve do kraja života. Onda sam jednom presjekla. Više ne želim biti žrtva. Sad želim od otrova napraviti lijek - zaključuje Nevena, prenosi Blic.rs.