Ima li kraja ljudskom jalu? Vlatka Pokos iskritizirala Matea Torća iz Zadra, oca osmero djece čija je priča mnogima natjerala suze na oči

Vlatka Pokos se u najnovijoj kolumni za Story osvrnula na priču samohranog oca osmero djece iz Zadra kojemu je humanitarnom akcijom prikupljen iznos od gotovo tri milijuna kuna. Priča o Mateu Toriću mnogima je natjerala suze na oči, kako smo pisali u Slobodnoj Dalmaciji, samohrani otac i njegova djeca su uselila u kuću koja ima oko 350 četvornih metara po etažama, pet soba, šest kupaonica s wc-om, prostranu blagovaonicu. 

Humanitarna akcija pokrenuta je kako bi se kupila kuća za Torića i njegovu djecu jer su živjeli u stanu od 60-ak kvadrata. U teškoj su se situaciji našli nakon što je supruga i majka Dijana umrla od malignog melanoma koji je metastazirao i prekinuo njezin život u 37. godini.

Čitav Zadar i Hrvatska su se pokrenuli, kako bi se za njega i djecu kupila kuća dostojna za život. 

Akciju su medijski pokrenuli internetski portal Zadarski.hr i Slobodna Dalmacija. Našu su potresnu priču o Mateu Toriću i njegovih osmero djece preuzeli su mnogi hrvatski mediji, te se na taj način uključili u lanac dobrote kojim se Torićima kupila kuća i na taj način olakšala tragedija koja ih je pogodila.

A onda se voditeljica i bivša pjevačica Vlatka Pokos našla komentirati ovu akciju koju je iskritizirala, kao i vjernike i Crkvu. Iz nekog razloga odlučila da je baš ona mjerodavna procjenjivati što je dovoljno prihvatljivo, a što pak previše luksuzno, odnosno raskošno, za samohranog oca s osmero djece.

Tako se Pokos pita “je li uistinu potrebna raskošna vila da bi dječica bila sretna i zadovoljna”, a mladom bračnom paru, koji je na svijet donio osmero djece, zamjera što su se na toliki broj djece odlučili unatoč zloćudnoj bolesti majke i učiteljskoj plaći oca te malenom dvosobnom stanu.

"Međutim, ima ljudi koji bez ikakvog osjećaja odgovornosti i zdravog razuma donose djecu na ovaj svijet. Usprkos skromnim materijalnim uvjetima i teškoj dijagnozi majke, jedan mladi par u Dalmaciji, o kojem smo imali prilike čitati u medijima, na svijet je donio čak osmero djece u malenom dvosobnom stanu.

To nipošto nisu bili adekvatni uvjeti za odgoj osmero djece kojima uz ljubav treba pružiti elementarne uvjete stanovanja i dostojanstven život u 21. stoljeću. Mlada majka imala je terminalnu dijagnozu i, nažalost, umrla u 37. godini, a njezin suprug, 45-godišnji udovac osmero mališana potražio je pomoć javnosti, predstavljajući se kao skroman vjernik, kršćanin koji treba pomoć da bi podigao svojih osmero siročića.

U tome ne bi bilo ništa sporno da se nije pretvorilo u čistu i nepatvorenu pohlepu. Najprije zahtjevom za prikupljanjem nekoliko milijuna kuna (!?) humanitarnom akcijom ‘Kuća za Dijaninu dicu’, a onda i kupnjom raskošne vile sa čak pet spavaćih soba i šest kupaonica, a sve to u 350 kvadrata. Čovjek ne može a ne zapitati se - je li uistinu potrebna raskošna vila da bi dječica bila sretna i zadovoljna?

Uz to, režije za takvu građevinu moraju biti poprilične, a pater familias raspolaže skromnom učiteljskom plaćom. Doista, bila sam osupnuta lakoćom kojom ovaj čovjek traži milijune i istom tako ih troši na raskošnu vilu uz more, na elitnoj lokaciji u Zadru, umjesto, primjerice, izvan grada gdje su cijene mnogo povoljnije. I to u zemlji u kojoj normalne obitelji s djecom jedva preživljavaju i ograničavaju se na jedno ili dvoje djece." napisala je Pokos za Story.

Ponašanje oca usporedila je s djelovanjem Crkve. Pokos kaže kako samohrani otac “nije u svome kršćanskom srcu našao prostora da pomogne još kome u životnoj nevolji milijunima koje su osiromašeni Hrvati rado donirali u ovoj humanitarnoj akciji”.

“Radije si je priskrbio raskošnu vilu uz nekretninu koju je posjedovao. Za razliku od svih onih koji pate i žive u tišini i sami se bore kako znaju i umiju za budućnost svoje djece”, zaključila je.

Zaista je fascinantno to da u ovako predivnoj dobrotvornoj akciji za ljude kojima uistinu je potrebna pomoć i koji su doživjeli tešku tragediju netko osjeti potrebu to komentirati negativno i držati moralne prodike. Od kad je pet spavaćih soba na 9 članova kućanstva postao luksuz? U kojim uvjetima bi trebala živjeti ova obitelj? Zar nije normalno da roditelj želi svojoj djeci priušitit normalne, pa čak i bolje od normalnih, uvjete života?

Uvijek postoje dežurni dušebrižnici koji nemaju prečnijeg posla doli komentirati i prozivati tuđe živote. Međutim, ne možemo se ne zapitati dokle ide ljudski jal?

Koliko je lako komentirati tuđu nevolju dok je tebi dobro u životu i dok nemaš potrebe za tuđom pomoći.

I napose, usuđujemo se izreći na glas - je li u ovoj situaciji generalni problem Vlatke Pokos toliki manjak empatije ili pak ljutnja na cijeli hrvatski narod od kojeg je, i ne tako davno, i sama tražila suosjećanje?