Za "Missu Mediteraneu", koja će 5. kolovoza, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, doživjeti svoju praizvedbu u splitskoj galeriji Meštrović, a sutradan i svečanu premijeru, svi već sada govore kako je kapitalno djelo Tončija Huljića.
Iako ćete na prvu pomisliti da je ovdje riječ o klasičnoj misi sa svećenikom, prva pop-misa na svijetu, koja traje 44 minute, zapravo je sakralni koncert nastao na temelju liturgijskoga misnog teksta na latinskom jeziku. U čitavu je priču uključena i Hana Huljić, najmlađa članica popularne glazbene obitelji, s kojom smo razgovarali o najiščekivanijoj premijeri godine.
Sve ono što volim
Bliži se praizvedba prve pop-mise na svijetu koju je skladao vaš otac. I sami ste dali svoj obol jer ste otpjevali solo dionice, a napisali ste i orkestrirali i svoju skladbu. Koliko vam je bilo izazovno sudjelovati u ovom projektu?
– Ovaj projekt zaokupirao nas je proteklih mjeseci u neku lijepu radnu atmosferu. Zahvalna sam što sam imala prilike u vrijeme kada je većini ljudi, među ostalim i glazbenicima, period smanjenog i upitnog posla, raditi na onome što najviše volim – skladati. Za potrebe ovoga koncerta, pored snimanja vokala za tatinu "Missu Mediteraneu", pisala sam svoje djelo koje će se također izvesti – "Dies Irae" ("Dan gnjeva"). To je skladba odvojena od njegove, ali u istom duhu projekta – tekst je iz mise za mrtve. Uživala sam pisati za orkestar i zbor, jer to je ono što sam na kraju i studirala, a nema puno prilika da se takvo djelo negdje izvede. Ovdje sam uspjela iskoristiti sve ono što volim, skladanje, orkestraciju, pjevanje svojih solo dionica. Zahvalna sam tati na povjerenju jer skladbu mi je uvrstio u program svoga koncerta odavno, a čuo ju je tek nedavno, kada sam je potpuno orkestralno i studijski dovršila.
Jeste li tražili pokoji savjet od roditelja ili ste sve uzeli sami u svoje ruke?
– Dok smo pisali svatko svoje, nismo slušali ni ja njegovo, ni on moje, kako ne bismo inspirirali jedno drugo, već kako bi svatko ostao svoj. Tek kada sam trebala otpjevati svoje dionice za njegovu "Misu", poslušala sam je. Tad sam se upustila i u ostatak posla oko mise, snimanje zborova, raspisivanje nekih dijelova nota za orkestar... On je moju skladbu čuo kada je bila potpuno dovršena i snimljena. Inače često pitamo za savjet jedni druge oko razvoja pjesme, tata, brat i ja. Spomenula bih izvrsnu orkestraciju tatine "Mise", na kojoj je s njim radio Nenad Šiškov.
Divim se tati
Biste li rekli da je ovo kapitalno djelo Tončija Huljića?
– Rekla bih da mu je ovo do sada kapitalno djelo, ali da tu nije kraj. Jer i svako sljedeće radi s velikom posvećenošću. Toliko je energije i cijelog sebe dao u ovaj projekt, posebno ga je vremenski, umjetnički i emotivno zaokupirao. Strpljivo pretvara cijelu ideju oko "Mise" u djelo, a mnogo je tu poslovnih aspekata uključeno, dogovora, pregovora i organizacije. Divim se što uspije sve to izgurati, umjesto da se bavi samo umjetničkim aspektom.
Uz vas će se na sceni pojaviti Lorena Bučan i Karlo Vudrić. Svi pjevate na latinskom jeziku. Je li vam ga bilo teško svladati?
– Srećom, latinski jezik učila sam u srednjoj školi, a i pjevala ga u zboru u glazbenoj školi i na Akademiji, tako da mi je izgovor išao prirodno. Kada ne bismo bili sigurni u izgovor, nazvali bismo don Šimu Marovića, također skladatelja crkvene glazbe, koji je davao upute kako melodijska linija mora teći s obzirom na naglaske. Stoga je sve skladano po pravilima.
Vaš mi je otac u nedavnom razgovoru rekao da se "Missa Mediteranea" može slušati ujutro kad se probudimo, dok vozimo ili ispijamo koktel na plaži. U kojim je situacijama vi najviše volite slušati?
– Ja sam je slušala ipak u radnoj atmosferi, s obzirom da sam se bavila zapisivanjem nota i snimanjem vokala. Trenutačno je slušam dok vozim, pa vježbam pjevanje za koncert.
Što mislite kako će publika reagirati kad čuje cijeli koncert?
– Nadam da će im se svidjeti i da će uživati, što je i cilj svakog koncerta. Ovaj se koncert sastoji od tri skladbe – "Misse Mediteranee", moje "Dies Irae", te tatine "Ave Marije". Do sada su zbilja pozitivne reakcije na sve tri skladbe. Posebno mi je značilo kada se obitelj rasplakala na moju skladbu, od tog trena mirna sam što se tiče njezine izvedbe.
Vjera mi mnogo znači
Strahujete li da zbog delta soja koronavirusa ne dođe do otkazivanja manifestacije?
– Malo se pribojavam, ali ne želim se fokusirati na strahove, nego vjerujem da će sve biti kako treba. U najgorem slučaju, bit će odgođeno, a ne otkazano.
Slušate li inače duhovnu glazbu?
– Slušam raznovrsne žanrove, među ostalim slušala sam tijekom Akademije i mnogo crkvene glazbe iz svih povijesnih razdoblja. Imam široki spektar glazbe koju slušam, od one koju sam proučavala teoretski do opuštajućih pjesama današnjeg razdoblja. Isto tako volim i pisati raznoliko, od kantautorskih pop-pjesama, simfonije, pjesama za predstave... Ovih dana snimam spot za svoju petu autorsku pjesmu i imam probe za ovaj koncert, i oboje me raduje podjednako.
Kakvi ste s poimanjem vjere?
– Vjernica sam i to mi mnogo znači u životu, ali isto tako volim to držati za sebe i osjećati za sebe. Svakako mi vjera pruža veliki mir i vjerujem da je sve uvijek onako kako treba biti, samo se treba naučiti prepustiti. Svaki dan zahvalim na tom danu kakav god bio, imam takve neke svoje potrebe, koje ne odradim zato što moram, nego zato što tako osjećam.
Potreba za pisanjem
Jednom ste rekli da ste zbog prezimena dugo odgađali samostalnu karijeru. Mislite li da je to bila prava odluka?
– Ne bih rekla da sam odgađala, samo nisam imala potrebu tada biti eksponirana u javnosti. Ali moja želja za pisanjem pjesama ipak je u nekom trenutku prevladala, i otkad sam izbacila svoju prvu autorsku pjesmu "Alisa", prestala sam se opterećivati. Čak to ne bih nazvala željom za pisanjem, nego potrebom. Nije bilo jednostavno jer si već unaprijed pod povećalom javnosti, ali ja pišem ono što volim i iza čega stojim. Više se uopće ne opterećujem ničim osim da sve ono što radim bude najbolje što mogu.
Je li vam bio pritisak odrastati kao dijete poznatih roditelja?
– Kao maloj, znam da bih nekad hodala gradom malo iza roditelja jer mi nije bilo ugodno da se ljudi okreću, bila sam jako povučeno dijete. S godinama sam naučila prebroditi svoju sramežljivost, ali i dalje ne volim biti među mnogo ljudi, nego okružena svojima najbližima. To više ima veze s mojim karakterom nego s nekom opterećenošću prezimenom.
Proputovali ste dobar dio svijeta. Vidite li se u Hrvatskoj ili biste voljeli svoj glazbeni put nastaviti u inozemstvu?
– Prije desetak godina bila sam kraće vrijeme dio ženskog benda u Londonu, a s Maksimom Mrvicom proputovala sam Kinu tijekom četiri turneje, i sve su to prekrasna iskustva. Trenutačno mi odgovara biti ovdje, kući, i skladati. Ako me put odvede negdje dalje, neka. Vidjet ću gdje će me glazba odvesti, ja joj se samo prepuštam.
Ljuti me površnost
Što prvo učinite kad dođete u Dalmaciju?
– Idem kod bake na kavu, vidjeti nju, tete i rođake, i najbliže prijatelje. I na Marjan, moju oazu mira.
Postoje li neke stvari koje vas najviše ljute u Hrvatskoj?
– Pa postoje, ali ne volim se baš žaliti. Voljela bih da se malo više vrednuje rad, a ne površnost.
Kako vidite svoju budućnost?
– Radujem se ljepoti života, okružena dragim ljudima i obitelji, i da stvaram muziku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....