Veljko Mršić nakon što je potvrđeno da ostaje izbornik košarkaša: Izgladio sam odnos s Rađom, idemo u smjeru dovođenja stranca

Nakon što je Njemačka porazila Hrvatsku u polufinalu splitskih kvalifikacija, ostanak Veljka Mršića na klupi reprezentacije bio je upitan. Nisu ga štitili niti čelnici HKS-a, posebno Dino Rađa u svojim javnim istupima. Međutim, vrijeme liječi rane, i od utorka kad su svi važni ljudi u Savezu sjeli za stol s Mršićem, pala je odluka da se u istom sastavu ide dalje, pišu Sportske novosti.

Razgovaralo se o svemu, nije tu bilo zabranjenih tema, a Mršić je ostao nakon tog sastanka bez šanse da i u sljedećoj sezoni vodi Zadar - doduše, takav je bio plan i uoči olimpijskih kvalifikacija - jer je ono što ga čeka s reprezentacijom i te kako stresno i zahtjevno.

No, kako mu je bilo uopće u zadnjih deset dana?

- Nije mi bilo svejedno. Povukao sam se, otišao na Korčulu, nisam htio govoriti za medije, radio sam analizu. Pregledao sam sve utakmice iz Splita, malo se distancirao. Onda je stigao i taj sastanak u utorak, svatko je na njemu kazao što je smatrao da je trebao reći i idemo dalje.

Očito su svi sudionici sastanka, a bili su na njemu Stojko Vranković, Dino Rađa, Nikola Rukavina i Joke Vranković stali iza Mršića?

- Da nisam osjetio da imam podršku, ne bih nastavio dalje. Od samog početka, otkako sam preuzeo klupu reprezentacije govorim da nam treba jedinstvo, da svi dišemo kao jedan. I tu ne govorim samo o momčadi na terenu, već od vrha Saveza do zadnjeg čovjeka u lancu. Samo tako možemo jednog dana napraviti nešto veliko. Nakon Splita se to nije osjetilo, neke stvari, po mom sudu, bile su daleko od istine, ali svatko od nas odgovora za svoje postupke. Činjenica jest da je ostao iza nas nedovršen posao, onaj koji smo započeli s kvalifikacijama za Eurobasket i to je bio osnovni cilj koji je postavljen ispred mene. Svjestan sam i te kako da u Splitu nije bilo dobro, svjestan sam da nismo igrali dobru košarku, ali mislim da i tu treba biti hladne glave. I tražiti uzroke zašto je to bilo tako.

O tome ćemo kasnije, no kako je protekao taj razgovor u kojemu je bio i Dino Rađa, vaš najljući oponent posljednjih dana?

- Kao što sam i kazao, mislim da takvoj reakciji s njegove strane nije bilo mjesta. Ali, ne bih govorio u njegovo ime. Odnos smo izgladili.

I nema tu više nesporazuma?

- Svi smo mi tu radi košarke, reprezentacije i zbog toga svatko od nas treba zatomiti svoj ego i eventualnu povrijeđenost te raditi na tome da sutra bude bolje. Svi imamo isti cilj.

Previše igrača izostalo

OK, ajmo onda na analizu Splita. Što nam se to dogodilo?

- Krenuo bih od toga da nam je u toj akciji nedostajalo sedam igrača. U vrijeme kad smo dobili mogućnost igranja ovih kvalifikacija nije još bila pandemija, a ona je uzrokovala i kasniji početak NBA sezone. Bile su tu i neke ozljede. Znači, nedostajali su nam Dominik Mavra, Kruno Simon, Filip Krušlin i Dragan Bender koji su bili ozlijeđeni, Dario Šarić i Ivica Zubac su još doigravali u NBA ligi, a Luka Šamanić nakon ozljede nije bio do kraja spreman. To je sedam, ali dodao bih tu i osmog Roka Prkačina, koji je bio s nama na zadnja dva ciklusa kvalifikacija za Eurobasket, a sada je u SAD-u gdje se priprema za draft i to je bilo u dogovoru. Mi nemamo toliku bazu igrača za sve to nadoknaditi. I tu sam napravio grešku.

Koja je to bila greška?

- Koncipirajući pripreme trebao sam pozvati 12 igrača koji mogu biti cijelo vrijeme zajedno i čekati tog zadnjeg koji dolazi iz NBA lige, a ispalo je da je to Bojan Bogdanović. Tu bi bili mnogo uigraniji. Ovako, mi smo tri puta kretali u tih malo dana iz početka. Nakon sedam dana priprema stigli su nam Hezonja i Šamanić, pa smo ih uvodili u akcije, nakon što smo odigrali dvije utakmice sa Slovenijom, stigli su Žižić i Planinić, onda smo i njih uvodili u akcije, da bi na kraju, pet dana uoči turnira stigao Bojan, pa smo i njega uvodili u akcije. Sve to se osjetilo na našoj igri, nismo bili uigrani, težili smo individualnim rješenjima. Nisam uspio sve to skupa posložiti na vrijeme, ali ne znam da li bi itko uspio posložiti te igrače u tako malo vremena. Neki nikada nisu igrali zajedno, neki nisu igrali zajedno tri, neki pet godina. Veliki je disbalans bio i u fizičkoj spremi, neki su bili iscijeđeni od sezona, neki su imali pauzu od mjesec dana. Nismo uspjeli stoga niti obranu dignuti na neku zavidnu razinu, a na svim utakmicama smo padali kako se bližio kraj.

Što bi danas promijenili u onoj utakmici s Njemačkom da vodite deset poena viška i imate osam minuta do kraja?

- Gledao sam to pažljivo, analizirao akciju po akciju. Znam da je bilo dosta prigovora na to kako sam radio loše izmjene. Opet, mislim i sada kako su te izmjene bile logične, a o tome sam razgovarao i sa svojim stožerom. Na 74:67 i na nešto manje od šest minuta do kraja izvukao sam iz Igre Ukića i Jordana, a uveo Rogića i Žižića. Ideja je bila da pojačamo obranu, jer smo do tada imali na parketu small-ball sa Šakićem na petici i sve smo preuzimali. Ostali smo petorkom Rogić, Hezonja, Bogdanović, Šakić i Žižić. Nijemci su se vratili na 74:74, nakon dva napadačka skoka zabili su nam četiri poena. Nismo zabijali, obrana nam nije bila bolja, pa sam na nešto preko dvije minute do sirene, kod egala, vratio u igru Ukića umjesto Rogića i Marčinkovića umjesto Šakića. Želio sam imati boljeg defenzivca na poziciji četiri kako bismo mogli bolje preuzimati. S Ukićem sam želio dobiti napadačku sigurnost. I sve se te izmjene iz mog kuta logične, ali nisu urodile plodom. U jednom trenutku smo u prvom dijelu gubili devet razlike, pa smo otišli na plus deset. Nekada neke izmjene urode plodom, nekada ne. To se dogodi. I pokušavao sam, po meni je najgore griješiti ako ne povlačiš poteze, ako ništa ne radiš.

Nakon sastanka u utorak pala je odluka i da se morate posvetiti samo klupi reprezentacije, koliko je to bila vaša odluka, a koliko uvjet Saveza?

- U Savezu su inzistirali da ostanem samo na klupi reprezentacije. Sezona koja je ispred nas nosi puno izazova, krećemo s kvalifikacijama za SP već u studenom, zatim ih igramo i u veljači, pa krajem lipnja, onda kreću pripreme za Eurobasket, pa još jedna runda kvalifikacija krajem kolovoza, a Eurobasket starta 1. rujna. To će sve trebati jako dobro pripremiti. Neki igrači koji su bili jako važni u kvalifikacijama za Eurobasket možda više neće moći participirati, trebat će pomladiti reprezentaciju...

Tu je i pitanje stranca?

- To je jedna od stvari zbog koje se inzistiralo na tome da budem isključivo profesionalac u Savezu. Mogu potvrditi da ćemo ići u smjeru dovođenja stranca ako nađemo igrača za kojega ćemo procijeniti da nam može pomoći.

Bojan za primjer

Može li taj stranac biti već tu u studenom, na početku kvalifikacija?

- Vidjet ćemo, važno je da taj igrač može biti pri ruci i za kvalifikacije i u studenom i u veljači, jer se tu opet neće moći računati na NBA i euroligaške igrače.

Kakav je bio ugođaj izvan parketa u reprezentaciji na olimpijskim kvalifikacijama?

- Nismo imali onakvu koheziju kakva je bila na kvalifikacijama za Eurobasket. Međutim, ponašanje svih je bilo jako dobro, treniralo se jako dobro. Bojan nam se priključio čim je za njega završila NBA sezona, doslovno je pet dana nakon zadnje utakmice Jazza već bio na treningu u Splitu i to je velika stvar, ja sam mu na tome zahvalan. I kroz neke druge primjere ovoga ljeta vidjelo se kako igrači odbijaju reprezentaciju, a Bojan je pokazao koliko sve to skupa njemu znači i to nije prvi puta. Trenirao je jako dobro, oni koji su ga gledali i ranije na treninzima reprezentacije kažu da nikada nije tako trenirao. Trebalo mu je vremena za aklimatizaciju, razlika je devet sati, ali bio je tu za primjer svima.

Čekaju su nas kvalifikacije za SP, a one nude dosta zamki. Na prošli se SP nismo kvalificirali?

- Na svim kvalifikacijama smo svjedoci velikih iznenađenja. Neke su velike europske reprezentacije tek u zadnjim utakmicama izborile plasman na Eurobasket. Baš sam nekidan pričao s Darijem Šarićem i složili smo da je košarka doista globalan sport. Nekada, osamdesetih, pa i devedesetih otkada sežu naše posljednje medalje, uvijek je tu bilo pet, šest reprezentacija koje su konkurirale za postolja. Danas imamo 12 reprezentacija, ako govorimo u Europi, koje računaju da su ravnopravne s ostalima. Na zadnjem Eurobasketu Slovenija je bila zlatna, a u četvrtfinalu je igrala protiv Latvije možda i najbolju utakmicu posljednjih deset godina, i tu tijesno slavila. Ta Latvija, koja je, da je prošla Sloveniju, mogla i sama otići do kraja, kasnije se nije uspjela kvalificirati niti na SP, niti na olimpijske kvalifikacije, niti na sljedeći Eurobasket.

Jesmo li mi među tih 12 reprezentacija?

- Jesmo, sigurno je da jesmo. Ali, ponavljam, samo uz uvjet da sve kod nas bude perfektno, da nas zaobiđu ozljede, da imamo koheziju...