Željko Marušić: Smrtno stradavanje curica kod Maslenice ogolilo je stanje cestovnog prometa. Nužne su samo tri hitne mjere, evo koje su!

Prometna nesreća u kojoj su 17. kolovoza 2020. kod Maslenice poginule djevojčice od 5 i 9 godina, a njihov otac i 9-godišnja djevojčica teško ozlijeđeni, uz nedavno smrtno stradavanje četvero mladih kod Vinkovaca, ogolila je loše, nacionalno štetno stanje sigurnosti cestovnog prometa u Hrvatskoj, piše prometni stručnjak Željko Marušić za autoportal.hr

Stoga, uz dugoročne mjere (poticanje sigurnih, a penaliziranje nesigurnih vozila, rješavanje ‘crnih točaka’ prvenstveno pogibeljnih zona izlijetanja, povećanje izvjesnosti kažnjavanja, sustavom radarskih kamera i unapređenjem pravosuđa, uvođenja cjeloživotnog prometnog educiranja…) temeljem Masleničke prometne tragedije, nužne su tri hitne, interventne mjere:

1. Kaznu za nevezivanje sigurnosnim pojasom treba povisiti na 5000 kuna, a vožnju djece koja nisu propisno vezana u sigurnosnoj sjedalici tretirati obijesnom vožnjom i kažnjavati oduzimanjem vozačke dozvole

Da se osobe na stražnjim sjedalima ne vežu, odnosno da se djeca prevoze bez sigurnosnih sjedalica, poznato je svima, a to ukazuje na činjenicu da je vozačka kultura loša, a policija neučinkovita. No, prenaglašavati ulogu edukacije je promašeno, iz dva razloga: prvo, dok edukacija počne djelovati na cestama će izginuti ‘pola Hrvatske’ i drugo, dobro je poznato da naši vozači postaju ‘kulturniji’ već u Sloveniji, a da se stranci na našim cestama ponašaju manje kulturno nego u domicilnim državama. Drastično povećanje kazne djelovat će kao pozitivan šok, olakšati posao policiji i uz pojačane kontrole bitno smanjiti rizike stradavanja u nesrećama.

A odgovornim vozačima visina kazna za nevezivanje nije nikakav problem, ne da je pet tisuća, problem ne bi bio ni da je pet milijuna kuna! Pa jednostavno, ako se uvijek, i na najkraćoj dionici, vežete, rizika kažnjavanja nema.

A da je vožnja djece koja nisu vezana u propisnoj sjedalici/podmetaču (puno) gore od prekršaja, kazneno djelo ‘par excellance’, jasno je samo po sebi.

2. Policija treba početi nadzirati poštivanje članka 51. stavak 1 (prilagodba brzine uvjetima) i članka 58. stavak 1 (posebna pozornost u raskrižju), postavljanjem mobilnih radarskih kamera u raskrižjima.

Nije poznato da je ikada ikoga policija kaznila (!) zato što je, primjerice, vozio brzinom od 50 km/h na skliskoj cesti i uz lošu vidljivost, gdje je ograničenje 50 (vrijedi za idealne uvjete) ili što je, uz prvenstvo prolaza, raskrižjem protutnjao punom, nesmanjenom brzinom. Kontrole i kažnjavanje za te opasne prekršaje trebaju postati redovita praksa!

3. Apsurdnu i štetnu toleranciju policijskog mjerenja brzine treba smanjiti s 10 km/h do 100 km/h i 10 posto iznad 100 km/h na 3 km/h do 100 km/h i 3 posto iznad 100 km/h.

HANZA MEDIA

Tolerancija policijskog mjerenja brzine najveći je apsurd hrvatskog cestovnog prometa, kao da smo na kraju 19 stoljeća, a ne u 2020., kad je moguća preciznost mjerenja brzine u promilima. Ta apsurdna tolerancija brzine, koja pri 30 km/h iznosi 33,3 posto (!), a pri 50 km/h 20 posto, našim vozačima, naviknutim na tu neodgovornu mjeru, skupe neugodnosti može izazvati već u Ljubljani. Drugo, važnije, objasnit ćemo sljedećom simulacijom: Po aktualnoj policijskoj praksi (toleranciji mjerenja) gdje je ograničenje 50 može se voziti 60 km/h. Po ovom prijedlogu, temeljem pozitivne europske i svjetske prakse, moglo bi voziti 53 km/h. Posljedica je da automobil i putnici pri brzini 60 km/h imaju 28,2 posto veću kinetičku energiju (raste s kvadratom brzine) nego pri 53 km/h! Zamislite situaciju u kojoj bi djeca preživjela sudar pri 53 km/h, a ne bi pri 60 km/h, kad im se nevezana tijela, pri sudaru, inercijom katapultiraju prema prednjem dijelu unutrašnjosti vozila.

Dakle, voze se 60 km/h umjesto 53 km/h, policija to ‘tolerancijski’ vozaču oprosti, ali u sudaru, fizika, a bogami ni sam Bog, ne, te djeca tragično skončaju.

Ovo je i školski prikaz velikog, nacionalnog apsurda što je Nacionalni program sigurnosti cestovnog prometa u nadležnosti MUP-a, a ne neovisne Agencije za sigurnost cestovnog prometa, koja, tko zna zašto, još nije utemeljena.

Pa tu je MUP u klasičnom sukobu interesa, jer je, kao jedan od bitnih čimbenika cestovne sigurnosti, itekako podložan kritici, zbog proceduralnih, ali i stručnih propusta…