U elitnoj skupini sportašica koje je Hrvatski olimpijski odbor na kraju 2016. godine nominirao kao najuspješnije, nalazilo se i ime 35-godišnje Splićanke Lidije Lijić Vulić, koja je tako stala uz Sandru Perković, Saru Kolak, Blanku Vlašić… To je zaslužila srebrnom medaljom na Svjetskom prvenstvu u ronjenju na dah održanom u Turskoj.
- Ronjenje nije olimpijski sport, ali je pod okriljem HOO-a. Bilo je puno pobjednika iz Rija, tako da ove godine nominaciju opće nisam očekivala – kaže Lidija koja za život zarađuje kao arhitektica. Ima svoj projektni ured, a studij je završila u Veneciji gdje se i počela natjecati jer, kako napominje, Talijani su najbrojnija nacija po broju ronioca na dah.
U braku je sedam godina, osvaja planinske vrhove, leti u zrakoplovnoj jedrilici, putuje svijetom, članica je Rotary kluba Split Plus…
No, krenimo redom. Uspjehe u ronjenju niže već godinama. Osvajala je svjetska zlata u disciplinama dinamika (s monoperajom radi prerone bazena u jednom udahu), te jump blue gdje roni uz 15 metara dugačke bridove, kocke koje su postavljene na 10 metara dubine, a koja je nastala zbog nemogućnosti kontroliranja sigurnosti dubinskih disciplina. Četverostruka je svjetska viceprvakinja.
- Prije su mi teško padala druga mjesta, što je jako razmaženo. Ali moram priznati da se to promijenilo u situaciji kada se isprofilirala krema svjetskog ronjenja gdje su svi profesionalci koji se bave isključivo samo time. Alessia Zecchini, koja me pobijedila, ima tri trenera, živi samo od ronjenja. Tome je teško konkurirati kada u Hrvatskoj ne mogu živjeti od ronjenja i uz moj posao arhitektice koji me deset sati na dan veže uz računalo. Zato mogu biti zadovoljna rezultatima.
Ronjenje u Tokiju 2020.
Prethodnih godina četiri puta je rušila svjetski rekord u disciplini jump blue kojeg sada drži Talijanka. Lidijin rekord je 170 metara. Tako joj ni prošlogodišnja nominacija za najbolju sportašicu Hrvatske nije bila prva u karijeri, ali je bila posebna jer je konkurirala olimpijskim pobjednicama.
Sprema se da u veljači ove godine u Austriji obori Guinnessov rekord od 110 metara u ronjenju ispod 30 centimetara leda, kojeg drži Turkinja. Od temperatura ispod nule štiti će je samo odijelo debljine sedam milimetara.
- Ronjenje će na sljedećim Olimpijskim igrama biti pokazni sportSPLITS, a budući da je medijski loše popraćeno, odlučila sam radi atraktivnosti, fotografija i sponzora napraviti nešto revijalno kao što je zaron ispod leda. Radit ću s kolegom Vitomirom Maričićem, a kako je dosta zahtjevno, probat ćemo podijeliti muku.
Obaranje Guinnessa prvotno je bilo planirano za početak 2016., no glavni organizator je imao nesreću zbog koje su to morali odgoditi za ovu godinu.
- Volim Krležinu rečenicu: “Nisam nikad smiren, samo sam malo manje nemiran.”. Valjda imam taj nemir u sebi i kretanje mi treba da bih bila smirenija. Arhitektura je prekrasan posao, ali zahtjeva sate sjedenja pred kompjuterom. No, to mi daje motivaciju za sve druge stvari, jer nakon toga moram u brdo ili na put.
Tamo odlazi sa suprugom Nikolom Vulićem i prijateljima alpinistima.
- U sebi imam nemir, a suprug je hedonista. I tako se balansiramo.
Drama na Mont Blancu
- Jedna od mojih kritičnih situacija u alpinizmu bio je prelazak koluara na usponu do Mont Blanca, gdje padaju kamenja kad s vrha počne pucati led. Uvijek se osluškuje kada se može prijeći i imali smo sreću da je bio hladan dan, pa je bilo poprilično sigurno. No, kada smo došli do pola prelaska, čuli smo kako se kamenja strmoglavljuju. Trčali smo natrag, što je jako teško pod punom opremom, ruksakom od desetak kilograma, s derezama i privezani na konop dok hodate u koloni. Ali smo se uspjeli “iskobeljati” i otrčati nazad. U toj situaciji nemate što drugo nego leći na tlo, sakriti se iza neke stijene, staviti ruksak na glavu i čekati što će se dogoditi. Pogodio me kamenčić, i to jako jer je padao s 200 metara visine. Kada je prošla kiša tog kamenja, uspjeli smo proći prijelaz.
Za Himalaje su se godinama pripremali po Mosoru, Biokovu, Velebitu, Mont Blancu, Gran Paradisu…
- U Himalaji smo odradili uspon do 4500 metara do Annapurna Base kampa. Trajalo je sedam dana. Spavali smo po lođevima – malim planinarskim domovima, za samo 10 kuna. Jeli smo njihovu tradicionalnu hranu koja je isto toliko koštala. Išli smo bez vodiča, već smo sami isplanirali put i rutu.
Bili su u Vijetnamu, Nepalu, Kambodži, na Tajlandu, na Kilimandžaru nakon kojeg su ronili na Zanzibaru.
Let iznad zagore
- Imam niske otkucaje srca, 42 po minuti, što je idealno za ronjenje, ali teško podnosim hladnoću. No, zato ima volju. Na Kilimandžaru sam se smrzla najviše u životu, jer se u jedan sat po noći kreće na filani uspon da bi se na vrhu dočekalo sunce. Uz to je puhao hladan vjetar i imala sam osjećaj da ću ostati bez prstiju. No, sve je prošlo uspješno.
Nakon tog uspona htjeli smo se dokopati mora i topline. Otišli smo na Zanzibar, na njegove bijele plaže na kojima su za vrijeme oseke usidreni jedrenjaci. Kad dođe plimu, tada dižu jedra i isplovljavaju. Žene su sakupljači hobotnica i školjaka koje, kad se povuče more, ostanu u plićaku, po malim koraljnim grebenima i stijenama. Zanimljivo ih je i lijepo vidjeti, iako ne znam koliko im je praktično močiti se u feredžama. Naime, radi se o većinski muslimanskom otočju.
- Otok je očuvam i na njemu nema plastičnih vrećica. Jednostavno su zabranjene. Pruža primjer ekološke osviještenosti.
Na Galapagosu uživali jer je jedna od najpoželjnijih ronilačkih destinacija u zaštićenom parku prirode, uz sav mogući podvodni svijet očuvan na jednom mjestu.
Ove godne je uz Guinnessa čeka državno prvenstvo, a nakon toga Europsko. Između će “provući” putovanja i obvezno ponovni odlazak na Himalaje. Ciljevi su joj, nastavlja, uvijek neki novi izazovi, pa planira kupiti zračnu jedrilicu da može sama letjeti iznad Dalmatinske zagore.
- Uvijek treba naći nešto novo. To čovjeka čini da se osjeća živim. U suprotnom stagniraš i ništa se ne događa.
O djelovanju u Rotary klubu kaže:
- To je druženje s prekrasnim ljudima i jedan dio života kojeg moramo posvetiti borbi za druge. Ništa mi nije teško staviti u svoj raspored, jer sve su to moji ciljevi. U krajnjoj liniji, dobila sam priliku, zdrava sam, mogu i želim ostvariti nešto više, i imam obvezu vratiti društvu i nekome, tko nije imao priliku, olakšati život. Kroz Rotary uspijevamo nekome izmamiti osmjeh na lice.
Sportski uspjesi
Svjetsko i europsko zlato discipline dinamika
4x svjetska viceprvakinja discipline jump blue
2x europska viceprvakinja discipline dinamika
Četiri svjetska rekorda u disciplini jump blue
Četiri nominacije za sportašicu godine Hrvatskog olimpijskog odbora
‘Kad obučem odijelo i stavim masku stvorim novi svijet’
- Kad dođem na natjecanje postoji samo jedna šansa za dobar zaron. Sve što se treniralo cijelu godinu treba sabiti u te tri minute. Za dobar zaron bitna je psihička sprema, “čista glava” i jasna motivacija, ali bez pretencioznih ciljeva. Upravo je najteže pomiriti želje, ciljeve i trenutno stanje. Imam sreće da u momentu kad obučem odijelo i stavim masku, u meni se sve umiri i stvorim svoj svijet. Polako mi se uspore otkucaji srca, fokusiram se da pogodim pravilnu brzinu, da ne težim ničemu previše i da slušam svoje tijelo. Dobar zaron ne znači uvijek nešto najugodnije. Moj najbolji rezultat u dinamici je 205 metara, a već nakon 100 metara imam kontrakcije i postane teško. To je patnja i muka, ali zato se trenira. Pomicanje granica na svakom treningu u vama izgradi duh borca za postizanje rezultata – kaže Lidija.
Treba znati limit
- Pomicanje granica uvijek se događa kroz treninge, tako da smo uvijek svjesni svojih mogućnosti. A na natjecanjima su uvijek kontrolirani uvjeti. Ako se malo i pretjera, tu su sigurnosni ronioci koji će na vrijeme reagirati. Tako se ne dovodimo u životnu opasnosti. A za sve druge stvari, ako treniram sama u moru ili sam u planini, stvarno sam oprezna i trudim se stati daleko prije svojih granica.
Arhitekturu studirala u Veneciji
- Arhitekturu sam studirala u Veneciji jer sam htjela ostati blizu mora. Bilo mi je fantastično, jer sam se uspjela povezati s roniocima i rekla bih da su za dobar dio mog uspjeha u ronjenju zaslužni Talijani. Život u Veneciji je kao da živite u kazališnoj scenografiji i uvijek se nešto događa. Ostavilo je trag na meni, formiralo moju ličnost i način života – veli Lidija.