Nakon višegodišnje pravne borbe, država je preuzela vlasništvo nad Planinarskim domom u Nacionalnom parku Paklenica. Trgovački sud u Zadru, pod predsjedanjem sutkinje Katarine Zdunić, donio je odluku kojom se zemljišnoknjižno stanje ispravlja u korist Republike Hrvatske. Općinskom sudu u Zadru naloženo je da u zemljišnim knjigama izbriše pravo vlasništva s Planinarskog društva "Paklenica" i upiše ga na Republiku Hrvatsku u roku od 15 dana.
Rješenjem Općinskog suda u Zadru od 4. svibnja 2023. prigovor države je bio odbijen, a vlasništvo je ostalo uknjiženo na PD "Paklenica". Prema toj odluci, planinarski dom bio je priznat kao vlasništvo društva temeljem upisa iz prethodnih godina. Nacionalni park (NP) Paklenica tvrdio je da se objekt nalazi unutar granica parka te je stoga vlasništvo Republike Hrvatske temeljem Zakona o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom iz 1949. godine.
NP "Paklenica" pokrenulo je postupak tvrdeći da je upis vlasništva PD "Paklenica" pogrešan. Sud je, međutim, odbio ovu tužbu s obrazloženjem da NP Paklenica nema aktivnu legitimaciju jer nije vlasnik doma, niti može tražiti upis vlasništva u korist Republike Hrvatske.
PD "Paklenica" tvrdilo je da je stvarni vlasnik planinarskog doma temeljem ugovora s NP "Paklenica" i povijesnog kontinuiteta korištenja. Prema iskazima svjedoka i dokumentaciji, dom je prešao u društveno vlasništvo 1948. godine, kada je njegov posjednik postao Mjesni narodni odbor Starigrad. Društvo je naglašavalo da je ulagalo u objekt vlastitim sredstvima i volonterskim radom svojih članova te da su nadogradnje i adaptacije provedene uz suradnju s NP Paklenica.
Iz iskaza Morane Vuković, predsjednice PD "Paklenica" od 2020. godine, Dom je prvotno izgrađen kao lugarnica 1904. godine, a nadograđivan je 1961. i 1969. godine. Većinu informacija o samoj prošlosti i izgradnji doma dobila je od autora njihove monografije Mladena Masara, a članica je i odbora za pisanje te monografije, koja će biti objavljena povodom 125 godina planinarstva na području Zadra.
Prema njezinim riječima autor te monografije je proveo metodološko znanstveno istraživanje, pa je pretražio arhive i relevantnu literaturu, te je tako utvrđeno da se još 1959. počinju prikupljati materijalna sredstva za nadogradnju postojećeg objekta.
Jedan dio sredstava je išao iz NR Hrvatske, jedan od Zadarskog kotara, a dvije trećine sveukupnih sredstava je išlo preko PD "Paklenica". Drvenu građu je, kako je rekla, u cijelosti financirao Nacionalni park. Drugi dio izgradnje financiran je iz javnih sredstava i donacija. Radove su izvršavali isključivo članovi društva kao volonteri, a od dokumentacije vezane za korištenje doma postoji kroz povijest samo sporazum sa Nacionalnim parkom predmet kojega je ustupanje doma planinarima.
Nije joj bilo poznato da postoji neki akt općine ili grada odnosno županije o preuzimanju doma. Navela je kako je Dom centralni objekt za planinare i to kako članove društva, tako i šire i osim prenoćišta i skloništa služi kao centralni objekt za provođenje edukacija, aktivnosti pojedinih sekcija društva, planinarske škole, tečajeve za markiranje i slično. Uz navedeno se unutar doma obavlja ugostiteljska djelatnost jer je to potrebno sukladno zakonu i tu djelatnost obavlja privatnik koji ima svoj obrt, do svi prihodi od noćenja ostaju tuženiku i ulažu se u dom.
Prema iskazu Dragice Jović, dugogodišnje djelatnice NP "Paklenica", radove su izvodili volonteri društva, dok je materijal financirao NP Paklenica. Ugovor iz 1964. godine između NP i PD "Paklenica" predviđao je da dom bude na raspolaganju NP za službene svrhe te da se u slučaju likvidacije društva objekt vrati NP.
Prema svjedočenju Domagoja Diklića, bivšeg predsjednika PD "Paklenica", katastarske čestice doma bile su evidentirane kao vlasništvo društva još 80-ih godina. Radovi na domu uvijek su financirani iz sredstava PD "Paklenica", koja su uključivala članarine i potpore županije i Grada Zadra za sport i tehničku kulturu.
Sud je utvrdio da je dom u evidenciji dugotrajne imovine NP "Paklenica", a nalazi se unutar granica Nacionalnog parka koji je ex lege vlasništvo Republike Hrvatske. Planinarsko društvo "Paklenica" tako nije moglo dosjelošću steći pravo vlasništva jer objekt pripada zaštićenom području. Društvo se pozivalo na ugovor iz 1964. godine, ali sud je zaključio da je taj ugovor isključivo regulirao pravo korištenja, a ne vlasništvo. Također, prema odluci suda, ulaganja u objekt i održavanje, iako značajna, nisu bila dovoljna za stjecanje vlasništva.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....