Pjesma kaže da je život na škojima oduvijek bio i radost, i tuga. Radost zbog ljepote koja je tu od povijesti i prirode, a tuga zato što su otočani gotovo oduvijek bili prisiljeni napuštati svoju očevinu i odlaziti trbuhom za kruhom u tuđi svijet.
Tako je bilo i s malim Zlatkom Fistonićem iz Zastražišća na otoku Hvaru koji je kao desetogodišnjak davne 1962. otišao "preko Velike bare" kod svoje tetke Lenke Rigoni u Chicago (SAD). Kako je njegovim roditeljima bilo "riješiti" se svoga djeteta, a njemu otići u daleki i tuđi svijet, nije potrebno ni govoriti.
Međutim, krenulo je dobro, Lenka i Enzo Rigoni bili su prema Zlatku pažljivi i nakon samo dvije godine posvojili ga, a tada je sudski odlučeno da Zlatko Fistonić promijeni svoje ime i prezime u Nicholas Rigoni. Naravno, nastavio je živjeti, školovati se i raditi, a s vremenom su se preselili u Los Angeles.
- Godine 1983. tijekom odmora na Havajima upoznao sam Norvežanku Gry Bernhardsen, zaljubili smo se i kući vratili kao partneri. Tri godine kasnije vjenčali smo se u Nesoddenu kod Osla, jer je ona željela da u tom svečanom trenutku bude blizu svoje rodbine i prijatelja.
Kasnije smo dobili sinove, danas tridesetogodišnjeg Petra i šest godina mlađeg Daniela, da bi se jedno vrijeme svi vratili živjeti u Zastražišće – objašnjava naš sugovornik.
Bile su to dobre godine kada je Gry igrala za izuzetno popularni Ženski malonogometni klub "Lude koke" iz Jelse - draga, omiljena i najbolja igračica s kapitenskom vrpcom.
Nekako u to vrijeme, prije povratka cijele obitelji u Norvešku, Zlatko je 2002. godine preko matičara Nikše Bucata u Jelsi podnio zahtjev da mu se prizna brak s njegovom suprugom što mu je odbijeno, i to, kako kaže, bez suvislog razloga.
- Djeca su rođena kao Rigoni, ali im je u zakonom propisanom postupku priznato hrvatsko državljanstvo, obojica imaju domovnice na prezime Fistonić. Nije mi bilo jasno zašto mi onda ne priznaju brak, pa sam pomislio da moram malo bolje složiti sve te svoje dokumente.
Imao sam originalnu sudsku odluku o posvojenju od strane tetke i tetka, ali sam u Norveškoj još preveo rodne i vjenčane listove te druge potrebne dokumente. Nešto od toga obavio sam i u našem konzulatu, sve s pečatima, čak sam u samo deset minuta uspio promijeniti, odnosno vratiti svoje izvorno ime i prezime, te sam 2008. ponovno podnio zahtjev kod istog matičara u Jelsi – s rezignacijom će Fistonić.
Vidio je da će ponovno biti problema, pa je telefonski razgovarao s matičarovom šeficom Vesnom Cvitanović u Splitu. Zaključio je da su oni uvrijeđeni što se za njegovo posvojenje u Americi nije pitalo bivšu Jugoslaviju, premda je od tada prošlo gotovo 60 godina, nije mu dala nikakvu nadu i naposljetku je i taj zahtjev odbijen.
Nešto takvo nije vidio, niti čuo, iako je u svojih 70 godina prošao cijeli svijet. Više nije znao što da radi i doživio je to kao uvredu da mu se brak ne prizna ni nakon 20 godina, što sa sobom nosi ozbiljne posljedice u smislu prava koja bi njegova supruga imala u Hrvatskoj.
- Nedavno sam čuo da su se u međuvremenu promijenili ministri i da sada na tome rade neki novi ljudi. Prije dva tjedna s istim dokumentima sam otišao do matičarke Jasne Plenković u Jelsi, a kada me saslušala konstatirala je da bi činjenice o posvojenju, bez obzira na originalnu odluku suda u Chicagu, trebalo provjeravati u SAD-u.
Ajde dobro, prihvatio sam i to pitajući hoće li to biti sve s tim u vezi, a ona mi je odgovorila da ima tu još nekih zapreka, pa sam se stvarno pitao živimo li mi u 21. ili 19. stoljeću. Birokracija u Hrvatskoj je zaista apsurdna i zbog nje će se naši ljudi rijetko vraćati iz inozemstva, čak i pred kraj svoga života – govori naš sugovornik.
Fistonić joj je, zbog svega navedenog, predložio da je najbolje da se ovog ljeta, kada mu supruga dođe na Hvar, ponovno vjenčaju. I tada je njenim komentarom naprosto bio iznenađen, rekla mu je "Pa što Vi mislite da bih ja to dopustila, kako možete to i pomisliti ako ste već oženjeni?", tako da više ništa nije razumio.
Odlučio je priču podijeliti s našim čitateljima, ne šireći je s poteškoćama oko izdavanja hrvatske vozačke dozvole, prijavljivanjem boravišta pri dolascima u domovinu..., ali ne može se oteti dojmu da Lijepa naša još puno toga treba učiniti da bi svoju administraciju dovela na razinu zapadnoeuropskih zemalja, na ono da bude na usluzi svojim građanima.
Pitanja vezana uz ovaj problem uputili smo Ministarstvu uprave, odgovore još nismo dobili, a objavit ćemo ih kada stignu u našu redakciju.