U berbi s posljednjim uzgajivačima hercegovačkog duhana: ‘Niko ti ne brani za svoje potribe imat. Samo, moraš sve i popušit.‘

Zlate se konci obješeni ko đerdani pred starim kamenim kućama. Crveni se krovna cigla i bjelasaju klesane vace. Suhozidi i ograde, očice su gruba i široka boda. Pod odrinama zaokružile se bobe u još zelene grozdove. Zuje pčele, a psi ne reže. Leže. Cvrčak praši. Zemlja ercegova. Gruđanska Bekija. Mašala!

– Vazda ti je isto: narod ga je nosija, država progonila! Koja god je bila. Gladna čeljad u kući, a dicu valja podizat. Sirotinji nikad i nije bilo mista doli kraj vode, di je rađala paprika, kavoda i bostan: usadiš dugme, nikne odijelo. Svaka ti je vlast vikala: "Tamo se!", a živ u grob ne mereš... Crljenica mu odgovara, sunca ne fali i šta ćeš drugo nego ga sadit?! A šta će i on drugo nego rest?!

Berba je u jeku, u Višnjici slušamo čovjeka dok promiče kroz redove.

Skupe cigare

Prije pet-šest godina, kad je ono smilje udarilo po Ercegovini i svak živ ga sadio, pričao nan je je jedan drugi čovjek, žanjući:

– Tako ja nešto tribin po ogradi, kad naiđe baba o šćapu i pita šta to ja rabotan. Reko, evo se zabavija oko cmilja. Gleda, nakrivila glavu u stranu pa upita: "Goni li za to milicija?" Reko, ne goni! "Nema ti ništa od toga", odmanu baba rukon i ode...

Vilanci, financi, monopolci, žandari, milicija... sve su to različiti nazivi za isti organ. Danas bi to bila policija, još prije SIPA, Državna agencija za istrage i zaštitu.

– Izumire... Omladina ode u svit, ko će ti se više amo vraćat?! Ja se sićan, pokojni ćaća odnesi u Bugojno dvajest kila, obnoć nosi, danju se krij, pa kući pare donesi. Gutu para, boga ti poljubin. Znali su se ljudi iz Njemačke vraćat, s bauštele u duvan, dobra cijena bila i na vagi. Mislin, na otkupu. A i vako... Jebiga, vazda je borba bila, a triba seljaka i razumit: de mi kaži, ko je ikada u medu radija da prste nije obliziva?! A kupovne cigare skupe!

Slamnati mu šešir na glavi. Opaljena lica i čvornatih, zemljoradničkih prstiju, naš je Ero u crvenoj majici nekog osiguravajućeg društva poljskim škarama orezivao bijele cvatove duhanskih strukova, roskasta ruba vrh latica. Dočim škarice škljocnu, cvat, ko posječen, na pjeskovitu crljenicu kljocnu.

– Suša ubi ove godine. Da nisan uveja "kap na kap" zalivanje, ne bi ima savit cigaru duvana. Sve ti je ovo nekada bilo u duvanu – zaokruži Ero rukon, a čitav obzor treperi.

Rekao bi čovjek, sad će ta slika ispariti i nestati u srpanjskoj jari.

Kad rukom lagano kreneš vršcima mesnata lišća, povijaju se struci: s gornje je strane list mekan i gladak. S donje eterična ulja lijepe prste. U berača se dlanovi zato i crne, ko da su ih u katran umakali.

Flora iz košulje

A kad rukom kreneš niz vrhove na dug konac nanizana i suha, jantarna il' zlaćana lista, što pod gredom visi još od lanjskog ljeta – pod prstima ugodno šušti. Samo ga zeru stisni i sav ode u prpu. U prah, nestade ga ko što u prah nestade i čovjeka na kraju puta.

A kada jamiš i u vis digneš prstohvat flora iz košulje duvana, tako se nekada pakovalo: u plitke široke kutije iz tanana kartona, pa nosilo doktorima, one se dugačke svilene niti, tanje od kukuruzova brka, sve hvataju jedna druge, mekše i nježnije od duše, u visok stupac osobite arome i mirisa što nadima nosnice. Florom nazivaju najfinije rezan duhan – kakva danas rijetko viđamo – iz lista kojemu je prethodno odstranjena žila.

Znali su stari majstori kojom ga tehnikom iskrižati ručnim alatom, nožem poznatijim kao avan, i kako ga slagati u onu košulju.

– Tribali ste jutros uranit kad san ga bra... Vidiš li kako je jedar ovi bez cvata?! – pokazuje nam na rastanku višnjički Ero, pa zalijepi među prstima onaj stari slamnat šešir i podigne ga mrvu s tjemena, za sretan put.

Za ime da ne pitamo, jok! Ta nije ih poludio dovabiti!

Cvat je sa svoga ravnjaka prije dobar sat skidala i Emilija Marijanović u Ružićima:

– Odnosi mu vlagu i ranu. Cvat mu život crpi, zato ga dižemo.

– A znaš li šta su u nas govorili za malešna čovika? – pita Tomo Marić?

Šta?

– Da su mu rano otkinili cvat! Ha-ha-ha...

S nekoliko najboljih struka ne diže se cvat. Čuvaju ga za sjeme. Jedno od najsitnijih u biljnom svijetu.

– Govorilo se da u gramu simena ima iljadu i po sjemenki. Mišalo ih s lugon, da ne posiješ prigusto – tumači Tomo.

Na par mista, Marijanovići su posadili koju tisuću struka ravnjaka, ima cijelu godinu rađe. Otkad su ga usadili, kap kiše pala nije. Jednom samo, petnaest minuta. Spasilo ih "nakapanje".

– Živit od njega ne možeš, duvanjske stanice davno su zatvorene, otkupa nema, isplati se jedino za svoju potribu. I dadneš nekada rodbini il' prijatelju, koga već imaš – govori Emilija.

Ma ja, skupe su cigare...

– Jašta su! Nas troje u kući puši: ja, muž i sin. Kutija ti je cigara u trgovini triestak kuna, pa ti vidi: tri kutije danas, tri sutra, za misec si popušija dvi i po iljade kuna!

Ja, bona, a di je još na godišnjoj razini...

Izgoni i koronu

Koliko čujemo po komšilucima, policija prešutno tolerira duhan za vlastitu upotrebu i neće baš guliti uši za svaki struk. A i kako bi, kako ćeš susjedu čiji je ćaća s tvojim sadio čitav život reći da ne smije usaditi sebi za uz kavu?!

Mi s Emilijom kući, kad muž joj Mladen i susjed Žulj, a Mladenov imenjak, pred kućom taman zapalili.

Je li van vruće sidit, jeste li počinili? Goni li milicija?

– Pa ja san milicija! Mislin, u policiji san bija trideset godina. A imenjak Žulj u vojsci. Prije rata, oba smo radili u "Sokolu" u Grudama – govori Marijanović.

– Niko ti ne brani za svoje potribe imat. Samo, kad smo ga već posadili, a nemaš ga di vagnit, eno ti danas "Eroneta" u bivšoj duvanjskoj stanici u Grudama, moraš sve i popušit. Onda se skupljaj vako i sjati, pa puši, puši, vuci, uši ti otpadoše, još puši... Ove mjere kršimo ne bi li sve ispušili. Sutra će te zajebavat nek ti nađe kilo duvana, pa pušiš isto parna mašina – govori Žulj.

– Kakve, bona, mjere, za šta će ti mjere, vidiš li da duvan izgoni i koronu – veli Marijanović.

– Ma ja... A i tu su nan koronu posijali, ko zna šta sve pušćaju ozgara iz aviona – vrti glavom Žulj.

– A znaš li ovo: kad bi te filanci uvatili da motaš cigaru duvana, odbili bi te tri godine od sadnje. Nije ti dalo sadit. A ako ti je nađe u ustin – neće ti ništa – tumači domaćin, zavijajući još jednu u papirić.

– Nekomu je draža jedaneska, nekomu dvajestdvojka. Jedan je papirić tanji, drugi deblji. I nema ti lipila, lizneš i saviješ – upućuje Žulj.

Hercegovačkom ravnjaku odnedavno je i svjetski priznata izvornost. Kažu pušači da mu ravna nema, trošio se od Stambola do Beča. I dalje...

– More dugo čekat kišu. Nema ga, nema, a onda se odjednon stvori sve i da kiša padne tek o Gospojini. Evo, kasni i ove godine – kaže Marijanović.

S druge je strane virdžinija. Industrijska sorta, treba joj više vode, ima deblji list, dvostruko brojniji od ravnjaka, i bolji prinos. Govore imenjaci, dvjesto kila na tisuću struka. Stabljika. Obere se odjednom ili iz dva puta, a i suši se na industrijski način. Zato je isplativija. Žuća od ravnjaka. Koji daje triput manje. Ali slađe!

Zlo s krivotvoriteljima

Virdžinija je došla iz sjevernijih krajeva, dosta se uzgaja i kod nas u Hrvatskoj oko Virovitice, a u bosanskoj Posavini prevladava. Čak je i otkupljuju u Orašju i Bijeljini. Kućni prerađivači miješaju je s ravnjakom da dobiju na količini, iako se tako gubi na kvaliteti.

– Najveće zlo su krivotvoritelji duvana. Pojavili su se prije sedan-osan godina. Evo šta rade: po triput nižoj cijeni kupuju u Semberiji i Posavini virdžiniju i onda je ovde prodaju pod ercegovačku škiju. Ili nabavljaju kakav uvozni, još lošiji i ko zna odakle. Gori plate kilo lista po tri, četri marke, nek je i pet, a svaka je marka četri kune. U nas je kilo ercegovačkog lista 15 maraka. Velika je razlika u cijeni, narod po Bosni možda i ne zna baš razlikovat duvane, a i velika je neimaština, pa ovi krivotvoritelji love u mutnome i zarađuju. Bila je prije nekoliko godina velika "akcija Lištica", pohapsilo sve živo – govori Tomo.

Kaže, izgubiše se više stari pušači kojima je kvaliteta izvorne hercegovačke škije bila dobro poznata. Ovim novokomponiranima i mlađima važno je samo da dimi. Sami ga i režu po Bosni. A nekad je križanje bilo posebna vještina. Stari bi ljudi avan krili po ogradama i noću križali. Nađu li ga financi – ajme ti je!

– A švercer ti je čovik koji sadi i ne nosi sve na vagu, na otkup, nego dija ostavi sebi i sam prodaje. Za stare Austrije, glava kuće je mogla sebi ostavit šest kila, a svaki muški ukućanin još po tri kila. U Kraljevini Jugoslaviji kažnjavalo te i ako si pušija svoje – govori Tomo.

Nekoć se švercalo i papirićima za umatanje duhana, a vlasti su progonile preprodavače. Pa i naš Matan iz "Prosjaka i sinova" nudio je cigaretni papir. Proizvođačka cijena kutije cigareta i danas je tek minimalni dio maloprodajne cijene. Vjerojatno ne prelazi nekoliko kuna, sve ostalo su razni oblici poreznih obveza koje određuje država.

Rezati kod kuće ne smije se nikako. Ali ljudi svašta rade i snalaze se za popunu kućnog budžeta. Križa se na struju, pa se domaćim duhanom pune prethodno kupljene i već gotove cigarete s filterom i papirom. Kutija ili vrećica s dvadeset tako napunjenih cigareta dođe od 1,5 do 2,5 maraka. Znači, do desetak kuna. U kiosku je kutija šest, sedam ili osam maraka, a u Hrvatskoj i više. Računica je jednostavna. Kažu naši sugovornici da se rezanjem i kućnom prodajom često bave ljudi u neimaštini. Kao, bolje i to na svojoj zemlji i u svojoj kući, nego čekati socijalnu pomoć.

Izvozili Arapima

– Nekada je kilo lista vridilo ko kilo teletine. Danas priko granice moreš prinit samo dvi kutije cigara ili 50 grama rizanoga duvana. Prije ti je u košulji bilo kilo, sad je 300 grama. Ko i štruca kruva, sve je lakša – ističe Marić.

Kilogram hercegovačkog rezanog duhana stoji 25 do 30 maraka. Dakle, od 100 do 120 kuna. U Splitu i triput više. Iz kila se napravi tisuću cigareta, odnosno 50 kutija ili pet šteka. U Hrvatskoj je legalna kutija 25 ili 30 kuna, recimo. Pa je šteka 250 ili 300, a njih pet platit ćete 1250, odnosno 1500 kuna. Lova...

– Moj je ćaća 1977. godine od duvana kupija traktor, prikolicu i sva oruđa. To ti je bilo ko danas 25.000 eura. Zadnje godine kad je sadija, 1983. je bila, zaradija je 3000 maraka. Malo više od 1500 eura. Za istu količinu... Najbolje se zarađivalo kad je vlada Džemal Bijedić, krajen sedandesetih. On je naša neke Arape i sve se izvozilo njima. Vraćali se ljudi iz Njemačke sadit – priča nam Tomo stare zgode i govori kako mu je ćaća duvan vozija i u tadašnji Titograd.

Napate se ljudi gojeći ga. Od sijanja u rasodu, do sadnje, zaštite, branja. Svaka berba par listova, pa tako pet-šest puta. Gledaj hoće li Bog dati kišu ili sušu. Niži ga na dugu iglu i konce od 2,5 do tri metra. Suši ga mjesec dana i gledaj da se ne stopi naleti li pljusak. Gledaj i da se ne presuši jer se izmrvi. Unesi ga pod krov na suho i prozračno. Pazi da ne pokupi vlagu i ne uplijesni se. Omekšaj ga da se dade rezati. Nosi ga na vagu i moli Boga da je procjenitelj čestit jer ti može dat klasu A ili B, svaku od jedan do šest. Lošija klasa, lošija i cijena. A1 je najbolja.

– Jedno vrime posipalo se nekin "Furadanon", da se zaštiti od bolesti. A to bojni otrov bija, bože sačuvaj. U granulama. Narod jamlja golim rukama i zasipa, obolila masa ljudi. Moga si otrovat ćuku il mačku, za dva minuta su gotovi! Zabranjen je više "Furadan", jedino u Srbiji nije, koliko čujen – spominje se Tomo.

Deveti na svijetu

Tolika je proizvodnja nekad bila da se samo u Grudama vagalo po cijelu noć. A Titina Jugoslavija je 1973. godine bila deveti svjetski proizvođač sa 65 tisuća tona. Bolji su bili Grci, Talijani i Bugari, a najbolja Kina s milijun tona, za njom Amerika.

U trokutu između Gruda, Širokog Brijega i Ljubuškog bilo je središte uzgoja duhana u zapadnoj Hercegovini.

– Jedne smo godine ćaća, mater i ja posadili 45.000 struka! – prisjeća se Mladen Marijanović.

– A nas su kućon prozvali Tabakovići! Neki Talijani dolazili kupovat. Tabako ti je duvan na talijanskome. Ostalo i dandanas. Svak je sadija, a moj ćaća nije jednoga dana u životu odradija u firmi. Sve kod kuće, na zemlji i oko duvana – veli Marić.

Eto, kako bi rekao veliki mostarski pjesnik Aleksa Šantić, sunce tone, dan se kloni, u daljini zvono zvoni. Selom se širi rezak miris iz ružićke pržionice kave. Erine zlatne niti gore u papirnatu smotuljku. Žari se onaj prednji kraj i sve ti je bliže životu. Ko loša slutnja na obzoru. Kojoj se više ne odupireš.

Na koncu, popuši čovik za tren...