Znanost bilježi samo one koji stižu prvi do rezultata, a takav uspjeh postigla je splitska ekipa forenzičara i patologa koja je ovaj tjedan predstavnicima Katoličke crkve predala posmrtne ostatke službenice Božje majke Marije Krucifikse Kozulić, redovnice iz Rijeke koja je umrla prije 98 godina.
Time je završio devet godina dug proces u kojem su suvremenim znanstvenim metodama pronađeni i izdvojeni njezini posmrtni ostaci, koji će biti položeni u samostanu Presvetoga Srca Isusova u Rijeci, a time i započeti proces njezine beatifikacije.
– Ovo je prvi put da je znanost u službi postupka beatifikacije, u koji se inače vrlo rijetko uključuje – objašnjava važnost ovoga projekta prof. Šimun Anđelinović, predstojnik Kliničkog zavoda za patologiju, sudsku medicinu i citologiju splitskoga KBC-a.
– Najprije smo morali dokazati da je redovnica pokopana u zajedničkoj grobnici, a onda znanstveno stati iza rezultata da se o njoj zbilja radi. Postupak je kompleksan i za Crkvu i za nas, ulazi u kanone Crkve, ali i znanosti.
Najveći je izazov bio to što se radi o starim kosturnim ostacima koji su bili dugotrajno izloženi atmosferskim utjecajima: vlazi, suši, visokoj temperaturi, a kod takvih uzoraka je teško dobiti DNK koji se može koristiti za analizu. Ili, ako ga dobijete, bude izlomljen pa ga posebnim metodama treba koncentrirati i napraviti upotrebljivim – veli prof. Anđelinović.
Kovčezi bez imena
Sve je počelo ekshumacijom na riječkom groblju Kozala, kojoj su prisustvovali prof. Dragan Primorac, ekspert iz forenzične genetike, te splitske antropologinje prof. Željana Bašić i prof. Ivana Kružić.
Riječki stručnjaci sa Sudske medicine, predvođeni prof. Alenom Bosnarom, preuzeli su ostatke 52 ženskih osoba pokopanih u zajedničkoj grobnici, njih 35 nalazilo se u drvenim kovčezima. Desetak kovčega bilo je bez imena, a ostaci ostalih osoba bili su odloženi u sedam vreća.
Postojao je podatak da je u istoj grobnici časnih sestara sahranjena i rođena sestra Marije Krucifikse, Tereza.
– Kolege iz Rijeke proveli su prvu antropološku analizu – kaže prof. Ivana Kružić.
– Među kovčezima nije bio onaj s imenima sestara Kozulić. Desetak neidentificiranih osoba isključeno je iz analize na temelju podataka o doživljenoj dobi ili patološkim bolestima, kao što je, primjerice, tuberkuloza. Tako smo smanjili broj uzoraka za koje nismo znali kome pripadaju i nadali se da su među njima oni Marije Krucifikse i njezine sestre.
Koštani ostaci u vrećama bili su jako izmiješani i loše očuvani, a osim toga veliki je problem bio što nismo imali ni jedan osobni predmet koji je koristila redovnica prije gotovo stotinu godina, poput četke i slično. Nešto s čime bismo mogli usporediti uzorak DNK. To je bio najveći znanstveni izazov za nas – kako je bez neospornog uzorka identificirati? – veli profesorica Sveučilišnog odjela za forenzične znanosti u Splitu.
S obzirom da metode forenzične antropologije nisu mogle riješiti ovu zagonetku, ostaci kostiju bedara, goljenica i nadlaktica poslani su početkom 2012. godine u Split, na Klinički zavod za patologiju i sudsku medicinu, kako bi se provele molekularne analize, analize DNK.
No, zbog nepostojanja uzorka s nekog njezina predmeta s kojim bi se DNK profil iz koštanih ostataka usporedio, jedini mogući izlaz se otvorio s činjenicom da je Marija Krucifiksa imala sestru, koja leži sahranjena u istoj grobnici, te da nijedna od drugih redovnica u zajedničkom grobu nije bila rodbinski povezana.
Znanstveni put vodio je dalje prema analizi genomskog DNK, te mitohondrijskog DNK koji se nasljeđuje po ženskoj rodbinskoj liniji. Pronađena je živa nećakinja sestara Kozulić, kći njihova brata, i uzet joj je bris sluznice za usporedbu.
Učimo i druge
U toj fazi prof. Dragan Primorac uključuje u istraživanje svoga kolegu u SAD-u, prof. Mitchella M. Hollanda sa Sveučilišta Penn State, jednog od najpriznatijih svjetskih forenzičara koji se bavi analizom mitohondrijskog DNK.
– Naša suradnja traje gotovo 30 godina, a počela je u vrijeme Domovinskog rata, jer, da podsjetim, prva službena identifikacija žrtava u masovnim grobnicama u svijetu korištenjem analize DNK napravljena je u splitskom laboratoriju, a taj rad je objavljen u "Journal of Forensic Science".
Naša suradnja predstavlja kontinuitet. Ovaj znanstveni pristup je veliki iskorak za Katoličku crkvu jer je tijekom cijelog postupka identifikacije znanost imala ključnu riječ. Rezultate smo objavili u znanstvenom časopisu "Genes", čime snažno pozicioniramo Hrvatsku u svijetu, te i drugima prezentiramo model kako trebaju raditi u sličnim slučajevima – veli prof. Primorac.
Rezultati analize u Penn Stateu pokazali su da četiri bedrene kosti među svim tim ostacima ipak pripadaju dvjema sestrama.
Prof. Željana Bašić iznosi iduću fazu istraživanja:
– Za dodatnu znanstvenu snagu ostaci su poslani u američko Ministarstvo obrane, u njihov laboratorij za DNK analizu, i oni su s uzorcima koje smo označili sasvim drugim brojevima ponovno dobili iste rezultate, tako da su dva nezavisna laboratorija potvrdila isti rezultat.
Također, analizom DNK potvrđena je rodbinska povezanost između tih uzoraka i brisa žive nećakinje sestara Kozulić.
Time je zaokružena priča o posmrtnim ostacima žene koja je život provela posvetivši se odgoju i obrazovanju siromašne djece, osnivanju karitativno-socijalnih ustanova u Rijeci i utemeljenju autohtone hrvatske redovničke zajednice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova.
A splitski forenzičari priveli su kraju još jedno istraživanje starih ostataka koji su pripadali svecima i blaženicima. Jer, tu već imaju iskustva, štoviše, oni su "referentni centar za svece", kako se šale međusobno.
Naime, isti ljudi bili su u timu znanstvenika koji je prije tri godine predstavio knjigu "Vodnjanske relikvije očima zanstvenika", objavljenu nakon što su obradili zbirku relikvija svetih vodnjanske crkve sv. Blaža. Zbirka sadrži relikvije 250 različitih svetaca starih još iz 5. stoljeća.
Osim što su obradili, slikali i opisali dotad zapuštenu zbirku od 700 kostiju, CT-om su analizirali ono po čemu je ta zbirka poznata u svijetu – "vodnjanske mumije".
Tijela svete Nikoloze Burse i svetog Ivana Olinija imaju sačuvane dehidrirane dijelove tijela, kožu i unutrašnje organe kao što su mozak, srce, pluća, crijeva i žile čak 500, odnosno 700 godina nakon smrti, a ulazak znanstvenika u taj prostor pravi je presedan.
Ništa ne dirajte
– To je bilo prvi put u Hrvatskoj da se provodi virtualna obdukcija jer je glavni uvjet vodnjanskog župnika bio da se ništa ne smije dirati – sjeća se prof. Anđelinović, te nastavlja:
– Nismo mogli koristiti destruktivne metode, uzimati uzorke, ali uz pomoć CT-a i nakon toga 3D simulacijom otkrili smo, na primjer, da je Ivan Olini imao bolest rascjepa kralježnice i sindrom ukočenog stopala, što objašnjava neke njegove postupke iz biografije.
– Njihove biografije iz crkvenih zapisa uspoređivali smo s osteobiografijama, s onim što pričaju njihove kosti, jer se na koštanim ostacima može vidjeti u kojoj je dobi umro, koje je poslove radio, je li jahao konja, klečao, kao, primjerice, sveti Pavle, nadbiskup carigradski – dodaje prof. Bašić, koja se s prof. Kružić slaže da je vrlo atraktivan dio toga istraživanja bio izložak studentice forenzike Josipe Marić.
Ona je izradila facijalnu rekonstrukciju svete Nikoloze, pa je svetica iz Grčke dobila svoj trodimenzionalni izgled kako je stvarno izgledala prije pet stoljeća.
– Različiti su načini na koje znanstvenik može pridonijeti, pomoći – reći će prof. Anđelinović, spomenuvši i to da su jednom kao znanstvenici bili u prilici otkinuti komadić od tijela svetog Šimuna u Zadru. Što mu je posebno drago sjećanje jer je mogao dirati svoga sveca imenjaka!