‘Sindrom dosade‘ na hrvatski način: 134.000 mladih ljudi u najboljoj životnoj dobi kradu bogu dane, mnogi se ne školuju niti su zaposleni

Istraživači su odnedavno uočili jedan novi fenomen, koji su nazvali bore-out, a definira se kao "sindromom profesionalne iscrpljenosti dosadom". Do sada nam je bio poznat pojam koji slično zvuči ali znači nešto sasvim drugo, a to je burn-out, odnosno fenom izgaranja na poslu. Dakle, novi pojam govori o nedostatku motivacije i interesa za posao koji se obavlja.

Jedna studija iz 2021. godine pokazala je da je 186 državnih službenika u Turskoj koji su patili od kronične dosade, navodilo simptome depresije i visoke stope stresa i anksioznosti. To nisu lijeni ljudi, kako ističu istraživači, ali nikako se ne uspijevaju uključiti u aktivnosti koje su svakodnevno pred njima.

Vrlo često se ti ljudi osjećaju posramljeno i krivo što se žale da im je dosadno, dok veliki broj nezaposlenih očajnički traži posao. Šteta što mi već davno nismo obznanili postojanje tog fenomena, jer nama je poznat godinama.

Naime, onih koji "se ne uspijevaju uključiti u aktivnosti koje su svakodnevno pred njima" u našim državnim službama ima u popriličnom broju, u gradskim, općinskim i županijskim, u Saboru, u Vladi... Jedino po čemu se razlikuju od prije spomenutih je što njih uopće nije sram što ne rade svoj posao.

Tako je, na primjer, od petnaest tisuća kuća razorenih u potresu na Baniji, nakon osam mjeseci sanirano njih dvjesto četrdeset, tj. oko 6 posto. Ovdje je očito onima zaduženima za obnovu njihov posao dosadan pa ga izbjegavaju na različite načine. Sram je za njih vjerojatno nepoznat pojam, kao i osjećaj krivnje.

Međutim, ovaj fenomen se može promatrati i iz drugog kuta. Mi smo, kako je poznato, po mnogočemu specifični, reagiramo na neobične, nestandardne načine i onda kada to nije primjereno. Ali ne možemo sami sebi pomoći, jer mnoge "dosadnost" pogađa na malo drukčiji način nego one spomenute u istraživanju.

Naime, u nas je mnogima dosadno poštovati propise, zakone, držati se pravila, ustaljenih procedura, normativa. Jer život je nepredvidiv, a to znači da ga je nemoguće ukalupiti, ograničiti suhoparnim slovom na papiru, treba mu dopustiti da slobodno buja! Svatko radi po svome, uz dozu bezobrazluka i bahatosti štiteći se tako od fenomena "dosadnosti".

Piti, ljubiti, kupati

Već smo se ovog ljeta (naravno i ranije, ali se možda nije toliko govorilo o tom problemu) susreli sa specifičnim pogledima na privatno vlasništvo. Mnogi duž naše obale su uvjereni da su more i plaža ispred njihovih vikendica ili kuća njihovo vlasništvo. Tako se, na primjer, žena u Milni na Braču predstavljala kao vlasnica plaže koja se nalazi ispred kuće koju iznajmljuje. Verbalno je napala čovjeka koji se usudio maknuti ležaljke s plaže koje su bile namijenjene njezinim gostima.

Ali uz njezino uzurpatorsko ponašanje, ono što dodatno slikovito pokazuje kako mi funkcioniramo je pokušaj dotičnoga gospodina da zatraži od policije zaštitu od vrijeđanja i "vlasničkog" ponašanja. Odgovor policajca koji nije želio dati broj značke je bio: "A šta bi vam ja…" i spuštanje slušalice. Njega je vjerojatno ipak sustigao originalni oblik fenomena "dosadnosti". Tko normalan radi po ovoj vrućini! A i da nema vrućine, bilo bi isto!

Svima onima koji preblizu obale i prebrzo glisiraju, skijaju, voze skutere i slične naprave ugrožavajući život sebi i drugima, očito je "dosadno" poštovati propise, pogotovo što i kontrole nisu baš česte!

Da se mladi trebaju zabavljati i uživati, nitko ne sumnja. I uistinu ne vidim suvisli razlog zašto zatvarati klubove u ponoć, kad nakon toga mladi samo mijenjaju lokaciji i nastavljaju sa zabavom po gradskim plažama.

Ali i oni se očite bore protiv "dosadnosti" na svoj način. Piti, pjevati, kupati se, ljubiti se… moglo bi postati dosadno, pa onda krenu razbijati boce, čupati tamarise, uništavati tuševe, klupe, urinirati posvuda…

Ali za ovo posljednje nisu odgovorni samo oni. Problem je što na plažama uglavnom nema montažnih WC-a ili je njihov broj simboličan! Ali, možda je netko zaključio da bi i to moglo doprinijelo dosadi, pa bolje neka se svatko kreativno domišlja kako će obaviti ono što inače "dosadni" ljudi rade u WC-u.

Čitam da se među iznajmljivačima soba i apartmana također pojavio novi način borbe protiv dosade. U zadnji čas (neki) poništavaju rezervacije gostima, nekima u zoru onog dana kad kreću na put, a nekima u trenutku kad im se pojave pred vratima, očito želeći u njihov život unijeti dinamiku i uzbuđenje!?

U ovu se priču svakako uklapa i problem cijepljenja. Ono za zdravlje čovjeka, ističu stručnjaci, predstavlja manji rizik od necijepljena. I možda je upravo to nekima izvor problema.

Zato što je rizik od ozbiljnog obolijevanja zapravo minimalan za cijepljene osobe, čini situaciju predvidljivom, a to znači i pomalo dosadnom. Mnogo je izazovnija i uzbudljivija ona koja donosi veći rizik, a to je necijepljenje! Tko zna koja sve uzbudljiva iskustva propuštaju cijepljenje osobe?! Možda ćemo o tome više znati ujesen!

Istraživanje Eurostata o statusu mlade generacije u godini korone pokazalo je da se u Hrvatskoj, jedna od šest mladih osoba u dobi od 20 do 34 godine ne školuje niti je zaposlena, a 134 tisuće mladih ljudi u najboljoj životnoj dobi kradu bogu dane!

Od toga se polovica nalazi u službenoj evidenciji nezaposlenih, a ostali se vode kao neaktivni. Boje li se ti mladi ljudi da bi im na poslu ili na školovanju bilo dosadno, pa zato apstiniraju od jednog i drugog ili je problem ipak negdje drugdje?