“Poštovani, uvjeti tj. neuvjeti dostojni čovjeka. Potrebni volonteri za dovest’ u red koliko-toliko, čovjek je smješten u bolnicu, iz bolnice ne može u ovo…
Izigrani od sistema dok su druge obitelji smještene, oni su zapeli tu. Istočno crkva, sjeverno ambulanta. Kroz napuknuti krov nebo se vidi i tako skoro 40 godina. Čiji su oni? Dovoljno je provesti deset minuta u prostoru da štipa za grlo, nos i oči. Ovdje nije teško obolit’, ne pomaže tu ni vjera ni medicina. Svi oni koji mi se jave sa željom da mi ispričaju ‘čuli od susida Petra, reka susidi Mandi, a ona pak vama’, zaobiđite post! Na nama nije da sudimo, te molim one koji su spremni pomoći ovom čovjeku, starcu, da proživi dostojno još koju godinu nek’ se uključe.
Ponizno molim, zahvalna na svemu! Sućidar 77A barake”, tek što je pred protekli vikend Jagoda Laco, predsjednica splitske udruge “Empatija”, na Facebooku objavila dramatičan post s fotografijama o nehumanom životnom prostoru 85-godišnjeg Luke Matkovića i njegove 43-godišnje kćeri Jelene, volonteri udruge su se u sekundu organizirali. Zavrnuli rukave i tijekom subote i nedjelje, u nekadašnjim zajedničkim “Lavčevićevim” i “Konstruktorovim” barakama na vrhu Sućidra, uredili mu sobu kako bi se imao vratiti u čistu i opremljenu prostoriju unutar raspadajuće drvene građevine prepune vlage i stvari od kojih je većini mjesta u smeću. E, da i miševa...
Nemoguće je pravim riječima opisati derutan životni prostor 85-godišnjeg starca i njegove kćeri (supruga i majka, 75-godišnja Milka je smještena u starački dom, a Luka još čeka u redu), koji su nesebični volonteri u samo dva dana uspjeli koliko-toliko dovesti u red. Ako ništa drugo onda barem osposobiti oronulu sobu u kojoj bi Luka trebao boraviti po planiranom izlasku iz bolnice. Prvotno najavljenom na jučerašnji dan. Siroti se, jedva 60-ak kilograma težak starac, poskliznuo i pao u kupaonici, ako se takvom uopće može nazvati, i slomio kuk, nakon čega je operiran. Bolničkom liječenju došao je kraj...
Novac i potrepštine
U baraci smo zatekli bračni par Terezu i Mladena Ćaletu. Bivši policajac je proteklog vikenda gletao i bojio Lukinu sobu, električar Miro je osposobio struju, a Toni Jurišić, da upravo onaj koji je cijeli svoj ovogodišnji urod maslina poklonio udruzi “Empatija”, kupio je sav potreban materijal i linoleum. Dao je, kažu nam Ćalete, i nešto novca. Svaka mu čast. Susjeda koja živi u blizini donijela je plafonijeru, obećala donositi Luki hranu po izlasku iz bolnice. Ostali članovi udruge otvorena su srca davali tko je što bio u prilici – netko je donirao ormar, netko krevet, drugi madrac, jastuke, posteljinu i deke, tenisice... Prethodno je valjalo sve temeljito očistiti i izbaciti raspadajući namještaj. Tereza, inače medicinska sestra u splitskoj bolnici na odjelu maksilofacijalne kirurgije, upravo je slagala higijenske potrepštine u čistom, novouređenom sobičku, trenutno jedinoj svijetloj točki sućidarske barake na broju 77A.
– Evo, ovdje ćemo mu staviti pastu za zube i pribor za brijanje – brižno ih je postavljala na ormarić pored Lukina budućeg uzglavlja. Ujedno je brzinski telefonom rješavala i nepropusno platno za krevet, jer se u svakom trenutku mogao očekivati Lukin dolazak sanitetskim vozilom. Kćeri mu Jeleni ni traga ni glasa. Mobitel je isključila, ni mi je nismo mogli dobiti tijekom cijelog jutra. Upravo je ona bila ta koja je zatražila pomoć od udruge “Empatija” požalivši se na tešku životnu situaciju, koja se očevim odlaskom u bolnicu dodatno pogoršala.
– Samo ne znam što će čovjek ovdje nepokretan. Nije ovo rješenje... Tko će se o njemu brinuti – gotovo uglas su se zapitali Tereza i Mladen dok se iz susjedne prostorije čulo mjaukanje. Riječ je, kažu nam, o Jeleninoj mački ili možda više njih. Nisu, objašnjavaju, previše zapitkivali Jelenu, a nisu je previše ni viđali ovih dana, jer je njihovo da dođu pomoći. Tereza je članica Facebook grupe “Empatija” posljednje tri godine, u Upravnom odboru istoimene udruge oko godinu i pol dana. Svega se nagledala, a ono što je u ovoj situaciji, kao čovjeka i medicinsku djelatnicu, najviše brine jest tko će skrbiti o nemoćnom Luki.
Nazovi kupaonica
– Gdje je voda?! Ovdje je nema... Tek je ima dolje, na kraju hodnika, u nazovi kupaonici. Ovo su nekoć bile radničke barake, samo sobe i zajedničko kupatilo. Eno, pogledajte na što to sliči – uputila nas je Tereza na prostor u kojemu ne da nema mogućnosti obavljanja bilo koje higijenske potrebe nego je izvjesno samo jedno – zaraza od pitajboga čega sve.
O slučaju obitelji Matković pisali smo prije pet godina. Luka Matković, supruga mu Milka i kći Jelena ispričali su kako ih cijeli život prati nesreća. Nakon što je njihova baraka, u kojoj su na Brdima živjeli sedamdesetih godina prošloga stoljeća, izgorjela, preselili su se u sličnu takvu, ali tek izgrađenu na Sućidru u kojoj žive skoro četiri desetljeća. Poslije njih uselilo se još šest obitelji, koje su većinom do Domovinskog rata uspjele dobiti stanove i otići iz već tada trošne i neodržavane barake. Luka Matković je cijeli život bio preponosan i nije želio moliti za pomoć, pa je na kraju jedini s kćeri i suprugom, stekavši stanarsko pravo, ostao u bijedi i nevolji sućidarske barake na broju 77A. Prije pet godina im je prijetio izgon, jer je njihov jedini dom trebalo rušiti, a na njegovu mjestu sagraditi parking, o čemu su dobili obavijest “dvojice iz Banovine”, koji su osvanuli na njihovu kućnom pragu.
– Uvjeti u kojima živimo su nikakvi. Mislim, naviknuli smo se jer smo morali, ali baraka nikada nije ni bila za živjeti – požalile su se tada kći Jelena i gospođa Milka, rođena u Podstrani, koja je jedno vrijeme radila u “Parkovima i nasadima”. Već je osam godina bila umirovljenica i primala je 1200 kuna. Kći Jelena imala je tada 800 kuna socijalne pomoći, a otac, inače rodom iz Imotskog, cijeli život je nešto radio i snalazio se, pa je tako jedno vrijeme i “na crno” bio u Njemačkoj. No, prije pet godina nije imao ni kune “penzije”.
I onda su živjeli bez tople vode, struje u hodnicima, grijanja – izuzev spiralne grijalice na kojoj su palili samo jednu spiralu jer si više nisu mogli priuštiti. Dvije godine imali su klimatizacijski uređaj, ali loše instalacije, vlaga i prokišnjavanje brzo su ga uništili. Kupali su se u sobama uz pomoć maštila, s vodom koju su prethodno ugrijali na štednjaku, a i odjeću prali po istom principu. Kći se, slijedom nesretnih životnih okolnosti, razboljela. Prije pet godina ispričala je kako je još od osnovne škole trpjela maltretiranja i ruganja, a loše, nasilne i nesretne veze, dovele su je do dijagnoze kliničke depresije zbog koje nije sposobna za stalni radni odnos.
Nema mjesta
– Više smo bili gladni nego siti, jedno vrijeme u baraci nas je živjelo mnogo i svađe su bile svakodnevne. Očajnički sam htjela da me netko voli, ali većina je to iskorištavala. Četiri puta sam se pokušala ubiti – u suzama je tada priznala Jelena.
Nažalost, ovaj put nismo bili u mogućnosti čuti njezinu stranu priče, jer je isključila mobitel. Negdje oko podneva Jagoda Laco izvijestila nas je kako će Luka Matković ipak ostati još koji dan u bolnici. Na fotografijama je vidio kako su mu uredili sobu članovi “Empatije”, ali bi radije u dom, jer mu je, nema se na koga osloniti starac, potrebna stalna pomoć.
– Socijalna radnica, koja je s njim u kontaktu, obavijestila me i kako mu se pokušava naći domski smještaj, ali kako nema slobodnih kapaciteta. No, uporne su, vidjet ćemo što će biti, jer čovjek u ovakvom stanju ne može biti prepušten sam sebi – kazala nam je Jagoda Laco, dajući do znanja kako nesretnog Luku neće izgubiti iz vida.
