Netko ne vjeruje da je čovjek otišao na mjesec. Drugi ne vjeruju da je zemlja okrugla, a evo vidimo da neki treći u internetskim komentarima ne vjeruju da je pustolov Davor Rostuhar pješke s obala Antarktike došao do Južnog pola.
I pritom propješačio sam samcat skoro 1200 kilometara na temperaturama i do - 50 °C. I ne zaboravimo da je za sobom vukao saonice sa hranom i opremom koje su u početku težile 130 kilograma.
Da, Davor je bio na Južnom polu i da, čovjek je bio na mjesecu i još jedno razočarenje: zemlja ipak nije ravna ploča!
Također, Rostuhar je objavio još jednu fotografiju na svom facebooku i dao konačan odgovor je li on zaista na Južnom polu, jer su, eto, neki pametnjakovići komentirali da je koristio photoshop.
- Norvežani koje sam sreo na Južnom polu i ja smo posljednji posjetitelji Južnog pola ove sezone. Oni su 66 dana skijali Amundsenovom rutom. Zato sam ih počastio sa prigodnim koktelom koji sačinjavaju Amundsen votka, Red Bull i led s Južnog pola. Oni su mi uzvratili sladoledom koji su dovukli cijelim putem - napisao je pustolov o fotografiji koja je nastala na Južnom polu. Također, unašoj galeriji imate fascinantne Rostuharove fotografije.
Također, Rostuhar je odgovorio i na pitanja kako je moguće da je pisao dnevnik na takvim temperaturama, te kako se sam fotografirao.... Uostalom, pročitajte:
Kako sam sebe fotografiraš sa 20 metara i kako upravljaš opremom da ti se prsti ne smrznu?
Imam lagani karbonski stativ. Namjestim uređaj i slikam ili snimam. Sa sobom nemam svoju tešku profi opremu nego samo GoPro i mobitel. S njima sve snimam. Oni su i mali pa ih držim u džepovima unutar jakne da su na toplom. Na temperaturama oko -20 kad ih izvadim iz džepa imam svega par minuta prije nego se baterije isprazne. Imam neku rutinu da svaki dan napravim bar jednu snimku, ali sve u svemu, dosta se malo bavim snimanjem. Bit će materijala i više nego potrebno za knjigu i predavanje, ali u usporedbi sa onim kad inače profesionalno radim reportaže, sada puno, puno manje snimam. Ipak se trudim dokumentirati sve i već sad sam siguran da će biti puno atraktivnog materijala za multimedijalno predavanje kao i za knjigu.
Kako ti se ne smrznu prsti?
Do prije tjedan dana koristio sam dva sloja rukavica, a sada koristim tri. Prvi sloj, lagani uz kožu nikad ne skidam, nakon toga ide isto tanki vjetronepropusni sloj, a preko svega debele pernate rukavice bez prstiju. Kada snimam, skinem debele rukavice i ostanem u dva tanja sloja s kojima nije problem manevrirati sa kamerom… Ne smijem nikad skidati sve slojeve rukavica jer bi mi se prsti smrznuli začas.
Kako si se čuvao od hladnoće?
Šator je Hilleberg Namatj 2 – tunelasti dizajn – dakle postavlja se u smjer vjetra i bez problema drži vjetrove i do preko 100 kmh. Šator košta oko 1000 eura ali je odličan! Kad je sunčano u njemu se napravi efekt staklenika i može biti i do plus 30 stupnjeva. Da podsjetim, ovdje je polarni dan, dakle sunce mi nije zašlo i nisam vidio noć već mjesec i pol. Za podlogu imam dva sloja, prvi na snijeg ide ridgerest, a na njega Exped down mat. To je luftić na napuhavanje punjen perjem, i to je jedna od najboljih investicija koje sam napravio. Dvoumio sam se da li da potrošim 300 eur za to, ali jesam i drago mi je. Izolacija je odlična, preudoban je, a već 43 dana ga nisam napuhavao, toliko dobro drži. Inače imam tzv. „arctic bedding“ sistem, dakle podlogu i vreću ne sastavljam svaki dan nego ih tako rasklopljene i napuhane stavljam u sanjke.
Od kakvih hladnoća štiti vreća za spavanje?
Vreća ide i do -50. Mislim da ima 1700 grama perja, nisam siguran. To je jedna od svega nekoliko grešaka koje sam napravio po pitanju opreme, jer je pretopla i jer ima zatvarač samo do polovice dužine da bi bolje držala toplinu. Ali to sam uzeo iz straha od zime. Obična zimska vreća od 900 g perja bi bila dovoljna, ili još bolje kombinacija dvije vreće, recimo 600 g perja plus vanjska vreća za kad je hladno. Sada dok ovo pišem je oblačno pa je hladnije u šatoru, ali i dalje je temperatura vrlo ugodna: +5. U novogodišnjoj noći je bilo toliko toplo da sam čak spavao van vreće, samo sam se pokrio sa flisom i jaknom.
Da li te je nekad strah kad ideš na spavanje?
Ne nije me nikad strah, zapravo jako uživam u ovom nevjerojatnom krajoliku u kojem se nalazim tako daleko od svega. Ali dva tri puta kada je vjetar napravio neki čudan šum oko šatora, na tren sam pomislio da je netko i preplašio se. Mislim da bi mi srce stalo da recimo ležim u šatoru i čujem neki ljudski glas, zato jer sam se potpuno naviknuo na apsolutnu odsutnost svih živih bića. To je teoretski nemoguće da se dogodi, ali hipotetski pričano mislim da bih se na tren jako, jako iznenadio i prestrašio.
Kako pišeš dnevnik i komuniciraš?
Pitate me kako vam se javljam iz daleke Antarktike, pa da pojasnim riječ dvije o komunikacijama. Budući da je Antarktika najveći teritorij na svijetu koji ne pripada ni jednoj državi, a također nema stalnih stanovnika na njoj, ovdje nema mobilne mreže. Jedini način komunikacije je putem satelitskih telefona. Postoji više raznih kompanija koje pokrivaju razne dijelove svijeta satelitima, ali samo jedna kompanija pokriva baš cijeli svijet, dakle uključujući i polarne krajeve, a to je Iridium. Oni su postavili satelite iznad Antarktike u devedestim godinama, a čuo sam priče da se taj dio nije pokazao isplativ, pa je propala ili cijela firma ili samo taj dio firme, a sateli ti su ostali iznad Antarktike te i dalje rade svoj posao – ali po brzinama iz devedesetih. Iako negdje na normalnim geografskim širinama preko satelita možete surfati i brže nego preko 4G mreže, ovi sateliti iznad Antarktike rade po „dial up“ brzinama. Dakle ja mogu normalno zvati telefonom (iako veza često puca i ponekad nema signala po par minuta), ali što se tiče interneta mogu samo slati tekst i jako komprimirane fotke. Primjerice, slanje jednog bloga (stranica teksta plus jedna fotka), traje po 10-15 minuta. Video nažalost ne mogu slati, kao što ne mogu ni surfati.
Koliko telefona imaš?
Imam tri satelitska telefona, odnosno dva telefona za razgovor i jedan ruter preko kojeg šaljem podatke. Ponio sam čak tri uređaja radi sigurnosti, jer mi je to jedina veza sa svijetom, i u slučaju potrebe, ne želim ovisiti o jednom, pa čak ni o samo dva uređaja. Puno se zahvaljujem zagrebačkoj firmi ING-servis, vodećoj firmi za satelitske komunikacije u Hrvatskoj, koja mi pomaže oko te opremei podatkovnog prometa. Naravno cijene satelitskih komunikacija su dosta paprene, ali koliko je bitno imati tu komunikaciju, ne trebam ni spominjati.
Kad se javljaš bazi?
Svaki dan se u 21:20, moram javiti u ALE-ovu bazu Union glacier te prijaviti svoju lokaciju i svoje stanje. Oni prate moje kretanje, a u slučaju da se ne javim 24 sata, šalju avion po mene. Pred spavanje se čujem sa djevojkom Anđelom, a ujutro sa roditeljima. Ne mogu uopće zamisliti kako bi bilo da toga nema.
Više o samoj ekspediciji pročitajte OVDJE.
Evo što je Rostuhar napisao u svoj dnevnik dan nakon što je nogom kročio na Južni pol.
KAKO JE OBILJEŽEN?
Južni pol obilježen je na dva načina. Točna pozicija Južnog pola obilježena je tablom u spomen na Amundsena i Scotta koji su tu prvi došli 1911/12 godine, a ta pozicija se svake godine pomiče na novu točnu lokaciju jer led na polu teče prema moru desetak metara godišnje. Nedaleko od tog mjesta nalazi se „ceremonijalni Južni pol“ koji je obilježen jednom kuglom okruženom sa zastavama 12 originalnih potpisnica Antarktičkog sporazuma.
TURISTI
Odmah pored geografskog i ceremonijalnog pola nalazi se ogromna zgradurina američke znanstvene stanice u kojoj po ljeti boravi oko 150 ljudi, a zimi pedesetak. Van te velike građevine postoji još nekoliko raznih objekata koji služe za znanstveno proučavanje leda ispod nas i svemira iznad nas. Trudim se organizirati posjet stanici pa ako uspije, o tome ću pisati sutra. Znanstvenici na Antarktici ne vole previše posjetitelje, bili oni turisti ili ekspedicionisti. U tijeku je hladni rat između znanstvenika i turizma, zato jer znanstvenici drže da se treba držati odredbe Antarktičkog sporazuma koja jasno kaže da je cijeli „posljednji“ kontinent posvećen znanosti i miru, i da je zabranjen razvoj u nekom drugom smjeru, a sa rastom turizma u svijetu, Antarktika postaje sve atraktivnija i sve posjećenija destinacija. Kontinent godišnje posjeti 40 000 turista, i to velikom većinom kruzerom, obalni dio. Do Južnog pola stigne godišnje svega 250-ak turista koji tu dolete avionom (što košta oko 50 000 usd) i još desetak nas koji smo cijeli put od obale prevalili na skijama. Turisti se obično ne zadrže duže od par sati i odmah lete nazad, ali u slučaju da trebaju ostati preko noći, kilometar od znanstvene stanice je ALE-ov kamp u kojem sam i ja sada smješten.
S KONJA NA MAGARCA
Ako dođeš u taj kamp ravno iz Union Glaciera, vjerojatno imaš osjećaj da si pao s konja na magarca, jer tu nema tuševa, nema grijanih kontejnera, nema komotnih šatora za spavanje nego spavaš u svojem malom šatoru… Ali ako dođeš ovdje nakon što si 47 dana proveo na ledu, onda ti je ovo luksuz bez premca. Kamp vode samo dvije osobe, a kad sam ja jučer došao nije bilo nijednog posjetitelja. Posljednja grupa turista otišla je to jutro s avionom. Nekoliko sati nakon mene došlo je dvoje Norvežana, Astrid i Sivert, koji su ponovili Amundsenovu rutu, iz zaljeva kitova u Rossovom moru, preko Transantarktičkih planina do ovdje, za što im je trebalo 66 dana. I mi smo posljednji posjetitelji ove sezone. A nas petero u kampu se bome odlično zabavljamo. Norvežani i ja nazdravljamo koktelom od Amundsen votke, Red Bulla i leda s Južnog pola!
'LUKSUZ'
Sav luksuz kampa na Južnom polu sastoji se od jednog velikog šatora u kojem je i kuhinja i peć, pa je temperatura vrlo ugodna. Pored njega je šator sa kamperskim toaletom. Toliko uživam u stvarima koje su inače toliko obične da na njih nikad ne obraćamo pažnju. Činjenica da mogu sjesti na wc i obaviti što treba dok čitam novi broj Economista koji je stigao sa zadnjim letom. Stol za kojim mogu sjediti k’o čovjek i jesti i pisati. Normalna struja na kojoj mogu napuniti baterije. Sjesti u udobnu stolicu pored peći, dići noge u zrak na drugu stolicu i pisati ove retke. Pa to su takvi gušti da Vam ne mogu opisati!
HRANA?
A hrana! Moram priznati da mi ništa posebno nije nedostajalo. Ničega od hrane ili pića se nisam posebno zaželio. Nisam opsjednuto mislio o hrani koju nemam i žudio za njom, kao što su Norvežani žudili. Super mi je bila sva hrana koju sam imao i mogao bih komotno nastaviti dalje tako jesti. Ali bilo mi je drago ipak pojesti nešto drugo. Osoblje kampa prvo nas je nahranilo sa goveđim gulašom, a potom sa lazanjama i zelenom salatom. Zvuči normalno, „zelena salata“, ali svježa zelena salata na Južnom polu je sve, samo ne normalno.
JAJA, ALI NE ONA U PRAHU!
A danas ujutro: tost, kajgana od jaja koja nisu u prahu, pržena slanina, jogurt i voće. Voće! Ananas, dinja, jabuka, grejp. A za ručak rakovi s avokadom. Pa za desert torta od borovnica s punošlaga i šampanjac! Pa to je čista senzacija! A onda smo mi otvorili naše specijalitete. Ja sam počastio Norvežane koktelima od Amundsen votke, Red Bulla i leda s Južnog pola, a oni su mene počastili sladoledom koji su dovukli cijelim putem.
KRAJ...
Bome smo se izguštali, a i dalje guštamo i imam osjećaj da će narednih dana biti sve većih i većih gušteva ali pitanje da li će mi prijati toliko dobro koliko mi je prijalo sve ovo odmah nakon velike ekspedicije!