Nakon svega devet mjeseci i jednog dana službe na katedri Svetog Dujma, Sveti Otac odlučio je da se nadbiskup ordinarij splitsko-makarski Dražen Kutleša seli u hrvatsku metropolu, i to kao zagrebački nadbiskup koadjutor koji će na Kaptolu zamijeniti Josipa Bozanića, dočim papa Frane prihvati odreknuće potonjeg od službe upravljanja Zagrebačkom nadbiskupijom.
Kako doznajemo, kardinal Bozanić odlazi gotovo godinu dana prije navršene kanonske dobi od 75 godina, na Vazmenu subotu 15. travnja. Istom prigodom objavljeno je i da je papa Frane imenovao apostolskim upraviteljem Splitsko-makarske nadbiskupije zadarskoga nadbiskupa u miru mons. Želimira Puljića, donedavnog predsjednika HBK.
Čini mi se kao da je jučer bilo kad ste još tamo koncem devedesetih vi, nadbiskupi Barišić i Bozanić bili na vrhuncu svoje pastirske službe, u vremenima mirne reintegracije i završetka Domovinskog rata te tzv. demokratske i ekonomske tranzicije, odnosno prve privatizacije i korjenite smjene vlasti. Bilo je to i vrijeme pripreme triju pohoda svetog pape Ivana Pavla II. i jednog pape Benedikta XVI. Lijepoj našoj, potpisivanja četiriju tzv. Vatikanskih ugovora. Kad se danas osvrnete na proteklo razdoblje aktivne biskupske službe, možete li sa starcem Šimunom ponoviti riječi zahvale: Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru...
- Te riječi bogoprimaoca proroka Šimuna, čije sveto tijelo počiva u zlatno-srebrenoj škrinji u crkvi svetog Šime u Zadru, izgovorio sam radosno i zahvalno na 33. obljetnicu moga biskupskog ređenja, 14. siječnja ove godine. Tada sam se, naime, oprostio od službe zadarskog nadbiskupa, a kormilo zadarske crkve prepustio novoimenovanom nadbiskupu mons. Milanu Zgrabliću. Što se tiče događaja i promjena koje su se zbile tijekom zadnja tri desetljeća, rekao bih da se dogodilo toliko toga što bi možda u nekim prošlim vremenima zahtijevalo cijelo ne samo jedno stoljeće.
Naša je generacija proživjela toliko promjena koje su bile pomiješane s dobrim i lošim iskustvima. Budući da je sve bilo prožeto velikim intenzitetom, doživljaji su se duboko usjekli u naša sjećanja. Dovoljno je sjetiti se one radosne eksplozije puka hrvatskoga zbog izglasane slobode i neovisnosti, ali i strašne agresije kojoj smo bili izloženi tijekom Domovinskog rata. A onda nezaboravni pastirski pohodi rimskih papa, kad smo slušali očinske riječi utjehe, poticaja i ohrabrenja.
One su nam došle “kao melem na ranu” što se nikako zaboraviti ne može… Eto, u ozračju prisjećanja na lijepe i nezaboravne doživljaje i susrete tijekom biskupskog služenja, polovicom siječnja uoči svete Stošije, s radošću sam se poslužio Šimunovim riječima zahvale: “Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru”.
Bili su divni svjedoci vjere
U jednom mome komentaru iz toga doba, “Oltar bez stranaštva”, upozorio sam vas sve, u to vrijeme mlade biskupske snage, kako se stječe dojam da se prije svega bavite povratom Crkvene imovine oduzete u vrijeme komunističke vladavine, a manje temama bitnim za budućnost nacije, poput izumiranja i iseljavanja naroda, pobačaja, psovke, lopovluka vladajućih... Usporedio sam istom prigodom vašu generaciju s prethodnicima: Kuharićem, Franićem... koji su po meni bili hrabriji. Eo, kardinal Kuharić je sluga Božji, da je u splitskoj Crkvi bilo više sluha i volje, mogla se slična inicijativa pokrenuti i za nadbiskupa Franića, pa i za njegova nasljednika mons. Antu Jurića. Vidite li kojeg od vas pastira milenijalaca kao nekog budućeg kandidata za uzdignuće na čast oltara?
- Slažem se da smo u poratnom vremenu i u vremenu komunizma imali divne i hrabre svjedoke vjere, poput Stepinca, Franića, Kuharića, Čule i Banića... i tisuće svećenika, redovnica i redovnika koji su ostavili divno svjedočanstvo vjernosti Bogu, Crkvi i narodu. Oni su i meni, kao mladom studentu teologije i kasnije svećeniku, bili uzor i poticaj kako poput njih biti i ostati vjeran idealima koje nam je Krist predao. Stoga, nije loše da kao javni djelatnik upućujete svoja upozorenja i kritiku nama koji, kao nasljednici tako zaslužnih sinova našega naroda predvodimo Crkvu u sadašnje, isto tako dosta teško i izazovno vrijeme.
U tom vidu dobro dođu i riječi poticaja, kritike i upozorenja, posebice kad ih prati molitvena potpora i određena doza simpatije i razumijevanja.
Kao biskup služili ste prvo u gradu Dubrovniku, počevši od 1990. punih dvadeset godina, pa i u ono hudo ratno doba, kad su se četnici iživljavali ubijanjem ljudi i razaranjem svjetske spomeničke baštine, stoljetnom djelu marnih ruku starih Dubrovčana. Potom ste zasjeli na stolicu zadarskih nadbiskupa i vladali punih trinaest godina - među njima i deset kao predsjednik HBK - do nedavnog odlaska u mirovinu. Sada brojite već stotinjak dana upravljanja Splitsko-makarskom nadbiskupijom. Opišite malo kako vam je bilo svih ovih godina kao nasljedniku apostola u navedenim partikularnim crkvama, pamtite li samo sretne dane?
- Morao bih nadugo pričati da prikažem i opišem svoje biskupsko vrijeme provedeno u Dubrovniku i u Zadru. Kad gledam unatrag, skoro ne vjerujem da sam u ta dva grada proveo trideset i tri godine. A prošle su vrlo brzo.
Istina, one ratne godine u Dubrovniku, koje su bile popraćene strahom i neizvjesnošću, malo su “dulje trajale”. Ali, bile su ispunjene nadom i hrabrošću. I na njih sam osobito ponosan. Nijednoga trenutka nisam poželio “poći iz Grada”, već tamo ostati s ljudima i prkositi sudbini koja nas je zadesila. Trudio sam se družiti s vjernicima, slaviti svetu liturgiju i upućivati riječi utjehe i ohrabrenja preko valova Radio Dubrovnika.
Nosim sa sobom divne osjećaje zahvalnosti prema svima koji su mi u tom “olovnom vremenu” pomagali u Gradu svetoga Vlaha nositi teret odgovornosti u teškim i nesigurnim vremenima.
Neka ih sve Gospodin podrži, blagoslovi i čuva.
Je li vas zateklo imenovanje na upražnjeno mjesto splitsko-makarskog nadbiskupa? Kakvo ste stanje zatekli u splitskoj Crkvi koju je više od dvadeset godina vodio vaš kolega iz iste generacije, mons. Marin Barišić? Što su vam prioriteti u ovim prvim danima službe u gradu pod Marjanom i koliko mislite da bi mogla potrajati ova vaša zadaća pripreme terena za novoga nadbiskupa?
- Kao što sam već rekao, s radošću sam u gradu svetog Šime, u Zadru, uoči svetkovine svete Stošije ove godine, 14. siječnja 2023., ponovio himan starca Šimuna “Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodine, u miru”.
I počeo osjećati ljepotu umirovljeničkih dana.
Ali, ne zadugo. Jer, tek nakon mjesec dana provedenih u mirovini stiglo je 14. veljače ove godine imenovanje apostolskim upraviteljem Splitsko-makarske nadbiskupije.
Velika mi je olakšica bila doći u Split gdje svoje dane mirovine provodi moj dragi kolega iz studijskih dana i kao dubrovačkom biskupu višegodišnji nadbiskup metropolit mons. Marin Barišić, koji je više od dva desetljeća upravljao ovom našom nadbiskupijom.
Druženje nas biskupa s područja ove časne metropolije pomagalo nam je upoznati se “s radostima i problemima” naših partikularnih crkava, a na susrete sam dolazio i nakon moga preseljenja u Zadar.
Dolaskom u ovu nadbiskupiju od prije dva i pol mjeseca otkrivam izbliza ono što sam osjećao i do sada, da je “stanje ove nadbiskupije” obilježeno dobrim znakovima životnoga dinamizma, kako na polju vjerskog i duhovnog, tako i na svim područjima društvenog života, a to onda pruža znakove nade i optimizma.
Ne bih sada govorio o “nekim prioritetima svoje službe”. Mogao bih ipak reći da ću se truditi “ići stopama vrlih i zauzetih predšasnika”, Franića, Jurića, Barišića i Kutleše, koje sam upoznao i cijenio. U molitvenom iščekivanju novoga pastira kojeg će nam Duh Sveti i Crkva providjeti.
Molitva za novog biskupa
Jeste li zadovoljni suradnicima, generalnim i pastoralnim vikarom i ostalim kurijalnim osobljem, i kanite li poraditi na “transferima” župnika i kapelana ovoga ljeta ili će te to prepustiti budućem pastiru splitske Crkve kad on, nadamo se uskoro, bude imenovan od pape Frane?
- Zadovoljan sam osobljem koje sam zatekao u uredima Nadbiskupskog ordinarijata, koji u brojnim uredima obavljaju povjerene zadatke i tako svojim služenjem, talentima i darovima doprinose crkvenom funkcioniranju na korist vjernika i Božjega kraljevstva. Iz vašeg dodatnog upita “o transferu župnika” moglo bi se krivo naslutiti da je glavna biskupova briga i posao kako “premjestiti župnike i kapelane” iz jednog u drugo mjesto. Istina, i to spada u njegove obveze.
No, kad se promotre neke slike iz Biblije i Crkvenog učiteljstva, koje opisuju službu biskupa kao “pastira, ribara, stražara, čuvara, oca, brata, prijatelja, tješitelja i učitelja”, onda se dobije malo širi dijapazon njegovih odnosa i poslova s kojima se nije uvijek lako nositi.
Crkva je zbog toga naložila neka se u svakoj svetoj misi moli za papu i biskupa. Svjesna je, naime, da nijedan biskup ne može ispuniti sve te brojne obveze i zadatke ako ga ne bude pratila Božja milost s neba i potpora svećenika i vjernika ovdje na zemlji.
Više se ni ne sjećam da se ikada u našim crkvama molila ova molitva: Da se dostojiš našoj nadbiskupiji dobrog pastira udijeliti - Tebe molimo, usliši nas. Uputili ste prije mjesec dana župnim uredima, crkvenim ustanovama i samostanima u nadbiskupiji poziv na molitvu za novog nadbiskupa Splitsko-makarske nadbiskupije. Kakav bi po vama trebao biti dobar pastir u ovo naše današnje sekularizirano vrijeme?
- Svjestan svoje službe, koja po mojoj želji i nadi ne bi trebala dugo trajati, pozvao sam svećenike, Bogu posvećene osobe i vjernike neka mole da nam Gospodin udijeli “dobroga pastira koji će poput svetog Dujma Bogu ugoditi, a povjereno stado tješiti i blagoslivljati”.
Evanđelist Luka, naime, piše da je Isus izabrao apostole nakon “noći koju je proveo u molitvi na gori”. A “kad se razdanilo dozva k sebi učenike, te između njih izabra dvanaestoricu koje prozva apostolima” (Lk 6, 12-13). Apostoli, dakle, koje je ustanovio da propovijedaju i budu njegovi “svjedoci u Jeruzalemu, Judeji i Samariji”, bili su plod Isusove molitve. Drago mi je da su se svećenici, Bogu posvećene osobe i vjernici po našim župama i samostanima uključili u tu zajedničku molitvu i nakanu.
U samoj molitvi je istaknuto da “molimo neka nam Bog daruje dobroga pastira koji će Bogu ugoditi i povjereno stado tješiti i Božjim putem hrabro i razborito voditi”.
Može li Crkva u našem narodu i danas biti braniteljica ne samo tradicionalnih vjerskih već i nacionalnih vrijednosti pred nadirućim galopirajućim topotom diktature relativizma, koja ruši sve zasade zapadne civilizacije koja se već tisućljećima bazira na Dekalogu kao temeljnim pločama saveza Boga s ljudima?
- Imate pravo kad velite da “diktatura relativizma” pomalo “ruši zasade zapadne civilizacije koja se temeljila na Dekalogu” saveza koji je Bog (Jahve) sklopio s ljudima.
O problematici diktature relativizma pisao je opširno i govorio nedavno preminuli papa Benedikt XVI. Naime, zapadna civilizacija, koja je stoljećima svoje civilno zakonodavstvo usklađivala s moralnim zakonima koji su se temeljili na Dekalogu, danas to ne čini, pa su moral i zakonodavstvo sve više u neskladu. Nestaju objektivne norme, a vjerske i moralne istine uzimaju “kategoriju mišljenja”, pa ih se može, ali ne mora prihvaćati.
To je najradikalniji vid relativizma prema kojem “svatko ima svoj moral”, kao što ima svoj klub, društvo i svoj hobi. Taj proces prožima malo-pomalo sve pore ljudskog života.
Usprkos tom “zavodljivom, a nerijetko i agresivnom procesu”, raduje nas činjenica da i u takvom okruženju ima sve više pojedinaca i skupina koji promiču vrednote Božjeg kraljevstva: vrednote ljubavi, žrtve, svetosti, mira, pravde i zajedništva, posebice među mladima.
Slučaj pedofilije u Sotinu
Sjetimo se npr. onih nezaboravnih susreta mladih sa svetim papom Ivanom Pavlom II. diljem svijeta. Dakle, relativizmu i sekularizmu usprkos, mladost pokazuje interes za Krista i Crkvu koja je čuvarica otajstava koja joj je Bog objavio i povjerio da ih čuva i prenosi. U tom vidu nisam pesimist pred “galopirajućim topotom diktature relativizma”, kako velite. Dapače, nadam se i to otvoreno priželjkujem da današnji zauzeti i uvjereni kršćani budu, kako je sam Krist želio, “kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta” u svom narodu i u društvu gdje žive i rade. I da se osjećaju pozvanima da budu subjekt povijesnih zbivanja, ovdje i sada.
Nažalost, nisu ni crkveni službenici bez putra na glavi i grijeha u srcima. Kod nas je aktualan slučaj Sotin, gdje je župnik godinama napastvovao djevojčicu ministranticu, a nadbiskup Đuro Hranić odgađao je njegovo udaljavanje iz službe zbog proceduralnih razloga, i jer mu je “falilo svećenika na župama”, kako je kazao na presici. Nije li vrijeme da naši biskupi povedu računa kako komunicirati s javnošću kad su ovakva zlodjela u pitanju, odnosno da donose ako treba i preventivne odluke, prije nego civilne vlasti išta učine kako bi sankcionirali svećenike pedofile?
- Prošlih dana puno se pisalo i govorilo o “Sotinskom slučaju”, kao i o konferenciji nadbiskupa Hranića. Pada mi na pamet događaj iz evanđelja kad su doveli pred Isusa neku ženu uhvaćenu u grijehu i tražili da je i on osudi. Isus im je uzvratio “tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen” (Iv 8,7).
Kad su svi oni nestali, ona se našla oči u oči sa Spasiteljem svijeta. I čula utješne riječi “ni ja te ne osuđujem, idi i ne griješi više”. Možemo samo zamisliti kakvi su osjećaji pratili ovu ženu koja je u roku nekoliko minuta bila osuđena, pa spašena, prezrena pa onda pomilovana.
Ne ulazeći u slučaj o pedofiliji u Sotinu, kao ni na susret s novinarima mons. Đure Hranića, pohvale je vrijedna isprika koju je nakon svega uputio javnosti. Bio je to ponizan, odvažan, hrabar i odgovoran čin jednog nadbiskupa. To nam potvrđuje činjenicu da smo mi svi “narod grešnika, ali i narod spašenika”.
Grješni smo po svojoj ranjenoj naravi zbog posljedica istočnoga grijeha, ali i spašeni mukom, krvlju i uskrsnućem našega Gospodina Isusa Krista (o čemu smo osobito razmišljali tijekom korizmenih dana). Slikovito bi se moglo reći da smo se ipak uspjeli “ukrcati u vlak svetosti pun grešnika i prijestupnika”. Ali, vlakovođa je u tom vlaku sâm Gospodin koji nas poziva: “Uđite, ne bojte se; ta ja sam za to i došao da vas spasim i u raj dovezem”.
No, prigodom ukrcaja svi smo unijeli i svoju “prljavu i grješnu prtljagu” koju treba čistiti i popravljati dok još vremena imamo na svijetu.
Korizma, koja je završila, bila je i bit će uvijek dobra prigoda očistiti dušu i rasti u kreposti i milosti pred Bogom i pred ljudima. Nju smo započeli posipanjem pepela po glavi uz riječi: “Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti” i “Obrati se i vjeruj evanđelju”. Taj stav kajanja i obraćenja imao bi se pretvoriti u trajni vjernički habitus ne samo tijekom korizme, već tijekom čitavoga života.
Kao narod nestajemo
Sve nas manje ima tu, je li vas strah za budućnost nacije; naime, brojni Hrvati se posljednjih godina masovno iseljavaju iz Lijepe naše, nezadovoljni ne samo standardom nego prije svega dubokom državom, korupcijom, pokvarenošću političkih struktura. Na posljednjem popisu stanovništva bilo nas je manje od četiri milijuna, s tendencijom pada stanovnika, stanje nije bolje ni među našim ljudima u Bosni i Hercegovini, ovakvim trendom za pedesetak godina mogli bismo početi i izumirati kao narod. Mladi se ne žene niti udavaju, sve je više registriranih istospolnih zajednica koje su po prirodi stvari nesposobne za donošenje novih života, pobačaji su dokaz da je kultura smrti još jako dominantna, zakonodavstvo se na tom planu ne mijenja, a rodna ideologija nadire i osvaja sve pore života. Ima li nade za nas Hrvate?
- U svom pitanju verbalizirali ste neke od problema s kojima se susreće naš narod i država Hrvatska. Posebice gledam na odlazak iz domovine. Kao višegodišnji predsjednik Vijeća HBK za inozemnu pastvu imao sam prilike susresti se s našim ljudima diljem svijeta.
Slušao sam njihove probleme, muke i nostalgiju za rodnim krajem. Kamo sreće da su imali priliku čuti od ljudi iz inozemstva sve ono što ih čeka u tuđini. Možda bi se malo zaustavili da provjere i vide kuda to kane poći.
Veliki dio njih se oslonio na svoje prijatelje, rođake i rodbinu koji su sve učinili da im “pomognu tamo doći”. Zaboravili su, međutim, upozoriti ih i reći ima kako ih u tuđem kraju “ne čekaju med i mlijeko”, već “znoj i muke” koje nisu mogli ni predvidjeti.
Drugi pak problemi, koje spominjete u pitanju (ideologije i stav prema životu), mogu se prevladati uz uvjet da današnji kršćani postanu u društvu - već sam i odgovorio - pravi “kvasac, sol zemlje i svjetlo svijeta”, kako je poželio uskrsnuli Gospodin, te u tom vidu osjete se pozvanima biti subjekt povijesnih zbivanja. •