Mladi 19-godišnjak Romano Malečić pandemijsku 2020. godinu pamtit će po tome što se s Hvara otisnuo u Afriku, gdje još uvijek boravi. Budući da je prošle godine maturirao u Općoj gimnaziji, a fakultet će upisati naknadno, kroz godinu-dvije, nesebično je odlučio otputovati tamo gdje se osjećao potrebnim.
Dugo je u sebi osjećao poziv Afrike i znao je da je sad idealna prilika za to. Izbor je pao na Tanzaniju, jednu od rijetkih zemalja na svijetu koja zbog COVID-a 19 nema niti jedne restrikcije pri ulasku u zemlju.
No, prije putovanja Romanu je teže bilo obavijestiti roditelje nego kupiti avionsku kartu do glavnog tanzanijskog grada Dar-es-Salaama.
- Iako su navikli na to da svašta mogu očekivat od mene i mojih fiks ideja, mislim da stvarno Tanzaniju u doba pandemije nisu baš najbolje primili. Rekao bih da je to zbog straha, jer svaki se roditelj boji pustit svoje dite samo daleko u svit, ali i činjenice da ih nisam uspio informirat o svemu jer nisam baš ima vrimena. Sve se dogodilo prebrzo.
Nisam ni ja sam zna da idem u Tanzaniju do tjedan dana prije puta, virovali ili ne. Ali koliko god su me odgovarali od toga jer nisu razumili, nikad moji mama i tata nisu rekli ‘ne’, nego je to uvik bilo ono ‘radi šta oćeš’, bilo to godina ili dvi pauze ili Tanzanija, znali su da kad ja zapnen, nema druge.
I na tome sam im beskrajno zahvalan, pustili su me da se razvijam i rastem, da slijedim svoje snove, bez obzira na strah, pritisak društva i to šta nisu razumili moje ideje. Ali su ih bar pokušali razumit.
Definitivno moram zahvalit sestri, bez čije podrške i pripreme terena, odnosno strategije ‘kako reć mami i tati’, ne znam bi li bio ovdje. Kao i bratu, koji uvik prvi sazna za moje nerazrađene planove i mora šutit do realizacije istih. A i tati, tradicionalnom posredniku kad triba moje ideje prinit materi. I skužat se njoj, koja uvik nekako zadnja sazna, govori nam Romano.
Roditelji su za njegov plan saznali svega tri dana prije nego što je u nedjelju, 1. studenoga, iz Beča preko Istanbula odletio do Dar-es Salaama. Otamo je čak 15 sati autobusom putovao do Arushe, gdje se trenutno i nalazi. Prije leta morao se cijepiti protiv hepatitisa A, trbušnog tifusa i žute groznice.
- Nakon ranijih neuspjelih pokušaja volontiranja priko hrvatskih organizacija, zbog dugotrajne procedure i složene dokumentacije, znao sam da to uopće nije ni opcija s obzirom na to koliko sam vrimena imao, svega tri dana pripreme.
Zato sam odlučio ‘glavon u zid’ i po dolasku tražit organizaciju, jer sam znao da ih ima, svaka druga organizacija je volonterska ovdje. U međuvremenu, igrom slučaja sam saznao za workaway i pronašao svoje volontiranje na stranici, organizaciju SATINO (Save and Teach the Innocent) čiji direktor mi je izašao u susret i prihvatio moju ‘last minute’ opciju volontiranja.
Djelatnici i volonteri se od sedam ujutro pa sve do osam navečer brinu o 65 djece u dobi od tri do šest godina te njih 25 između 13 i 17 godina. Oni nisu napušteni, ali dolaze iz obitelji lošeg imovinskog statusa i svaka im je pomoć dobrodošla, pogotovo što svaki mjesec moraju izdvojiti sedam dolara organizaciji u kojoj Romano volontira. Za neke je to smiješan iznos, ali za ovu djecu i njihove obitelji itekako nedostižan.
- Od ponedjeljka do petka već oko osam sam u školi, kada najmlađu djecu uz pomoć odgajateljice Jackline učim matematiku ili engleski. Većinom su to osnove, brojevi i slova.
Nakon predškolskog odjela i doručka, a to su najčešće frigane banane, starijoj djeci samostalno predajem engleski. Oko dva je ručak: riža, palenta ili grah.
Ugljikohidrati, dakle, jer su najjeftniji. Kad pojedu, djeca idu spavat, a mi za to vrijeme čistimo, ispravljamo njihove testove… Obično se probude u pet pa se onda igramo i plešemo sve do osam, kad po njih dolaze roditelji, kaže nam mladić.
Simpatičnim afričkim mališanima neprestano priča o Hrvatskoj, posebno o svom rodnom Hvaru, ali i o Dalmaciji, hrani, ribi…
- Neizostavna tema nam je, naravno, nogomet i Luka Modrić, koji im je jedan od nogometnih idola. Kad vide bijelca, dovikuju mi ‘muzungu’ što u prijevodu znači bijelac ili besciljni lutalica.
Dica trče za tobom pokušavajući te dodirnut, znatiželje radi, jer jednostavno se ističeš želiš ti to ili ne. Znaju ti pogledi, dodiri i podvizi bit previše za nekoga, i za mene su, pogotovo na početku dok se još uštimavaš na novu okolinu, ali kad se navikneš i shvatiš da je većina dobronamjerna, tek samo znatiželjna, jer nije da vide bijelca baš svaki dan, navikneš se.
Pitamo mladog Hvaranina i kako se Tanzanija bori s pandemijom koronavirusa.
- Njihov je predsjednik, posumnjavši u vjerodostojnost inozemnih testova na koronavirus, naredio da se umjesto ljudi tajno testiraju životinje i voće (koza, ovca i papaja) pa je, nakon što su pokazali pozitivne rezultate (na uzorcima su se nalazila imena i godine rođenja stvarnih osoba te ni laboratorijski tehničari nisu ništa posumnjali) testove proglasio tehnički neispravnima.
Naciji je objasnio da je pandemija prijevara, ukinuvši sve restrikcije, od nošenja maski do socijalnog distanciranja. Trenutno je sve otvoreno, kafići, restorani pa čak i klubovi, vjenčanja se normalno održavaju.
Dosad nisam vidio nijednu osobu da nosi masku i sve normalno funkcionora. Panike nema, vjerovali ili ne, nitko uopće ne spominje koronu, normalno se živi.
Romano još ne zna kad će se vratiti kući. Plan mu je biti još barem dva mjeseca, sve dok se situacija u Hrvatskoj donekle ne popravi, a drago mu je i što će prvi put u životu hladne zimske dane provesti na vrućem afričkom tlu.
- Naravno da me volontiranje ispunjava, ali koliko god to bilo lipo i drugačije iskustvo, isto tako nije ni najlakše.
Kad vidiš tu jadnu, ali sritnu dicu koja, malo je reć, teško žive, neki od njih bez minimalnih higijenskih uvjeta kao što su sapun i voda, ne možeš ostat ravnodušan, a isto tako ne možeš niti puno prominit.
Možeš malo, i nadat se da će netko drugi isto tako ‘malo’ i onda da će to ‘malo po malo’ i jedan dan možda bit dosta i urodit promjenom.
A dotad, bitno je gurat naprid, koliko god se može, ako ništa bar za tu dicu, jer za koga drugoga ćemo ako ne za njih, jedino dobro šta je čovječanstvu ostalo, kako bi Siniša Glavašević reka - zaključuje ovaj otočanin plemenita srca.