Tomislav Kristo / CROPIX
Igor Recek, zvan Gangster ili Gangi, neki ga znaju i kao legendu s Britanca s rockabilly ritmom u nogama, sve je samo ne običan. Bilo bi čak malo reći da je jedinstven i osebujan. Baš kao i njegov hobi, koji stoji iza imena Retro House - prikupljanje, obnavljanje, zamjena, otkup i prodaja starih predmeta i namještaja, odjeće i obuće iz razdoblja od 1850. do 1970. godine. Strastveni je sakupljač, voli starine, voli kopati za dobrim komadom namještaja i - vjerovali ili ne - namještaj je tetovirao čak i na prsa. Plus frižider, špek i jaja, plesne korake i Frank Sinatra. I ne prestaje pričati, valjati fore i smijati se. Pravi je dečko s Trešnjevke, kako sam voli reći, koji je dobio nadimak Gangster još kao klinac jer se puno tukao. Ima plastični lakat, imao je slomljene obje ruke, obje noge, 11 puta glavu, operirao je kičmu...
- Bio je prvi dan srednje škole i krenuo sam tramvajem prema Štrosu. Dobio sam batine na Remizi, pa onda kod Tehničkog muzeja, pa kad smo sišli na Frankopanskoj ulici. Kad sam došao do Štrosa, već sam se znao tući. Sve se to dogodilo u istom danu. Nisam negativac, ja sam stara škola. Puno sam puta dobio batine jer sam branio cure. Imam srce, nemam tehniku i znanje - pojašnjava Recek na vrlo zgodan način kako se naučio tući, pa nastavlja:
- U životu sam radio samo dva posla: ovaj koji sada radim, a bio sam i konobar. Odradio sam 272 svadbe, radio sam s dvije tacne, imao sam najveći promet i tringeld. To nije ego, to je čista istina. Blizanac sam u horoskopu i Lav u podznaku. To je jako važno jer znači da u sebi imam 864 čovjeka. Ali, imam srce. Čak imam više žensku crtu u sebi - priznaje smijući se.
Dakle, nismo lagali, malo je reći da je osebujan.
Hobi od kojeg živi
Zbog zdravstvenog stanja i radne nesposobnosti danas to što radi, radi isključivo iz hobija. No, hobija od kojeg živi. Zapravo, možda bi bolji izraz bio - od hobija koji živi. Za svaki predmet koji smo dotaknuli - od namještaja, lampi na geodetskim stalcima od starih dijelova od auta, kuplunga i drvenih daski za rezanje, starih filmskih postera i igraćih karata, cipela, satova, fotoaparata i kamera iz 1950-ih - ushićeni što se možemo izgubiti u 500 kvadrata rariteta, smještenih u četiri skladišta, na tavanu i u mini muzeju koje Gangster ima u kući u Stubičkim Toplicama, on zna gdje ga je nabavio i iz koje godine potječe. Najveća fora su kondomi iz 1936. godine koje ne možeš potrgati i žuti plastični dildo iz 1964. koji još uvijek radi. Ima tu i drugih zanimljivih predmeta kao što su cipele iz 1917. s đonom od šest slojeva kože, koje također ne možeš potrgati, bakreni konjić, stare brijaće stvari, švicarski medicinski masažer te torbica iz 1870. godine koja je ručni rad i unikat. Imao je čak i dječja kolica iz 1820., ali su završila u muzeju. Kako se kaže, kod njega se može pronaći sve - od igle do lokomotive. Neke od tih stvari nikad ne misli prodati, nego sačuvati za sebe.
Tomislav Kristo / CROPIX
Stari radio u skladištu Igora Receka
- Dobijem vibru kad mi komad veli ‘ti si moj, ja sam tvoja i mi se volimo’. To je znak da nije na prodaju - smije se Recki dok nam objašnjava kako odlučuje što će zadržati.
I pomalo je alergičan ako ga se odmah pita za cijenu predmeta koji jesu na prodaju, što smo osjetili i na vlastitoj koži.
- Bitna je energija, treba prvo ispričati priču. Uostalom, novac nije najvažniji. Znate koliko sam puta ljudima pokloni stvari i sve mi se vratilo. Poklonio sam jednoj curi novčanik i torbicu, a par mjeseci poslije došla je sa stricem iz Istre kojemu sam opremio dva apartmana. Sve se to vrati. Starina ti vrati - strastveno prepričava Recek, mašući rukama koje otkrivaju dinamičan karakter.
Kako dalje saznajemo iz priče, odavno je prepoznao dobru poslovnu priliku hodajući po zagrebačkom Britancu, a budući da ima, kako sam kaže, žicu za posao, vidio je tamo stvari koje on sam ima doma.
- Napravio sam krug od pola sata i rekao da se vraćam za jedan sat. Pa sam počistio kuću mami, baki, susjedi... No, nakon mjesec dana vidio sam jasnu razliku u cijeni kad se stolica samo obriše od prašine i proda za 100 kuna, a kad se uredi, polakira i oboji, cijena joj skoči na 1300 kuna - prisjeća se, vidno uzbuđen kad priča o starinama.
Rupa bez dna
Vrlo brzo je krenuo u uređivanje i to ga je, njegovim riječima, zapalilo. No, posebno naglašava da on nije ni restaurator, ni trgovac jer nije završio školu za restauratora niti, pak, kupuje predmete.
- Mi živimo danas u zemlji koja je bila dio bivše Jugoslavije, koja je tijekom rata uništena. Njemačka je puna stvari iz 1950-ih i 60-ih jer je u svakom većem njemačkom gradu bila američka baza. No, ja još uvijek ne mogu uzeti neki novac i otići u Njemačku, kupiti neke starine i dovući to ovdje. Ne mogu jer je to trgovina. Ja ne mogu protiv sebe, ja moram kopati. Da oni meni tamo daju stan da ja otkupim stvari ili kopam, to da. Ali da odem kupiti, to mi nije hit - govori Recki pa nastavlja:
- Stanovi mogu biti rupa bez dna. Ja čistim stanove badava i onda uzmem namještaj badava, ali mnogi ljudi će to krivo shvatiti. Ako nešto vrijedi, naravno da ću otkupiti, ali kad treba počistiti cijeli stan, meni ode vrijeme. Ako se ja mogu pokriti, ja ću to napraviti. Od 100 stanova, 86 sam očistio badava. Dakle, ne da ja neću otkupiti nešto, hoću ako je nešto vrijedno - napominje.
Tomislav Kristo / CROPIX
Igor Recek, kolekcionar starina i restaurator
Primjećuje kako je posao jako pao i robe više nema, bar ne pravih starina, pa neki robu kupuju vani jer je jeftinija. Činjenica je da ni zagrebački Britanac, poznat po sajmovima starina i antikviteta, ni popularni Hrelić danas nisu ono što su nekad bili pa se pitamo isplati li mu se i dalje raditi to što radi. Može li i danas uistinu od toga živjeti i kako? Koliko se uspije mjesečno prodati i čega? On živi od toga i za to - i ne odustaje od traženja starina. Ima i nekoliko suradnika koji znaju što želi pa mu jave. A onda te predmete, kako voli reći, “zrihta” i tu mu ponekad uskoče limar, električar ili bravar s kojima surađuje.
- Ja volim reći da sam ja to zrihtao, po trešnjevački i po domaći. Nisam ja to uredio niti preuredio, nego zrihtao. Recimo, ja nikad ne pjeskarim željezo, nego ga čistim. Ako ima puno boja na sebi, prvo gore ide kemikalija, onda termička obrada brusilicom i četkom, ali opet ostavim da bude malo žućkasto, da bude malo hrđe - s užitkom prepričava dok nam otkriva male tajne svog majstorstva.
Tomislav Kristo / CROPIX
Skladište Igora Receka
Drži se retra i originala. Muško je, ali priznaje da mu se sviđa ženski dio u njemu i u svojim kolekcijama fotelja ima dosta motiva cvijeća.
- Shabby chic mi je najdraži stil, ali ja ga radim na svoj način. Ne znam napraviti jako skup i kvalitetan restauratorski. Ne znam niti ne želim znati, ima za to ljudi. Svi kupci znaju da je to tako, da će od mene dobiti namještaj napravljen na moj način, ali će biti čvrst kao kamen - naglašava.
Pritom od sirovina za uređenje i obnovu koristi ono što bi većina mogla naći u svojim garažama: boju na bazi vode, što je 80-ak kuna za 0,75 litara, lak, šmirgl-papir... Ali, koristi i svoju maštu. Imao je, sjeća se, jednom narudžbu za sedam stolova. Hodao je uokolo, gruntao deset minuta kako ih napraviti da izgledaju starinski pa ih je počeo vući po šoderu, tukao ih je čekićem i rezao mrkvu na njima. Vrlo kreativno, mora se priznati.
- Ja uživam u tome, a ono što mi najviše smeta su replike. Talijani uzmu sačmaricu, smanje udarnu iglu i pucaju u drvo da izgleda kao da je izgrizeno od crva. Imaju i posebne strojeve za rađenje rupa - priča Recek koji je član Hrvatske udruge kolekcionara preko koje radi i koju plaća 140 kuna mjesečno. Koliko uživa u svom poslu, primijetilo se kad nam je pričao kako su ga prije desetak godina pozvali u Sisak da isprazni jednu kuću koja nije otvarana 40 godina.
- Meni se oči tvorile rastvorile, što sam ja sve unutra našao. To ti je gušt. Nije poanta da nešto prodam za 5000 kuna, nego bum ja faca jer ja to imam. Uvijek mi kažu: ‘Čuj, Gangi, ti baš voliš biti uvijek u centru pažnje’. Pa naravno, volim da me dižu u nebesa - priznaje bez srama i lažne skromnosti.
kako odrediti cijenu A kako određuje cijenu, s obzirom na to da je to sa starinama, bar nam se tako čini, dosta teško?
- Nisam bedast, moje lampe su vani 700 eura, a kod mene od 700 do 1500 kuna. Ja torbice prodajem do 300 kuna, vani su 700 kuna. Imam šalicu iz 1950-ih, ali je cijela u zlatu i ta je čak 100 eura - odgovara.
Puno njegove robe danas je u Istri, kod dizajnera interijera i cvjetnih buketa Saše Šekoranje, umjetnika Ivice Propadala, u hotelima, hostelima, u slastičarnici Amelie, restoranu Fidel Castro, pa i kod bivšeg ukrajinskog predsjednika. Sretan je jer radi posao iz ljubavi. Tako sam kaže. Iako je nekad na nuli, a nekad napravi posao od nekoliko tisuća kuna, sve što zaradi potroši na novu robu. - Nikoga ne muljam, ne okrećem nikakve milijune, a znam da radim dobro. Moj je životni moto: budi pošten. Treba raditi pošteno. Neću reći da sam nešto napravio super, nego ću uvijek reći da sam napravio najbolje što znam - ipak skromno na kraju priznaje, istodobno dajući savjet svima koji isto tako možda imaju žicu za posao sa starinama.
