Istražujući mrežu spilja Morca na jugu Turske, u blizini grada Mersina, četrdesetogodišnji američki speleolog Mark Dickey ostao je zarobljen na dnu.
Zbog neočekivanog i iznenadnog krvarenja u trbušnoj šupljini više se nije mogao bez pomoći ni pomaknuti. I u tom je trenutku pokrenuta akcija spašavanja, koja je na kraju okupila više od dvije stotine spašavatelja, među kojima i 22 članova Hrvatske gorske službe spašavanja.
Nakon deset dana tegobne borbe Dickney je iznesen na površinu, helikopterom prebačen u najbližu bolnicu, ozljede su mu, doznajemo, sanirane i osjeća se dobro.
Umorni i sretni
- Bio sam na rubu, povraćao krv, pomislio sam da mi spasa nema, ali ovi dobri ljudi su me sačuvali, na čemu im nikada neću moći dovoljno zahvaliti - kazao je spašeni speleolog.
Među 22 hrvatskih iskusnih spašavatelja, članova Hrvatskog državnog modula za speleospašavanje, u ovoj međunarodnoj akciji sudjelovalo je i četvero Splićanki i Splićana.
Više od 50 sati aktivnog rada i penjanja i spuštanja na dubini većoj od 500 metara je sada iza njih, došli su kući, umorni, a sretni. Kada govorimo o dubini u koju su se spuštali, potrebno je vizualizirati, recimo, da je riječ o tri Anića kuka, posložena jedan na drugi, u dubinu, ili pak nasložena, opet jedan drugome na “glavu”, dva Empire Statea. Toliko duboko da sama vizualizacija izaziva klaustrofobiju, barem kod potpisnice ovih redaka...
- Dobri smo, sve je OK - škrt je na riječima Boris Omrčen, koji je na jug Turske bez iti malo promišljanja odletio u društvu svojih i naših sugrađanki, sestara Ivane i Ane Buklijaš i kolege Tsvetana Kosturkovog.
Bila je ovo jedna od najzahtjevnijih i najtežih akcija HGSS-a u posljednje vrijeme, a svi znamo što su ti momci i cure znali proći u svojim borbama za tuđe živote. No svemu usprkos - sve bi opet ponovili, u dahu.
- Bojali se jesmo, ali birokracije i kašnjenja, jer samo nas je to moglo zaustaviti i usporiti. A u akciji spašavanja najvažniji je faktor upravo vrijeme. Obučeni smo za sve, mi smo speleolozi, ali borba s papirima, s dozvolama, to nije “naš par postoli” - smije se Boris.
Pa nam pripovijeda da je valjalo prirediti evakuacijski put, koji je na mjestima bio toliko uzak da nosila s ozlijeđenim istraživačem ne bi mogla proći. Ta su se “slijepa crijeva” tada proširivala, a sirotog Marka su liječnici pratili u stopu, stalno mu se analizirala krv, dodavala po potrebi, mjerili vitalni parametri...
- Taman se zagriješ i uhvatiš ritam, kad liječnici narede da stanemo. Njega griju, a ti se hladiš, pa onda ispočetka - prisjeća se HGSS-ovac.
Jama je jako vlažna, voda curi na sve strane, klizi niz zidove, pritom nije za piće jer je kontaminirana, a temperatura je negdje oko 8 stupnjeva, otprilike ko u frižideru - zezamo se.
- Nakon 50 metara već si mokar i otad si mokar stalno - veli nam Boris.
- Kako je curama bilo - pitamo, brinući se za pripadnice ljepšega spola.
Cure su zmajevi!
- Cure? Nema ti tu cura, to su zmajevi! Sve što mogu ja, mogu i one. Kad im želiš pomoći, pa ih upitaš: “Oću ti ja?”, a one te pogledaju - sve ti je jasno! Nema tu razlike - hvali Ivanu i Anu Boris na sva usta. Zavrijedile su.
Jer, kad stavite na stranu sve ovo veranje, probijanje, klizanje po blatu i skliskome kamenju, nošenje opreme, nošenje nosila - ostaje vam radna smjena koja traje po 26 sati. Alo, 26!
- Kad bi se izvukli na površinu i uvalili u šator, ne bismo zaspali nego se onesvijestili - smije se i dalje Boris.
- Bilo bi lakše da je slomio ruku, imobiliziraš je i nosiš ga vani, ove su ozljede bile komplicirane, zato je sve to toliko dugo trajalo - objašnjava nam.
Ali, gotovo je, ne čulo zlo - ako zatreba opet eto njih. Naši “rutineri”. Naši junaci. Naše junakinje.
E, da, Hajduka u Kupu su pogledali preko linka na povratku. Prioriteti.
