Država se još uvijek nije uknjižila na dobar dio autocesta i Jadranske magistrale: vlasnici zemlje u svakom trenutku mogu prisvojiti Dalmatinu!

U kakvom (pravnom) kaosu živimo, govori podatak o kojemu se nedavno žučno raspravljalo i na sjednici Sabora, a prema kojemu čak 350 kilometara autocesta nije upisano u zemljišne knjige!

Onima koji to pravdaju činjenicom da taj proces zbog zamršenih imovinskopravnih odnosa ovdje i inače dugo traje, a autoceste su novijeg vijeka, na znanje da ni pokojna Jugoslavija, ni današnja Hrvatska - nisu vlasnički sredile ni Jadransku magistralu koja je dovršena prije više od pedeset godina!

U Splitu je gradnja nekih vitalnih prometnica, poput Vukovarske ulice - žile kucavice, zapela jer vlasnici privatnih parcela na njezinoj trasi traže da ih Grad obešteti, dok se s druge strane nude argumenti da je nekadašnja Općina Split platila odštetu nekima od tih vlasnika, ali kako se, jadna, nikad nije uknjižila na sporno zemljište - oni ga i dalje smatraju svojim, pa uporno traže da im se još jedanput plati ista parcela?! Ha, ha, svega će se ovaj lukavi narod dosjetiti, a tko je u pravu - dokazat će se na sudu.
Je li istom logikom moguće da privatni vlasnici, kojima je država oduzela zemlju za gradnju autocesta, a nije se na nju (još) uknjižila, sutra traže "svoje" natrag, jer se u zemljišnim knjigama i dalje vode kao vlasnici?
- Teoretski jest moguće, ali, naravno, svaki se slučaj razlikuje od drugog. Teško mogu povjerovati da je država nekoga izvlastila ili kupila zemljišta od privatnika, a da to nije pratila određena dokumentacija. Postoji s druge strane i puno slučajeva gdje ljudi traže da im bude isplaćena pravična naknada za zemlju na kojoj je država izgradila školu ili bolnicu, a da to još nije riješeno.

Zapravo, to što imovina nije bila knjižena, nekada nije bilo nikakav problem jer to nije značilo puno u vrijeme dok je postojalo društveno vlasništvo. Pa, pola Splita nije uknjiženo, ali ne znači da se zato ne zna tko je vlasnik.

Problem je nastao 1997. donošenjem Zakona o vlasništvu kad su ljudi shvatili da ih se više neće smatrati vlasnicima ako im imovina nije uknjižena, paralelno je krenuo i otkup nekadašnjih društvenih stanova, a s njima i prava lavina zahtjeva za uknjižbu - objašnjava splitski odvjetnik Mišo Živaljić.

Da je puno onih koji su i dandanas formalno vlasnici određenih trasa na Dalmatini, a da zato nisu dobili od države ni cvonjka, potvrđuje nam i njegov kolega - odvjetnik Stipica Kovačević.

Problematičan je, veli, cijeli potez autoceste od Šestanovca do Ploča, na nedovršenoj autocesti do Dubrovnika. Kako je katastar u Vrgorcu izgorio, a nitko nije imao uknjiženo zemljište u tom kraju, one koji nisu mogli dokazati vlasništvo upućivalo se da to učine pred sudom. U međuvremenu je autocesta prošla njihovim parcelama, a danas se još razmišlja kako bi je dali u koncesiju strancima. Koji će to tek biti džumbus!

- Pravomoćnim je presudama potvrđeno da su oni vlasnici zemljišta na određenim trasama autoceste, ali im država još nije isplatila odštete jer nije jasno treba li s tim sporom ići pred upravna tijela ili na redovne sudove.

Tako su danas Hrvatske autoceste nelegalni korisnici onih trasa Dalmatine čiji vlasnici nisu obeštećeni za zemljište, pa podižu tužbe za naknadu štete. Radi se o čistoj diskriminaciji jer nekim je vlasnicima, koji su imali posjedovne listove, zemlja plaćena, a drugima, koji su na sudovima u međuvremenu dokazali vlasništvo - nije, jasan je Kovačević.

Zašto je stanje u gruntovnici i katastru i dalje jako loše, iako se po tom pitanju dosta radi, a da bi se svakim novim danom što više podataka digitaliziralo i tako učinilo dostupnim građanima? Najviše zato što smo promijenili sustav, pa društveno vlasništvo zamijenili privatnim, što je pokrenulo proces denacionalizacije, a on sam po sebi iziskuje vremena da se dokaže da je ono što je nekada oteto od strane države - danas vaše jer ste potomci djeda ili oca čija je imovina prisvojena bez pravične naknade.

Drugi razlog je da su vlasnici nekretnina, naročito u pasivnim krajevima Hrvatske, u pravilu izbjegavali uknjižiti svoje parcele ili kuće da ne bi platili porez koji je nerijetko znao biti veći i od same vrijednosti zemljišta, i to je tako još od propasti Austro - Ugarske, skoro punih sto godina.

Tako kad se zbroje troškovi gruntovnog sređivanja, takse koje treba platiti i usluge geometra, ispada da je vrijednost zemljišta u Lici ili na Kordunu manja od tih davanja, pa se na koncu ono u pravilu zapusti i zaboravi do te mjere da generacija rođena u gradu ne zna pokazati gdje počinje, a gdje završava imanje njihovih starih koji su nekada živjeli u tom kraju.

I onda kad se razborit netko ipak uhvati u koštac s raščišćavanjem "papira", barata s katasarskim stanjem iz 1902., a od tada se čudo toga usmeno po selu mijenjalo, prodavalo ili dijelilo među braćom, brzo shvati u kakvu je kašetu brokava upao, jer će potrošiti i vremena i para dok to sve bude jedan kroz jedan.

Vlada koja uspije uskladiti zemljišne knjige i kastar te uknjižiti uredno svu državnu imovinu, uvest će Hrvatsku u krug sređenih, civiliziranih europskih država. No, takve ćemo se vlasti, jasno vam je - načekati.

Uvijek se može pojaviti rođak iz Čilea

Najveći je problem s našim iseljenicima. Vani živi već četvrta generacija Hrvata i mnogi od njih imaju naslijeđenu imovinu u domovini, a ne znaju za nju. Vlasništvo je ustavno pravo i ne da se kao takvo osporiti, što u ovom slučaju znači da se uvijek može javiti neki daleki rođak iz Čilea i potraživati 1/6 zemljišta ili stare kamene kuće na Braču, Šolti...

E, sad, kako uopće doći do rođaka iz Čilea i s njima se dogovoriti, ako ne postoje čvrste rodbinske veze, kad se u zemljišnim knjigama osim imena njihova pradjeda ili šukundjeda koji se iselio u Ameriku ne navodi nikakva adresa? Možda angažirati FBI?

Šala mala, ali nema jednostavnog rješenja, jer svatko, bez obzira na protek vremena, ima pravo pozivati se na vlasništvo i tražiti pravo da ga faktički uživa.

Porezom na nekretnine istjerajmo falše vlasnike

Porez na nekretnine ubrzao bi sređivanje vlasničkih odnosa u Hrvatskoj. Nitko, naime, nije lud plaćati porez na zemlju, kuću ili stan, čiji je formalnopravni suvlasnik, a u naravi ona pripada bratu, rođaku ili susjedu na selu.

Tako porez na nekretnine, koji nijedna Vlada do sada nije imala petlje uvesti, a mnoge su ga najavljivale, ne bi bio samo udar na standard građana, nego bi od Hrvatske vrlo brzo napravio zemlju čistih računa.

Privatna imovina u EU-u ne smije biti zapuštena

U većini država EU-a porezima se tjera ljude da površine održavaju ili ih iznajmljuju. Nekretnina, bez obzira što je privatna, ne može stajati zapuštena.

U Nizozemskoj, primjerice, ako ne obrađujete površinu u svom vlasništvu, nakon proteka zakonskih rokova djelatnici komunalnog poduzeća to će učiniti umjesto vas, a onda vam uredno ispostaviti račun koji je tri puta veći nego da ste sami podšišali travu i očistili korov.

Različiti brojevi čestica

Često su brojevi katastarskih čestica i zemljišnoknjižnih čestica različiti, što dodatno komplicira raščišćavanje vlasničkih odnosa.

Kad se jednom u cijelosti povežu e-zemljišnik i e-katastar, taj bi se problem mogao riješiti, ali do tada će proteći puno vode ispod savskog mosta.

Prognoza je pravnih stručnjaka da će za potpuno usklađivanje stanja u zemljišnim knjigama i katastru biti potrebno u najboljem slučaju dvadeset godina.

Problem malih parcela

Nerijetko je jedan dio zemlje, koji u naravi koristi isti vlasnik, rasitnjen na više čestica. Jedan je od prijedloga stručnjaka koji se bave ovom problematikom da država u dogledno vrijeme omogući okrupnjavanje ovakvih posjeda bez naknada i po hitnoj proceduri.