Eskalacijom pobune dijela Srba u okolici Vukovara i pogibijom dvanaestorice hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, u proljeće 1991. godine, promet prema Vukovaru počeo se odvijati uglavnom preko Bogdanovaca, jer su na dotad glavnoj cesti koja je išla preko Bršadina počele sve češće "nicati" barikade.
U tom srijemskom selu, na zapadnom dijelu vukovarske općine, živjelo je oko 1100 stanovnika od kojih je 82% bilo Hrvata. Svega par dana nakon tragedije u Borovu Selu mještani Bogdanovaca izašli su na glavnu cestu i zaustavili prolazak kolone JNA. Time su jasno pokazali tenkovima i transporterima da im ondje nije mjesto.
Početkom bitke za Vukovar jedina veza s ostatkom Hrvatske bio je takozvani "kukuruzni put" koji je išao od Vukovara do Bogdanovaca. Padom sela Marinci, 1. listopada 1991., ta je veza prekinuta te su se Bogdanovci našli u okruženju. Trpeći svakodnevne napade uključujući i tenkovske i pješačke hrabri branitelji uspješno su se odupirali napadima mnogostruko nadmoćnijeg neprijatelja - JNA i srpskih paravojnih jedinica te domaćih pobunjenika okupljenih u Teritorijalnu obranu.
Bogdanovce je branilo oko dvjesto pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i sami mještani. Konačni napad na Bogdanovce započeo je na nedjeljno jutro 10. studenoga 1991. godine.
"Zapalili smo cigaretu, počeli smo piti kavu i vezisti javljaju – opći napad. Isti čas istrčao sam na krov saniteta i imaš šta vidjeti. (…) S dvije strane ceste dolaze tenkovi i to oru po poljima koja su mokra. To su moćni zvukovi, to se dimi iz auspuha, to je strašno. Pogledam desno prema Petrovcima, opet dvije kolone tenkova dolaze. Pogledam gore prema Bršadinu, odonuda dolaze isto. Preko veze čujem da iz Marinaca dolaze. Očigledno su odlučili završiti s nama. U cijelom selu je ostalo 10-ak protutenkovskih što "zolja" što možda jedno punjenje za "osu". To se potrošilo i borbe su se na pojedinim punktovima vodile do 8, 9, 10 sati navečer. Kako je koji punkt padao tako su pojedini dijelovi sela išli u proboj jer nije bilo više moguće povezati se. Oni su ulazili u selo i uništavali su selo kuću za kućom. Taj dan je puno ljudi poginulo, što u borbama, što u proboju u minama.. navodi Damir Radnić, branitelj Bogdanovaca koji je je bio u HOS-u.
Iako je do slobodnog ali žestoko granatiranog Nuštra samo 6 kilometara, proboj je za neke od njih trajao više dana i noći. Povlačili su se preko minskih polja i okupiranog područja. Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga formirali su "štafetu smrti". Idući kroz minsko polje hrabro su hodali na čelu kolone kako bi drugima omogućili prolaz. Kada bi prvi stao na minu, na njegovo je mjesto, svjestan da mu svaki korak može donijeti smrt, dobrovoljno stao drugi HOS-ovac. Sedmorica heroja koji su u toj "štafeti" položili život su Stjepan Katić, Josip Knežević, Antun Petričić - Šokac, Marko Knežević, Zoran Antunović, Ante Šarić i Žarko Manjkas - Crvenkapa. Padom Bogdanovaca, braniteljima Vukovara postalo je jasno da je kraj blizu.
"Nakon pada Bogdanovaca znali smo da smo ostali sami, znali smo da je to početak kraja.", naveo je Damir Markuš "Kutina", branitelj Vukovara, također pripadnik HOS-a.
Ulaskom agresora u selo ubijeni su stari i nepokretni mještani koji su ostali u selu te su potpuno uništeni svi obiteljski, kulturni i sakralni objekti pa je nekad lijepo pitomo slavonsko selo poprimilo jeziv izgled, a fotografije snimljene neposredno pred mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja odavale su dojam Hiroshime.
Sve muke i patnje koje su prošli nisu obeshrabrile mještane Bogdanovaca da se od prvog dana progonstva počnu pripremati za povratak u svoje selo. Bogdanovčani su najvećim djelom bili smješteni u Prognaničkom naselju Rokovci gdje su samo tri kilometra zračne linije od sela sedam godina čekali povratak kućama, piše Domovinski rat.