Ako je po dalmatinskim ugostiteljima, neće pleksiglas u njihovu butigu, neće komad prozirne plastike ovog ljeta postati dio opreme na terasama njihovih objekata.
Najavljene antikorona mjere Kriznog stožera ugostitelje su uvele u veliko nezadovoljstvo. Ne pristaju na odvajanje stolova zaštitnim membranama, ne sviđa im se to što će morati smanjivati broj gostiju. Živcira ih da će u objektima morati raditi "maskenbal" koji će dodatno otežati posao i komunikaciju na relaciji konobar-gost.
Zato je većina njih složno odlučila kako će radije svoje objekte držati zatvorenima. I tako sve dok odluke Kriznog stožera ne dođu u mekšu fazu, nakon koje bi u dva dana odgovorili otvaranjem objekata. Ukratko, nadaju se scenariju bližem starom, normalnom. A s obzirom da ulazimo u fazu "novog normalnog", ugostiteljstvo ovog ljeta možda pukne, kako bi se reklo, ko pečena kokica.
– Lani smo u ovo vrijeme već obilato i radili i zarađivali. A ove godine ćorak, ne radimo ni planove, sve je stalo, radnici su na Zavodu, neki na čekanju. Dogodila nam se kletva "dabogda imao pa nemao". A sve je išlo u prilog majci svih turističkih sezona, koju smo vidjeli i očekivali u ljeto 2020. godine. Umjesto toga, i čaša vode uz kavu ili objed nam postaje preskupa. Jer tu čašu vode sad treba dezinficirati, sterilizirati, to je posao, sve to košta. Uništeni smo već sada – kaže nam jedan od ugostitelja.
Poznati dalmatinski chef Pero Savanović vrlo otvoreno govori kako su mjere Kriznog stožera za njega i njegove kolege neprihvatljive. U primoštenskoj konobi "Mediteran", jednoj od najpoznatijih na području srednje Dalmacije, gosti se u uobičajenim ljetima doslovce češu leđa o leđa. I kako ih sada odvajati, pita se, tvrdeći da nema namjeru na terasi restorana raditi "kapunjere".
– Ne mogu pristati na mjere koje se sada postavljaju kao ultimatum. Neću od terace raditi ćibe za vrapce. Ni ja, a ni moji kolege s kojima sam stalno u kontaktu. Prihvaćanjem tih XXXL mjera dolazimo u poziciju nerentabilnog poslovanja.
U ovo doba lani smo već radili punom parom. Ove ćemo godine čekati do zadnjeg momenta, nadajući se kako će netko gore, od onih što donose odluke, shvatiti da ne možemo raditi na sistemu probira gostiju. Pa ću dva gosta iz četveročlanog društva staviti za stol kraj vrata restorana, a druga dva do tri metra dalje. To je nemoguće i neizvedivo.
Interna računica nam pokazuje kako bi trošak pleksiglasa za teracu do 200 kvadrata došao 100 tisuća kuna. Jedan kvadrat je oko 500 kuna. Molim lijepo, tko će to platiti kada nam od sezone ne bude možda ništa?! – veli Savanović.
Ipak, brojni se nadaju kako će se korona povući, granice otvoriti, turisti doći. I po takvom, optimističnijem scenariju, prednjačit će, smatra Savanović, domaći gost. A domaći gost će značiti i preokret u nizu poslovnih mjera. Recimo, smanjit će se broj osoblja. Reducirat će se cijena rada. Hrana i piće bi mogli biti jeftiniji. I uspostavit će se novi sustav vrijednosti na ugostiteljskom pomahnitalom tržištu.
Savanović otvoreno kaže kako ovakve mjere od njih rade robote koji samo čekaju da im ugrade čip. I veli da se u restoranima ne ostvaruje biološka, nego socijalna, hedonistička potreba čovjeka. On tu ide kako bi se družio, uživao, razgovarao, šalio se, bio blizak nekom drugom. Pleksiglas, po mišljenju ugostitelja, to čini nemogućim.
– Ne možemo tako funkcionirati, država mora ublažiti mjere, i to je stav nas kolega. Protok novca mora početi funkcionirati, kako bismo svi mi zajedno opstali u galopirajućoj krizi. U svakom slučaju, i u najboljim uvjetima opstat će obiteljski restorani, i oni s kvalitetnom ponudom. Napravit će se red u kaosu, iz igre će ispasti sve ono što je stvoreno zbog brze zarade, nekvalitetno, loše. A toga je bilo puno.
Znate čemu smo se mi poradovali, što je, po nama, dobra korona napravila? To što su moji brojni kolege počeli prati ruke. Da, vjerujte mi na riječ, ima puno ugostiteljskog osoblja koje ne pere ruke, koje se ne drži higijenskog pravila broj jedan. Hvala koroni na tome! – veli Savanović.
A što je s kolonama kuhara i konobara, njih oko 500 najavljenih koji su već sada trebali početi pokretati sezonu u Dalmaciji? Eno ih gdje su i do sada bili, korona ih je u crno zavila, ostavila u kućama.
Poznati chef Duje Pisac, koji već neko vrijeme tu vrijednu radnu snagu dovodi na ugostiteljsko tržište, kaže kako je korona napravila darmar. Ni luksuzni heritage hotel na Braču, kojeg puni klijentela dubokog džepa, inače njegova radna adresa već drugu sezonu, vrata nije otvorio. Ako mjere budu stroge, vjerojatno i neće.
– Kako organizirati doručak pod takvim uvjetima? Teško. Kako osigurati fizičku distancu na bazenu? Nikako. Mjere kakve su sada, i kakve se najavljuju, smrtonosne su za nas ugostiteljsko-hotelijerske radnike. Pleksiglas je neprihvatljiv. Rukavice kod konobara da, ali maske, ma mogu ih prihvatiti, ali to nije to. To odmah aludira na opasnost, na tegobu.
Gost to ne želi, on želi slobodu, odmor, užitak. Imamo veliki problem ako se ovakve odluke ustale. A taj problem će se odraziti itekako na hrvatski novčanik jer, ne zaboravimo, mi od turizma živimo. Ovogodišnja sezona je, rekao bih, "piši propalo", jer brojne zemlje zatvaraju granice. A samo od domaćeg gosta jadransko ugostiteljstvo teško može preživjeti.
Ako sezone i bude, sve će padati. Plaća će se drastično reducirati. Radnika će biti ko u priči, burze su ih već sada pune. Bojim se krize – veli chef Duje Pisac, kao i kolege mu, očiju uprtih u Krizni stožer.