Niti jedan kviz neće više biti isti bez Mirka Miočića. Adio meštre. I pozdravi Teslu

Jedno sam vrijeme bio ozbiljno uvjeren da je Mirko Miočić, legendarni kvizoman, zapravo sveznadar (što puno ljepše zvuči) rodom iz Rtine, a u stvari stanovnik Zadra, Zagreba, Splita i čitavog svijeta i okolice – vanzemaljac.

Mislio sam da je svemirac u onom najboljem smislu riječi, da je sletio odnekud na ovu našu planetu, u ovu našu nedođiju, onako pametan, dobar, uglađen i pozitivan i da je stigao samo da nas daruje svojim univerzalnim znanjem i da nam pokaže kako je znanje vrijedno i lijepo i kako se za mrvicu znanja svaki dan valja ustati i iskoristiti ga kao da je zadnji.

Za još nekoliko ljudi sam mislio da su izvanzemaljci, za Nikolu Teslu naprimjer, pa za još neke iz svijeta glazbe kojima vas ne bih zamarao, ali i za neke „obične“ ljude koje ne poznajete, a koji imaju u sebi „ono nešto“ univerzalno, izvanzemaljsko u smislu znanja, općeg dobra, višeg cilja, ideje, idealizma, kako hoćete.

U zemlji kojoj je znanje zadnja rupa na svirali, od jučer čitava nacija odaje počast čovjeku kojemu je životna misija bila upravo – znanje. Podsjećao nas je na to Mirko sa svakog kviza gdje bi se pojavljivao, iz svake "Potjere", "Jokera zovi", stare "Kviskoteke", svih tih pustih kvizova koji doduše zabavljaju ljude, ali gdje je glavni igrač znanje i samo znanje i ne možeš ga prisvojiti kupnjom, krađom ili prevarom, ali ga možeš – darovati, što je Mirko tako rado i nesebično činio.

Zbilja je pusta Rtina, Zadar i Hrvatska bez Mirka Miočića, tog simpatičnog, skromnog genijalca, čovjeka toliko širokog da nije zamjerio niti našoj branši, novinarima, kad su svojevremeno gadno zabrljali pa objavili da je čovjek umro, a on je zapravo „samo“ završio u bolnici, zbog ozbiljnih zdrastvenih tegoba. Nema onoga tko ovih dana nije bar na trenutak zastao nakon što je čuo da je Mirko umro. Ovoga puta nažalost vijest je bila točna.

Zašto nikad takvi ljudi kod nas ne dobiju priliku da vode, da predvode, da povedu ljude i društvo u znanje, idejom i univerzalnom dobrotom, već uvijek nekako zastanu zaustavljeni i nedorečeni na nekoj nedokučivoj stepenici od koje se moglo puno više i dalje? Mirku su doduše kvizovi i natjecanja bili „forte“, za njih je živio, ali tko će znati što je još sve skrivala tako široka duša toga pametnog i dragog čovjeka.

I zato, falit će svima Mirko i niti jedan kviz neće biti isti bez njega. Jer tamo gdje je sada, ovi naši telekomi za „joker zovi“ više ne prespajaju.

Adio meštre. I pozdravi Teslu.